FRA TOMISLAV: BUDIMO PONOSNI NA SVOJE MUČENIKE I SVJEDOKE VJERE
HVALJEN ISUS I MARIJA! SVIMA BLAGOSLOV, MIR I DOBRO!
Počinjemo novi dan i novi tjedan. Stavimo sve u Gospodinove ruke i srce. Posvetimo Gospodinu svoje dane i vrijeme, svoje poslove i nakane, svoje obitelji – sve ono s čime se susrećemo. Širimo oko sebe Božje svjetlo, budimo sol zemlji, onaj dodatak koji daje svakoj hrani nužni ukus. Bez soli bljutavo je sve, a Isus veli – što ako sol obljutavi – onda se baca na bunjište. Gospodina molimo za njegovu pomoć i milost, blagoslov, a Mariju i svece za njihov zagovor u našim dnevnim zgodama i nezgodama. Ničiji život nije ravnocrtan, u svačijem ima uspona i padova, ali Gospodin ne dopušta da budemo preko mjere kušani, kako veli Pismo. Treba izdržati kušnje života kako su to činili mučenici tijekom povijesti.
Danas se sjećamo blaženoga – za nas svetoga – Alojzija Stepinca. Ne možemo shvatiti da još nije kanoniziran kad je prije dvadeset godina (i više) sveti Ivan Pavao II. proglasio ga uz polumilijunsko mnoštvo u Mariji Bistrici blaženikom. Za nas je on mučenik i svjedok vjere koji je dao svoj život za Gospodina i Crkvu. Nije dopustio da ga slome komunisti jer je znao da s njima nema razgovora, da su to sinovi laži, da njihova nije završna riječ povijesti. Stoga ni sveti Ivan Pavao II. nikada nije vodio dijalog s tim sinovima Laži – i Lašca – od početka. Tako ga je Gospodin Isus nazvao. S njima se ne pregovara, nego se svjedoči za istinu. “U tebe se, Gospodine, uzdam, ne dopusti da se postidim dovijeka” – to je bio motto, geslo blaženoga Alojzija, tim retkom i stihom završava velebni himan Tebe Boga hvalimo. Hvalimo i mi Gospodina zajedno s našim blaženikom i molimo za svoj narod – da ostane uvijek vjeran Gospodinu i Crkvi Rimskoj. Zbog toga je bio i osuđen. Da se priklonio volji vlastodržaca, ne bi bio osuđen. Ali treba ostati i u nevoljama ustrajan i postojan. Upravo vjerodostojan.
Uzor otpora bezbožnom režimu, blaženik kardinal Alojzije Stepinac i ponovo mučenik zaustavljanjem beatifikacije, na propovijedi u Prvostolnici, 26. X.1941. rekao je i ovo:
„U ovih zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala, reć bi, glavnim pokretalom svih ljudskih čina. Pogibelj je da i oni koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti i mržnje i zaborave na zakon koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi!…Da princip ljudskog djelovanja ne bude mržnja, nego širokogrudna ljubav prema čovjeku, bližnjemu našemu jer se bez nje ljudsko društvo pretvara u čopor divljih zvijeri, upravo onako kao što ljubav pakao pretvara u raj. … I dok god opet Kristova ljubav na obasja srca naša, ludost je i pomisliti na bolje dane čovječanstva, ludost je vjerovati u boljeg čovjeka.“
On je bio vjerodostojan. U svemu. U životu i ponašanju, u spisima i dokumentima, kako njegovim tako i o njemu. Pa je stoga mogao mirno gledati u oči svojim tužiteljima i sudcima. Nije se bojao ljudskoga suda, nego samo Božjega. Gospodina molimo da slijedimo primjere svojih svjedoka koji su dali svoje živote u ono olovno komunističko vrijeme. A komunisti su ubili oko šest stotina (600) biskupa, svećenika redovnika, redovnica, bogoslova, sjemeništaraca. Htjeli su smaknuti kremu katoličkoga klera, upravo kao Staljin u Rusiji. Tako se nije što dogodilo nigdje u Europi kao u Hrvatskoj. Budimo ponosni na svoje mučenike i svjedoke vjere.
“Ako treba trpjeti, trpjet ćemo; ako u zatvor, u zatvor; ako umrijeti, umrijeti, ali sotonskoj napasti popustiti, a to ne! Ako partija misli da su osudom i zatvorom postigli pobjedu, onda su plitki. Pa tko sam ja? Zar je možda Bog u neprilici da nađe čovjeka koji će me zamijeniti?”
(Alojzije Stepinac)