DR. FRA TOMISLAV PERVAN: ISUS JE GOVORIO O STRAHOTAMA KOJE ĆE SPOPASTI STANOVNIKE ZEMLJE

Isus govori o iznenadnom kraju, o omči koja se stavlja svakome o vrat, o strahotama koje će spopasti stanovnike zemlje, o zbjegovima u svako doba dana i noći (a nisu li slike iz minuloga tragičnog rata na ovim prostorima upravo potvrda za istinitost Isusovih riječi?!), kad nikakva ljudska računica ili proračun ne vrijedi. Jedino što vrijedi za svakoga jest: krajnja budnost.

******

Kad ljudski razum, nakon što je iscrpao sve svoje mogućnosti mišljenja, domišljanja, raščlambe svijeta, povijesti, svemira, ljudske egzistencije, misli da još uvijek ima nešto reći, nešto bitno, što nije moguće izreći u stvarnim slikama i racionalnim rječnikom, onda se rado utječe fantastici, vizijama, prispodobama, futurologiji.

Slikama se služio i veliki M.L. King (ubijen kao žrtva rasne diskriminacije god. 1968.). Nezaboravni su njegovi višekratni uzvici pred crnačkim slušateljstvom, a počinjali su s čuvenim I have a dream, ‘usnih san’, sanjam san. I onda nastavlja u svom zanosnom govoru nabrajati o čemu sve sanja on i njegov narod. Najdublje životne tajne ne daju se bolje izraziti nego slikama, vizijama, poetskim zanosnim rječnikom. Slikama koje sriču, izriču i dotiču srčiku naše egzistencije. Slikama se služio i Isus kad bi htio nešto reći, osim u slučajevima kad je njegov život sam zborio. Zapravo, cijeli je njegov život živa slika i prispodoba, vizija čovjeka kakva je Bog u počecima zamislio. Isus je zborio životom, cijelim svojim bićem, a tek onda riječima.

Svoje viđenje budućnosti svijeta, svemira, ljudskih sudbina zaodijeva Isus u vizije. Isus nam ne pruža nikakvu sliku svijeta, kozmogoniju, kozmologiju ili kronologiju svemirskih i povijesnih zbivanja ili filozofiju svemira, ne brinu ga zakonitosti, ne muči ga evolucija prema nekom cilju ili idealu. Povijest su i ljudski život prepuni iznenađenja, a Božja je vlastitost da je on Bog iznenađenja, da djeluje iznenađujuće, i moramo biti spremni na velika iznenađenja, već u svome životu, u tome rasponu od nekoliko desetljeća, ako nam ih sudbina dodijeli.

Stoga Isus govori o iznenadnom kraju, o omči koja se stavlja svakome o vrat, o strahotama koje će spopasti stanovnike zemlje, o zbjegovima u svako doba dana i noći (a nisu li slike iz minuloga tragičnog rata na ovim prostorima upravo potvrda za istinitost Isusovih riječi?!), kad nikakva ljudska računica ili proračun ne vrijedi.

Jedino što vrijedi za svakoga jest: krajnja budnost. Samo je tako moguće izbjeći iznenadivosti neminovnog ali i neproračunatog svršetka. Isusova je osobna sudbina utkana u sudbinu kraljevstva Božjeg ovdje na zemlji i zato je potrebno neprestano čitati znakove vremena. Upravo kao što je u sudbini Jeruzalema utkana sudbina cijelog svijeta.

U razaranju toga grada podvučena je snažno i kristološka crta, naime: Kriza s kojoj se suočio spram Isusova lika, riječi i poslanja židovski narod i njegovo vrhovništvo u Jeruzalemu paradigma je za krizu s kojom se suočava cijeli svijet i ljudska povijest u potonjim vremenima rasta i širenja Kristove poruke i njegova kraljevstva. Svijet je neumitno prozvan povući zaključke, zauzeti stajalište i staviti se u odnos prema Isusu Kristu. Nemoguće je da učenike ne snađe ista sudbina koja je snašla i Učitelja.

Međutim, Isusova osoba je zalog i jamstvo preživljavanja i spasenja. Katastrofe su neminovne, veli Isus, one su već nastupile i ocrtavaju se u njegovoj sudbini, ali to je ujedno znak za početak neumoljivo novoga poretka, novih odnosa koji su nastupili u svijetu njegovim dolaskom.

Na Isusovu licu i u Isusovoj sudbini zrcali se tajna samog Boga u ponudi spasenja svim ljudima unutar jednoga duhovno, moralno i politički propalog i potamnjelog svijeta i svijesti. U Isusovoj osobi stavlja Bog nepovratno svoju ruku na svoje stvorenje i kuša ga osloboditi od ulančanosti i robovanja zlu. Jer Isusove su riječi, napose slike u kojima govori, putovi kako ostvariti i ozbiljiti među ljudima Božje kraljevstvo.

Ono što su za druge ljude ideje, programi i ostalo što ih ispunja životni sadržaji, za Isusa je životni sadržaj jedino i samo Otac. Za razliku od nas ljudi, ne zapućuje se on iz svijeta prema Bogu, već dolazi iz eshatona, od Oca k nama i datostima našeg života. Stoga tu imamo savršenu identifikaciju Oca i Sina, i zato s onolikom samosviješću izgovara one riječi, po sebi strašne za uši, ali u zbiljnosti života stvarne, sokoleći svoje da ne posustanu.

Na drugom će mjestu govoriti Isus o Providnosti, o vlasima na glavi, o vrapcima koji ne padaju na tlo mrtvi bez Očeva znanja, o ljepoti ljiljana i ostalog cvijeća. Pa zašto da se Očeva djeca toliko brinu? U Očevoj su ruci i zagrljaju, Očeva ih ljubav ne ispušta, mudrost ne ostavlja (‘dat će im Duh zboriti prave riječi u trenucima nužne obrane’). Stoga je za Isusa Otac uvijek izvor nadahnuća, on ga obasiplje dobrima. To ima za posljedak da se i Isus do kraja razdaje, u djelima i riječima. U pomoći koju pruža daje samog sebe.

Taj se Isus u slugama muči, u slušateljima prepoznaje, u prijateljima nalazi, u protivnicima trpi. Jer Isus oslobađa vezujući uza se, pokreće smirujući na svome srcu, gospodari služeći svakomu. Najrječitiji je u svojoj šutnji, najmoćniji u svojoj patnji, najprisutniji u svome sebedarju. Svakomu se obraća kao da je on jedini na svijetu, ne zanima ga masa već pojedinac, i nitko kao on ne zna što je u čovjeku. Ne otpušta nikada i nikoga iz svjetlosnog okružja svoje ljubavi.

Unatoč Isusovim predivnim slikama o svijetu koji izvire iz Božje ljubavi i ruku, svijetu u kome dobrima i zlima sja Božje sunce, ipak nije sve u svijetu ružičasto ili uokvireno božanskom dugom, sveopćim mirom. Svijet je taj istodobno ugrožen mačevima, munjama, silama tame, izručen katkad svojoj propasti (usp. Mt 24,28sl), svijet je to ljiljana u polju, ali i nevolja i briga koje nagrizaju ljudsko srce poput crva (Mk 4,18), gdje plemenito zrno pada na kamen ili trnovitu zemlju, među korov, gdje stradavaju nevini sa zločincima, te gdje su ljudi poput ovaca bez pastira, koje vode slijepe vođe (Mt 15,14), svijet koji na svome čelu nosi znamen propadljivosti i obilježja smrti. Svijet u svojoj podvojenosti i dvoznačnosti.

Isus nas uči promatrati budućnost kao Božju, kao dolazak Boga u svijet. Okrenuti se njoj licem, ne leđima. Bez kršćanske nade budućnost je prepuna rizika, bez vjere u Providnost i pouzdanja u nju naša je vjera bez temelja. Nada može postojati samo ondje gdje se čovjek može osloniti na Boga, nadati se znači temeljiti budućnost u Bogu. Jasno, samo pod onim uvjetom koji nam Gospodin ‘propisuje’, a o kome govori i Poslanica Kološanima, da svatko ‘pridonosi i dopunjuje u svome tijelu i svojim patnjama ono što još nedostaje Kristovim patnjama za njegovo Tijelo, Crkvu’ (1,24).

Time je cjelokupna kršćanska povijest nasljedovanje Kristove patnje u svim njezinim stadijima. I zato u svim Isusovim izričajima nije od prvotne važnosti kronologija, vremenski odsjeci, kad se što ima zbiti, nego nutarnja kvaliteta vremena u kome živimo. Ne živjeti i ne ići kroz život u ‘praznom hodu’, već dati životu nutarnji smisao, čitati znakove vremena, iskupljivati vrijeme, probuditi se oda sna, bdjeti u nadi.