B. SKOKO: ŠTO MOŽEMO NAUČITI IZ AMERIČKOG DANA ZAHVALNOSTI?

Dobro je učiti se zahvalnosti, pa makar i preko iskomercijaliziranih blagdana, poput američkog Dana zahvalnosti, jer se svakodnevno susrećemo sa nezahvalnošću, sa ljudima koji ne znaju i ne žele cijeniti ono što imaju, već stalno traže više i bolje.

Božo Skoko

Američki Dan zahvalnosti se slavi četvrti četvrtak u mjesecu studenome. To je, za Amerikance, najvažniji obiteljski blagdan, nakon Božića. Dok nije poprimio komercijalnu notu (danas najpoznatiju paradu za Dan zahvalnosti organizira jedan lanac trgovina), taj dan se u Sjedinjenim Američkim Državama izražavala zahvalnost Bogu molitvom i međusobnim čašćenjem zbog dobre žetve i drugih plodova zemlje. Bila je to zahvalnost za darove prirode, ali i sve ono čime su nas obogatili i usrećili naši bližnji, kako bismo bezbrižno mogli dočekati zimu i istinski se radovati Božiću. To se čini nekako toliko prirodno da nas uopće ne čudi što su razni narodi od pamtivijeka tražili i nalazili načine kako baš u ovo doba godine izraziti zahvalnost Bogu i bližnjima na još jednom zaokruženom ciklusu u prirodi i obilju kojim su nas darivali. Tradicija je moćna u kreiranju vlastitog identiteta, pa su Amerikanci ovih dana putovali stotinama kilometara kako bi se našli zajedno sa svojom obitelji te zajednički blagujući odali poštovanje Bogu, obitelji i prijateljima za sve dobro kojim su ih obdarili. Pritom se ne misli samo na materijalna dobra već i zdravlje, ljubav, potporu, lijepe trenutke…

Smatra se da je prvi Dan zahvalnosti obilježen daleke 1621. godine. Ali neki povjesničari tvrde da još dužu tradiciju obilježavanja Dana zahvalnosti imaju Kanađani, gdje je zabilježena najranija takva proslava daleke 1578. godine. Bilo kako bilo, Dan zahvalnosti se službeno u SAD-u slavi od 1863. odlukom predsjednika Abrahama Lincolna. On je predložio da se taj praznik slavi posljednjeg četvrtka u studenom, ali s obzirom na promjenjivost kalendara i činjenicu da su nekada u studenom četiri, a nekada pet četvrtaka, predsjednik Franklin Roosevelt 1939. je odredio da se „Thanksgiving“ slavi četvrtog četvrtka u mjesecu. Obilježavanje tog blagdana, kad se tradicionalno jede purica, odnosno ćurka (kao izvorno jelo američkih domorodaca), prihvatili su svi doseljenici u Ameriku, bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjeru, jer – među ostalim – tada se slavi i zajedništvo među različitim kulturama. Naime, povod za obilježavanje Dana zahvalnosti potječe iz vremena prvih doseljavanja iz Europe na američki kontinent. Tako je, prema legendi, do države Massachusetts, nakon punih 66 dana patnje na moru, došla kolonija od stotinjak doseljenika. Iako su iz Europe krenuli podijeljeni, sukladno društvenom i imovinskom statusu, u Novom svijetu su brzo shvatili kako dijele istu sudbinu i kako mogu preživjeti jedino držeći se zajedno i međusobno se pomažući. Zato su se simbolično nazvali „hodočasnicima“ i zaboravili na prijašnje uloge i hijerarhije. Surova američka divljina im nije bila naklonjena. Većina ih nije bila dorasla snalaženju u novim okolnostima, pa kad im je nestalo hrane zavladala je glad. Bog im je tada poslao u susret miroljubive američke Indijance iz plemena Wampanoag. Oni su ih pak naučili mogućnostima preživljavanja u potpuno novom okruženju, ponajprije lovu i ribolovu, skupljanju jestivih plodova po šumama, te obrađivanju zemlje i stočarstvu. Zahvaljujući toj dragocjenoj pomoći, njih 46 od ukupno stotinu uspjelo je preživjeti svoju prvu zimu u Novom svijetu. Kako bi iskazali zahvalnost svojim novim prijateljima i domaćinima, kasne jeseni 1621. godine, organizirali su zajedničku večeru u znak zahvalnosti, na koju su pozvali Indijance, bez kojih sigurno nikada ne bi naselili Massachusetts. Bio je to prvi praznik zajedništva i zahvalnosti.

Stoljećima kasnije, na Dan zahvalnosti u školama i vrtićima se izvode predstave koje podsjećaju na tu lijepu priču o susretu kultura i ljubavi među bližnjima. No, preživjeli pripadnici američkih Indijanaca proslavu blagdana smatraju licemjernim, jer znamo kako su kasnije, nakon masovnih doseljavanja na američki kontinent, završili. Bio je to svojevrsni genocid prema indijanskom narodu i otimačina njihove zemlje, u kojima se nije vidjela ni trunka zahvalnosti. No, običaj je ostao i duboko se ukorijenio i u modernu popularnu kulturu. Logično, reći će psiholozi, jer čovjek u dubini duše zna da nije zaslužan za svoj život i opstanak, pa osjeća potrebu zahvaljivati… Ako ne nužno Bogu, onda barem ljudima, koje mu je poslao na put i koji su mu olakšali hod kroz životne izazove.

Dobro je učiti se zahvalnosti, pa makar i preko iskomercijaliziranih blagdana, poput američkog Dana zahvalnosti, jer se svakodnevno susrećemo sa nezahvalnošću, sa ljudima koji ne znaju i ne žele cijeniti ono što imaju, već stalno traže više i bolje. Čak i kad molimo, često su nam u prvome planu naše potrebe i očekivanja, a ne zahvalnosti i predanje Božjoj volji. Zašto nam je tako teško reći hvala Bogu i bližnjemu!? Zašto nam je tako teško vidjeti prisutnost Svevišnjega u našem svijetu – od plodova prirode kojima nas daruje pa do svakodnevnih izazova i prilika koje šalje u naše živote, pa – ako hoćete – i u savršenom funkcioniranju našeg svemira!? Zar bismo išta imali, znali ili mogli bez njegove pomoći… Očito smo postali egoistični i previše sebe stavljamo u središte svijeta. A vidimo i po strašnim prirodnim nepogodama koje svako malo pogađaju svijet oko nas, o kakvoj tankoj niti vise naši životi, sudbine država i naroda… Zato neka nas ovaj prelazak jeseni u zimu i dani koji se svakodnevno skraćuju, podsjete na našu prolaznost i ovisnost o Bogu i drugima. Tada ćemo moći i iskreno zahvaljivati. Zar nam treba povod?