IZ RIZNICE FRA TOMISLAVA PERVANA: Duša jednog Indijanca …

Autor: Paul Kingsnorth

Preveo i priredio:  dr. fra Tomislav Pervan,  Međugorje

Kad sam posljednji put bio u Americi, prošle jeseni, posjetio sam bojište kod Little Bighorna. Bio je prekrasan snježni dan. Krajolik je bio prostran, bijel i miran. Kad smo stigli na mjesto bitke, gotovo nikoga nije bilo tamo. Nekoliko čuvara parka, par drugih posjetitelja. Zbog toga se mjesto činilo još jezivijim nego što bi vjerojatno bilo u bilo koje drugo vrijeme.

 

Stojeći u snijegu, gledajući uz greben prema spomenicima i grobovima, pokušavao sam zamisliti psihičku stvarnost života na kraju vlastite kulture. Pokušao sam zamisliti da sam Indijanac koji se suočava ne samo s traumom otimanja zemlje i budućnošću prisilnog boravka u rezervatima, već i s teže podnošljivom psihičkom ranom gubitka cijele metafizike. Vidjeti kako se raspada pod tobom sve što si mislio da znaš o svijetu, o svom narodu, o svojoj zemlji, o obliku svemira, njegovim bogovima i duhovima. Shvatio sam dok sam stajao tamo da Amerika nije samo uzela zemlju Indijancima – uzela im je cijeli svijet, vanjski i unutarnji.

 

Naravno, Amerika teško da je prvo ili jedino društvo koje je učinilo nešto slično. Čini se da veliki pregled ljudske povijesti pokazuje u osnovi da cijelo vrijeme ljudi tako funkcioniraju. Šire se, traže nove zemlje, a ako u njima pronađu ljude koji su već ondje, dolazi do sukoba. Tehnološki napredno društvo neizbježno će istisnuti i moguće uništiti manje naprednu kulturu. Tehnološki napredak, naravno, ne podrazumijeva duhovni ili kulturni napredak, koliko god uobičajeno bilo čuti da se te stvari prešućuju. Ali teško je pronaći zemlju koja nema barem jedan primjer naroda čiji je svijet izbrisan od strane došljaka. Moja vlastita zemlja, Britanija, ima ih nekoliko. Moj prvi roman bio je istraživanje psihe anglosaksonskog poganina koji gubi svoj svijet zbog normanskog i kršćanskog osvajanja.

 

Ali činjenica da je obrazac uobičajen ne čini ga nimalo manje traumatičnim za one koji izgube sve. Što trebaju učiniti? Boriti se i nadati se pobjedi? Boriti se znajući da će izgubiti, ali i propasti sa svojim svijetom? Postati dio nove kulture i okrenuti leđa staroj? Ili postati dio novog svijeta i nastojati zadržati ono što se može zadržati? Možda odgovor ovisi o osobnosti i okolnostima.

 

Domorodačka kultura u Americi nudi mnoštvo primjera svih tih reakcija. Bik Koji Sjedi i Ludi Konj danas su globalno poznati kao osobe koje su odbile predati svoje svjetove. Manje poznat je Charles Alexander Eastman – ili, da upotrijebimo ime koje mu je dao njegov narod Santee Dakota, Ohiyesa. Ohiyesa je imao samo osamnaest godina u vrijeme Custerovog posljednjeg napada, ali njegov je život na neki način bio ilustracija sukobljenih sila tog vremena.

 

Indijanac, komu je bijeli djed bio bivši američki vojnik, odrastao je učeći tradicionalne običaje Dakota Sijuksa. Međutim, kada je bio tinejdžer, njegov otac, koji je bio poslan u logor za internirane zbog sudjelovanja u ustanku protiv bijelaca, vratio se doma u odijelu i kravati  ispovijedajući novu vjeru. Otac je uputio Ohiyesu da se europeizira kako bi uspio u novom svijetu koji se podizao oko njih. Ohiyesin otac rekao je da Indijanac sada nije trebao biti prisiljen na život u rezervatu, već uspjeti pod svojim uvjetima u bijelom društvu. Slanjem sina u američku školu rekao mu je: „To je isto kao da sam te poslao na tvoj prvi ratni put. Očekivat ću da pobijediš.“

 

I Ohiyesa je to učinio. Promijenivši ime u Charles Alexander Eastman, postao je pisac i govornik o indijanskom životu i kulturi, jedan od prvih Indijanaca koji se kvalificirao kao liječnik, povjesničar svog naroda i snažan borac za indijanska prava. Njegovo životno djelo bilo je izgraditi mostove između nove bijele kulture i kulture svog naroda u opadanju. Vjerovao je da novoj Americi treba autohtona duša i da njegov narod može pomoći u tome. Možda je to razlog zašto nije toliko poznat kao Bik Koji Sjedi i Ludi Konj. Njegov put nije bio put hrabrog, već osuđenog vojnog otpora. Bio je neuredniji i teže ga je bilo odrediti.

 

Ohiyesa je također postao kršćanin. U svojoj autobiografiji Duša jednog Indijanca dirljivo piše o strahotama koje su mnogi takozvani kršćani nametnuli njegovu narodu i o tome kako su mu, unatoč tome, Isusov put i učenja govorili kako su istiniti. U svojoj autobiografiji govori o tome kako je putovao uokolo kako bi se susreo s mnogim svojim sunarodnjacima kao kršćanski misionar, pričajući priče o Isusu i objašnjavajući vrijednosti vjere. Na jednom takvu susretu starac je nakon duge šutnje ustao i odgovorio mu. „Došao sam do zaključka“, rekao je starac, „da je ovaj Isus bio Indijanac. Bio je protiv materijalnog stjecanja i velikih posjeda. Bio je sklon miru. Bio je nepraktičan kao i svaki Indijanac i nije cijenio svoj rad iz ljubavi. To nisu načela na kojima je bijeli čovjek utemeljio svoju civilizaciju.“

 

Ohiyesa je suosjećao. „Priznajem“, napisao je u svojim memoarima,

 

Mnogo sam se pitao zašto kršćanstvo ne prakticiraju upravo oni ljudi koji jamče za tu divnu koncepciju uzornog života. Čini se da žele prenijeti svoju religiju svim drugim rasama, ali malo toga zadržavaju za sebe. Još nisam vidio da krotki baštine zemlju ili da mirotvorci dobiju veliku čast.

 

Takva zapažanja dovela su Ohiyesu pred kraj njegova života do radikalnog zaključka. Nije odbacio kršćanstvo niti Krista. Niti je prestao sebe smatrati Amerikancem. Ali je shvatio nešto u svojoj vjeri što je možda mogao vidjeti samo netko iz njegove pozadine, na njegovu zaslonu. Na kraju svoje životne priče, on nam govori što je to:

 

Moje je osobno uvjerenje, nakon trideset pet godina iskustva, da ne postoji nešto poput „kršćanske civilizacije“. Vjerujem da su kršćanstvo i moderna civilizacija suprotstavljene i nepomirljive, a duh kršćanstva i naše drevne religije u biti je isti.

 

Danas Europljani i Amerikanci doživljavaju kulturni i metafizički kolaps. Zapad prolazi kroz vlastiti gubitak osjećaja za sebe i kulturu, povijest i stabilnost. Nakon stoljeća globalne hegemonije na nama je red da iskusimo strah od takva gubitka, strah od propadanja i fragmentacije.

 

Otprilike u vrijeme kada je Ohiyesa obavljao svoj posao njemački povjesničar Oswald Spengler pisao je svoje tmurno remek-djelo Propast Zapada. Spengler je razvio teoriju o usponu i padu ljudskih civilizacija, a sve se to, rekao je, može uklopiti u njegov obrazac. Izjavio je da je zapadna kultura „faustovska kultura“, kako ju je nazvao, definirana svojim prema van usmjerenim, osvajačkim, materijalističkim ethosom – već počela okoštavati početkom devetnaestog stoljeća i da trune iznutra čak i dok dominira svijetom. Početak dvadeset i prvog stoljeća, predvidio je Spengler, doživjet će početak njezina kolapsa i „povratak bez(ob)ličnosti“.

 

Nekoliko desetljeća kasnije, britanski povjesničar Arnold Toynbee ponovio je Spenglerovo predviđanje u vlastitom mukotrpno razvijenom cikličkom modelu uspona i pada kultura. Njegovo opsežno višetomno djelo, Studija povijesti (A Study of History), ispitalo je dvadeset i jednu civilizaciju tijekom protekla vremena, tražeći zajedničke razloge njihova uspona i pada. Devetnaest od tih dvadeset i jedne civilizacije, zaključio je, „urušilo se kada su dosegnule moralno stanje u kojem se Sjedinjene Države nalaze sada“. Imajte na umu da je njegovo „sada“ bilo prije dosta vremena: Toynbee je umro 1975. godine.

 

Čudan, rastačući, sve nihilističkiji trenutak koji proživljavamo počeo sam nazivati   „kulturom inverzije“. Mislim da proces najbolje možemo razumjeti jednostavnim promatranjem da su naše elite danas pretežno usredotočene na inverziju kulture koju smo dok sam odrastao uzimali zdravo za gotovo. Inverzija poprima mnoge oblike i može se danas pronaći u gotovo svakoj pukotini društva, od nastavnog plana i programa u školama do proizvodnje Disney-korporacije. Nastojanje današnjeg Zapada sastoji se u okretanju svega naglavačke.

 

Ali što je taj „Zapad“? Pa, ovisi o tome koga pitate. Liberal, konzervativac, reakcionar i marksist mogli bi ponuditi i dati vrlo različite odgovore. Ali umjesto toga, pitajmo povjesničara. U svojoj knjizi Religija i uspon zapadne kulture napisanoj nedugo nakon Drugog svjetskog rata, medievalist Christopher Dawson ponudio je svoju definiciju:

 

Nikada nije postojala jedinstvena organizacija zapadne kulture osim one Kršćanske Crkve, koja je pružala učinkovito načelo društvenog jedinstva… Iza stalno promjenjivog obrasca zapadne kulture stajala je živa vjera koja je Europi dala određeni osjećaj duhovnog zajedništva, unatoč svim sukobima, podjelama i društvenim raskolima koji su obilježili njezinu povijest.

 

Zapad, rekao je Dawson, bio je religijska konstrukcija. Točnije, bio je kreacija Rimokatoličke Crkve. To je jedini razlog zašto uopće govorimo o “Zapadu”. Ali ta tvrdnja odmah nameće pitanje: Ako je kršćanska vjera osnova zapadne kulture, što se događa kada se ta vjera povuče – ili bude odbačena? Znamo odgovor, jer to odbacivanje ili povlačenje – ono što je pjesnik Matthew Arnold nazvao “melankoličnom, dugom, uzmičućom bukom… mora vjere” – događa se možda od renesanse. Dok promatramo krajolik dvadeset prvog stoljeća, barem u zapadnoj Europi, možemo vidjeti da je naša temeljna religija kao vodeća snaga i kulturna poveznica sada već mrtva.

 

Iz tog zapažanja logično se postavlja pitanje: Je li pad, kolaps kršćanstva odgovoran za našu trenutnu bolest? Je li naš nedostatak vjere uzrok gubitka samopouzdanja i posljedičnog preokreta naših starih vrijednosti? Odgovor na to, u stanovitom smislu, očito je potvrdan. Kao što je drugi povjesničar Tom Holland pokazao u svojoj knjizi Dominion-Vladavina, kršćanstvo je oblikovalo zapadni um. Kada takav sveti poredak umre, doći će do previranja na svim razinama društva, od politike sve do razine duše.

 

Mislim da se sada upravo ovdje nalazimo. I nisam jedini koji je to primijetio. Zapravo, gotovo svi koji obraćaju pozornost dosad su to primijetili. Neki od tih ljudi, kao odgovor, došli su do zaključka: Budući da je kršćanstvo bilo osnova ove naše „zapadne“ kulture, i budući da je ta kultura sada bolesna ili čak umire, način da ona oživi mora biti oživljavanje kršćanstva – ne toliko kao religije, već kao društvenog ljepila, ili čak kao oružja. Ono što nam treba, sve češće čujemo s mnogih različitih strana, jest povratak nečemu što se zove „kršćanska civilizacija“ – bez obzira na to je li kršćanska vjera doista istinita.

 

U određenoj mjeri, ovo se može činiti privlačnim narativom, pričom. Ali vjerujem da je to kobna pogreška.

 

Prije nekog vremena, dok sam čitao Bibliju, palo mi je na pamet pitanje: Što ako je Bog suglasan s Ohiyesom?

 

Na samom početku prve knjige Biblije nalazimo tvrdnju o tome za što je čovjek stvoren na zemlji. Bog zagrabi glib sa zemlje, udahne u njega – i pojavljuje se čovjek. Uzeti smo iz zemlje, goli i smješteni u vrt, da ga “njegujemo i čuvamo” u zajedništvu sa svime što živi, u razgovoru sa svim pticama i životinjama. Ispada da su ljudi stvoreni kao vegetarijanski vrtlari. Stvoreni smo da budemo toliko blizu Bogu da ga možemo vidjeti “kako hoda vrtom u popodnevnom hladu“. Implicira se da bismo jednog dana mogli postati dovoljno duhovno zreli da jedemo plodove zabranjenih stabala i da imamo udjela u znanju i mudrosti samoga Boga.

 

Pa ipak, stvari se nisu tako odvijale. A što se dogodilo kad nismo poslušali? Došlo smo do poljoprivrede. Došli smo do rada. Došlo je do lova. Došlo je do obrade metala. Došlo je do ubojstava. Došlo se do gradova. Došlo se do civilizacije. Sve je to bio smrtonosan rezultat našeg Pada. Otkad smo protjerani iz toga Vrta, čini se, gradimo velike kule do neba, pokušavajući, makar i podsvjesno, vratiti se u svoj pravi dom. Ali naše kule budu uvijek srušene, a naša plemena raspršena.

 

U Prvoj knjizi o Samuelu izraelski narod govori svom sucu Samuelu da želi kralja koji će vladati nad njima. Suci su bili vjerski vođe, navodno vladajući u Božje ime, ali izraelskom narodu je bilo dosta te teokracije. „Želimo kralja nad nama“, kažu. „Tada ćemo biti kao i svi drugi narodi, a naš kralj će nam suditi i ići pred nama i boriti se u našim bitkama.“ Samuel ih upozorava da će njihov kralj učiniti i druge stvari: regrutirat će njihove sinove u rat i uzimati njihove kćeri da mu budu kozmetičarke i pekarice. Uzimat će najbolje usjeve s njihovih polja i vinograda. Oporezovat će im desetinu njihova žita, njihovih životinja i njihovih slugu. A ako narod na kraju zavapi protiv te i takve tiranije, „Gospodin vas neće uslišati u one dane, jer ste si izabrali kralja.“

 

Narod ipak bira jednoga kralja, i znamo kako se odvija ostatak izraelske povijesti. Iznova i uporno narod teži prema zemaljskoj moći i okreće se od Boga. Često brkaju to dvoje. Na kraju, Bog intervenira pojavljujući se u ljudskom obliku kako bi preokrenuo stvari. Ali on se ne pojavljuje u obliku kralja ili suca ili prokuratora ili bogatog aristokrata. Pojavljuje se kao bosonogi stolar u zabačenoj provinciji Rimskog Carstva, provodi vrijeme sa slabima i prezrenima, lutajući pustinjom i selima, kroz male gradove i naselja. Kad konačno krene i dođe u grad, u civilizirani centar, taj ga muči i ubija.

 

U najmanju ruku, mislim da možemo reći da ovaj naš Bog ima ambivalentan odnos prema zemaljskim strukturama moći čovječanstva. Ni u jednom trenutku ih ne prihvaća s oduševljenjem. Često ih odbacuje, a ponekad ih uništava. Razlog je uvijek isti: Oni odvraćaju pogled čovječanstva od njega i usmjeravaju ga prema sebi. Ljudi trajno zaboravljaju da je, riječima Christophera Lascha, „Bog, a ne kultura, jedini prikladan objekt bezuvjetnog štovanja i divljenja.“

 

Ono što nazivamo „religijom“ možda se najbolje može opisati kao skup sredstava i mehanizama koje koristimo ovdje na zemlji kako bismo usmjerili to „štovanje i divljenje“ prema njegovu pravom cilju: Bogu, a ne kulturi. Godinama sam razmišljao o tome što je ta „religija“ i kako bi se trebala odnositi na moj život. Promatrao sam i čitao mnoge druge autore koji također razmišljaju o tome. Kao rezultat toga, mislim da mogu prepoznati pet uobičajenih stavova koji se uobičajeno usvajaju prema religiji u današnjem svijetu.

 

Prvi stav možemo nazvati znanstvenim ateizmom . To je vjera Arthura C. Clarkea i novih ateista. Religija je prema tom prikazu primitivna besmislica, utemeljena na laži koju će neizbježno zamijeniti znanost i razum.

 

Drugo, imamo liberalni relativizam . On nam govori da su sve religije u redu ako ostanu na svom mjestu. Možda su sve religije iste. Uostalom, postoji mnogo puteva uz planinu. Ali čak i ako je sve to besmislica, ljudi bi trebali biti slobodni prakticirati svoju vjeru i ne bismo ih trebali diskriminirati. Trebala bi postojati sekularna javna sfera sa „slobodom bogoslužja“.

 

Treće, imamo ozbiljnu religiju. Moj put je istinit, misli vjernik, i moram ga slijediti prije svega drugoga, kamo god on vodio.

 

Zatim imamo ono što bismo mogli nazvati kulturnom religijom. Idem u crkvu samo za Božić i Uskrs, a svoj izgled lijepo dotjerujem. Kulturno religiozni svoju vjeru vide prvenstveno kao izraz svoje kulture.

 

Konačno, imamo temu ovog predavanja: civilizacijsku religiju. Ovaj fenomen dolazi do izražaja u vremenima previranja ili krize. Vidjevši da je kultura u problemima i shvativši da je određena religija bila u njezinoj srži, civilizacijski vjernik nastoji iskoristiti religiju za obnovu kulture, bez obzira na njezinu istinitost .

 

Dobar nedavni primjer ove tendencije ponuđen je u eseju koji je prošle godine napisala Ayaan Hirsi Ali pod naslovom „Zašto sam sada kršćanka?“. Njezin bijeg od fundamentalističkog islama njezina somalskog odgoja u početku ju je, sasvim razumljivo, doveo do istaknute javne uloge nove ateistice. Nedavno je, međutim, Ali objavila da je postala kršćanka.

 

Razlog njezina obraćenja bio je ono što je njezin esej na tu temu učinilo toliko značajnim. Iako je, kako kaže, „na kraju smatrala nepodnošljivim život bez ikakve duhovne utjehe“, glavni poticaj njezina eseja bio je sasvim drugačiji. Njezina nova vjera, tvrdila je, usvojena je kao bedem – ili, možda, oružje. Njezinim riječima:

 

Zapadnoj civilizaciji prijete tri različite, ali povezane sile: ponovni porast autoritarizma i ekspanzionizma velikih sila u oblicima Komunističke partije Kine i Rusije Vladimira Putina; uspon globalnog islamizma, koji prijeti mobilizacijom golemoga stanovništva protiv Zapada; i virusno širenje ideologije “probuđenosti”, koja nagriza moralnu strukturu sljedeće generacije.

 

„Moderni, sekularni alati“, napisala je Ali, nisu dovoljni za obranu od ovih prijetnji. Trebamo, sugerira ona, nešto dublje. Moramo shvatiti da živimo u onome što ona naziva „civilizacijom izgrađenom na judeokršćanskoj tradiciji“. „Lekcija koju sam naučila iz godina provedenih s Muslimanskim bratstvom“, napisala je, „bila je moć ujedinjujuće, kohezijske priče.“ Zapad bi sada trebao naučiti istu lekciju. Njegova ujedinjujuća priča je ista ta „judeokršćanska tradicija“ i sada bi je trebalo upotrijebiti za borbu protiv onoga što Ali naziva nadolazećim „civilizacijskim ratom“.

 

To je civilizacijsko kršćanstvo na djelu, a vidjet ćemo ga još mnogo više u nadolazećim godinama kako se naša kultura nastavlja fragmentirati, barem dijelom zbog čimbenika koje Ali identificira. Kad čujem Stevea Bannona kako govori o „kršćanskom nacionalizmu“ kao o vrhu njegova svetoga rata protiv globalista, čujem slabašnu jeku onoga što dolazi. Civilizacijsko kršćanstvo stavlja civilizaciju na prvo, a kršćanstvo na drugo mjesto. Njegovi zagovornici manje su zainteresirani za to je li vjera zapravo istinita ili transformativna, a više za to, kako im može biti korisna u njihovu konkretnom kulturnom ratu.

 

Najpoznatiji trenutni zagovornik civilizacijskog kršćanstva je psiholog i stručnjak Jordan Peterson. Za Petersona kršćanstvo je putovanje junaka u stilu Josepha Campbella, posebno osmišljeno za mlade muškarce. U svom kratkom filmu „Poruka kršćanskim crkvama“, Peterson iznosi svoj civilizacijski program i izaziva vjeru da prati tempo. Kršćanstvo, kaže nam, kao eho Alijina argumenta, nudi „psihološki pristup našim drevnim narativima“ koji nam mogu pomoći da se suprotstavimo onomu što on naziva „izuzetno štetnom ideologijom“.

 

Ova ideologija, drugdje predvidljivo nazivana „kulturni marksizam“, govori nam da je zapadna kultura „opresivni patrijarhat“, da je „ljudska aktivnost u osnovi vježba uništavanja planeta“ i da je „prokleta muška ambicija“ korijen problema. Neki od tih fanatika, kaže nam, vjeruju da bi trebala postojati „ekstremna ograničenja naših želja, čak i naših potreba“.

 

Ekstremna ograničenja naših želja! Što bi rekli Pustinjski oci?

 

Peterson dalje iznosi svoje argumente za obranu civilizacije koju definira kao „društvo usredotočeno na ohrabrujući, avanturistički, muški duh“. Ispada da kršćanska Crkva postoji kako bi poticala taj duh. Ona je, navodi on,

 

tu da podsjeti ljude, uključujući i mladiće, a možda čak i prije svega, da moraju pronaći ženu, hodati po vrtu, njegovati obitelj, graditi korablju, osvojiti zemlju, izgraditi ljestve do neba i suočiti se s potpunom, strašnom katastrofom života, čvrsto u istini, predani ljubavi i bez straha.

 

Vidite li što nedostaje na tome popisu onoga što bi Crkva trebala raditi? Da, to je Krist. To je Isus. On se ne spominje ni jedan jedini put. Ni u cijelom videu. Niti Bog Otac. Niti Duh Sveti. Umjesto toga, Petersonova civilizacijska Crkva treba biti klub samopomoći za mlade muškarce. Treba biti kulturna institucija koja se bori protiv probuđenih i “krvavih štovatelja Gaie” i feministkinja i kulturnih marksista koji iscrpljuju život. Život vidi kao katastrofu, a ispravan odgovor na tu katastrofu kao muško osvajanje. Ono što Jordan Peterson želi, drugim riječima, jest crkva koja izgleda kao Jordan Peterson. “Vi ste crkve, za ime Božje!” uzvikuje u jednom trenutku, u jedinom spomenu Boga u cijelom filmu. “Prestanite se boriti za socijalnu pravdu! Prestanite spašavati prokleti planet! Pobrinite se za duše! To je ono što biste trebali učiniti!”

 

Bio sam zbunjen kad sam to čuo, jer sam negdje u podsvijesti bio siguran da se mogu sjetiti nekoliko sporadičnih referenci na “socijalnu pravdu” u Bibliji. Zato sam otišao provjeriti. Prva stranica koju sam otvorio sadržavala je ovaj odlomak iz Jakovljeve Poslanice:

 

De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti!  Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima,  zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama.  Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja!  Osudiste i ubiste pravednika: on vam se ne suprotstavlja!

 

Ovo je posve tipičan odlomak; postoje desetci sličnih u cijelom Novom zavjetu, pa čak i u Starom, mnogi od njih iz usta samoga Krista. To je kršćanstvo. I kao što je Ohiyesa znao, ali Jordan Peterson očito ne, ono je utemeljeno na skupu vrijednosti koje su neprijateljske prema vrijednostima naše moderne, ekspanzionističke, gramzive, rastom opsjednute i očito „muške“ civilizacije.

 

Možda bi u ovom trenutku bilo vrijedno zapitati se, što je zapravo „civilizacija“. Općenito se definira kao način života utemeljen na civitas – gradu. Kao i većina ljudi u većini slučajeva, vjerojatno pretpostavljamo da je naš način života normativan i da će opstati. Ali vrijedi napomenuti da 99 posto ljudske povijesti uopće nismo bili „civilizirani“. Većinu tog vremena bili smo u svom načinu života bliži slici naslikanoj iz Rajskog vrta. Tek u posljednjih desetak tisuća godina, u odabranim regijama planeta, nastao je urbani način života, izgrađen oko naseljene poljoprivrede, gradova, država i ekonomija akumulacije i viška. Tek u posljednjih sto godina ovaj je model postao globalan. S obzirom na povijest prošlih civilizacija, nema jamstva da će se ovaj model nastaviti u budućnosti.

 

Kada pogledamo rezultate ovoga razvoja, morali bismo reći da je zaključak pomiješan. U crvenom stupcu možemo vidjeti da je širenje ljudske civilizacije opustošilo Božje stvaranje na neviđen način, baš kao što je stvorilo goleme nejednakosti u bogatstvu i ratovanju u prethodno nezamislivim razmjerima. U crnom stupcu možemo vidjeti da je civilizacija stvorila golemo bogatstvo i omogućila nam da posjetimo Mjesec i produžimo svoj životni vijek – iako, prema antropolozima, samo do one duljine koju su ionako uživali predcivilizacijski lovci-sakupljači.

 

Ali kakve veze išta od ovoga ima s kršćanskim putem? S Bogom koji nas je stvorio da živimo u Vrtu, u zajedništvu sa svim živim? Bogom koji je hodao među nama kao siromah propovijedajući odricanje i ljubav? Što je zapravo duhovno korisno u vezi s ovom „zapadnom civilizacijom“ – ili bilo kojom civilizacijom? Uostalom, Babilon i Babel, Sodoma i Gomora bili su civilizirani koliko je drevni svijet to mogao biti.

 

Da bismo to saznali, mogli bismo usporediti navedene vrijednosti naše civilizacije s poznatim popisom sedam smrtnih grijeha. Popis je u šestom stoljeću sastavio papa Grgur Veliki. Temeljio ga je na ranijem popisu osam strasti koji je sastavio redovnik Evagrije Pontski iz četvrtog stoljeća, a koji je još uvijek aktualan u Istočnoj Crkvi. Kako zapadna civilizacija danas stoji u borbi protiv tih grijeha?

 

Oholost, ponos se slavi posvuda – ponos na naciju, status, bogatstvo, etničku skupinu, identitet, religiju. Imamo festival koji se slavi cijeli jedan mjesec i nazvan je po njemu (lipanj, ‘parada ponosa!“).  Pohlepa-lakomostt je temelj našeg gospodarstva. Uz zavist, ona je kamen temeljac idola našeg vremena, univerzalno obožavanog boga poznatog kao “ekonomski rast”. Kad ne bismo bili ni pohlepni ni zavidni, gospodarstvo bi se urušilo za pet minuta. Srditost, srdžba, gnjev je gorivo iza kulturnih ratova i svih naših političkih frakcija. Što se tiče požude i bluda – pronađite mi veleplakat ili film ili pjesmu ili marku cipela koja se ne nadovezuje na ovu najiskonskiju ljudsku strast. Možda je po svojoj sveprisutnosti odmah iza proždrljivosti. Čak je i lijenost monetizirana. Kako bi inače uopće moglo postojati nešto tako oksimoronsko kao “industrija slobodnog vremena”?

 

Čitava naša civilizacija, dakle, ne samo da ne uspijeva odoljeti tim smrtnim grijesima, već ih aktivno potiče i promovira. Oni su sama osnova njezina postojanja. To je, sigurno, ono što su Ohiyesa i mnogi drugi kritičari poput njega, mnogi od njih i kršćani, mogli vidjeti. Jesu li „kršćanstvo i moderna civilizacija suprotstavljeni i nepomirljivi“? Na temelju toga mislim da možemo nedvosmisleno reći: Da.

 

Mogli bismo ići i dalje. Nije samo „moderna civilizacija“, kako je napisao Ohiyesa, ili čak zapadna civilizacija, ono što se čini suprotnim kršćanskom putu. To je cijela civilizacija. Uostalom, sam temelj urbanog društva utemeljenog na poljoprivredi, s bogatstvom i moći koncentriranim u kraljevima i vojskama, jest ono što je Krist nazvao „gomilanjem bogatstva u žitnice“. I znamo što je on o tome mislio.

 

Kad čitamo život Isusa iz Nazareta zapravo je nemoguće ne vidjeti čovjeka koji je, u nekom temeljnom smislu, bio neciviliziran. Nije nam govorio da nađemo dobre poslove i razborito štedimo. Rekao nam je da ne razmišljamo o sutrašnjici. Nije nam govorio da stvaramo bogatstvo kako bi gospodarski rast mogao donijeti globalni razvoj. Poručio nam je da sve (raz)damo. Bogati, ponavljao je više puta, nikada ne bi mogli postići Kraljevstvo nebesko. Nije nam rekao da branimo svoje granice ili da ih širimo. Rekao nam je da se nikada ne opiremo Zlu. Nije nam rekao da budemo odgovorni građani. Rekao nam je da ostavimo svoje mrtve očeve nepokopane i da umjesto toga Njega slijedimo. Govorio nam je da mrzimo svoje roditelje i da volimo one koji nas mrze. Svako od ovih učenja, ako bismo ih slijedili, učinilo bi izgradnju civilizacije nemogućom.

 

Ono o čemu zapravo slušamo kada čujemo o obrani ili obnovi „kršćanske civilizacije“ nije kršćanstvo i njegova učenja, već modernost i njezin cilj. To je idol materijalnog napretka – napretka koji je uništio i kulturu i prirodu – koji uzrokuje posvuda toliku tugu i nostalgiju. „Kršćanska civilizacija“ nije rješenje za ovo; ona je dio problema. A kada se umjesto toga predloži stvarno kršćanstvo, odgovor je često isti: O da, sve je to vrlo dobro, ti fundamentalistu – ali kakva je praktična korist od toga?

 

Odgovor je: Nikakva. Kršćanstvo je nepraktično. Nepraktično, nepodnošljivo i grozno, u izvornom smislu te riječi. Zastrašujuće je i osmišljeno je da vas ubije. To je zato što su suprotstavljene vrijednosti Boga i svijeta, neprijateljske, kao što nam Krist i svi sveti više puta govore. To je, zasigurno, predivni misterij u srži ove stvari. Bog se ne da ismijavati. Njegova mudrost je ludost za svijet i obrnuto. To za nas znači da će naš „civilizacijski rat“ u ime Krista propasti, jer Krist ne vodi ratove osim onih koji se vode u srcu.

 

Bit civilizacijskog kršćanstva je preoblikovanje ove radikalno nesvjetovne vjere za vrlo svjetovne ciljeve: obranu određene vrste kulture. Evanđelja postaju oružje kojim se vodi kulturni rat u civilizaciji koja se urušava. Ali miješanje kršćanskog načina s načinom te civilizacije je kobna pogreška.

 

Ljubi bližnjega svoga. Ljubi neprijatelja svoga. Ljubi Boga. Ne opiri se zlu. Položi život svoj za prijatelje svoje. Vladaj služeći. Podijeli svoje bogatstvo. Neka mrtvi pokapaju mrtve. Imamo svoje zapovijedi. I kako ih samo mrzimo! Kako ih ja mrzim. Ponekad ih ne mogu gledati, niti sebe u njihovoj sjeni. I zato ih izvrćemo. Mi – svi mi – koristimo ih kako bismo opravdali rat i otpor i politiku i bogatstvo i moć i sve ljudske stvari od kojih nas te naredbe i zapovijedi svjetuju da se od njih odmaknemo. Oh, da, znam da je On to rekao, sebi govorimo, ali je li on to stvarno tako mislio?

 

Ali što ako je On mislio onako kao što je i rekao, a nama se to ne sviđa? Kako zapadni kolaps napreduje, svi se suočavamo s pitanjem: Hoćemo li slijediti Njegove propise i uredbe? Ili ćemo ih opet iskriviti kako bismo opravdali svoju ulogu u nadolazećem ratu?

 

Kad se Napasnik pojavio Isusu u pustinji prije početka Njegove službe, ponudio mu je kontrolu nad svim kraljevstvima svijeta, ako se samo njemu pokloni, a ne Bogu. Isus, naravno, odbacuje dogovor.

 

U svjetovnom smislu, međutim, đavolji argument sasvim je racionalan. Zašto ne iskoristiti svoju moć za dobro – čini se da on pita. Zašto ne upravljati tim kraljevstvima kao zemaljski vladar, mudro i pravedno, umjesto da lutaš po zabitima, propovijedajući prognanicima i nikomu? Ne bi li ti bilo bolje da se baviš politikom za veće, opće dobro? Mogao bi izgraditi kršćansku civilizaciju.

 

Vrag je, naravno, u krivu. Ali zašto? Čini se da je odgovor kako to nisu uvjeti pod kojima Bog djeluje. Isusovo djelo u svijetu nešto je sasvim drugačije, a ono što pokazuje jest da Bog ljubi  krotke, a ne ohole; ponizne, a ne ponosne; siromašne, a ne bogate. Sveti Pajsije Svetogorac, koji je umro prije trideset godina, bio je radio-operater tijekom Grčkoga građanskog rata. „Ako se želite povezati s Bogom kako bi vas slušao i čuo kada se molite“, jednom je rekao, „okrenite gumb na poniznost, jer na toj frekvenciji Bog uvijek djeluje.“

 

Čini se da nam Knjiga o kraljevima govori istu stvar. Možda nećemo naći Boga tamo gdje ga ne očekujemo:

 

Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.

 

Je li Bog intervenirao na zemlji samo da bi nam dao još jedan identitet za koji ćemo se boriti? Ili da nam izgradi civilizaciju ili carstvo s naslikanim križem? Ili nam je rekao da živimo drugačije? Da gledamo drugačije? Doslovno, da se pokajemo, što u izvornom grčkom metanoia ne znači “reći da ti je žao”, kako sam oduvijek vjerovao, nego: Preobrazi se. Okreni se, promijeni svoj um, promijeni svoje srce, promijeni svoj način gledanja. I kroz to: Promijeni svijet.

 

Kako možemo znati, kako se možemo nadati da ćemo znati što Bog želi od našeg vremena? Kad prorok Habakuk jadikuje Bogu što njegov narod trpi nepravdu od ruku stranih neprijatelja, Bog mu izravno odgovara. „Gle, podrugljivci“, zapovijeda, „Obazrite se na narode, pogledajte,

čudite se, zapanjite! Jer u vaše dane činim djelo u koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispriča.“

Bog dalje objašnjava Habakuku da „podiže protiv tebe“ „ogorčeni i brzopleti narod“, Kaldejce, koji će djelovati kao njegovo oruđe u ispravljanju Izraela koji je, opetovano, skrenuo s njegova puta. Govoreći kao čovjek čija je zemlja nekoć vodila najveće svjetsko carstvo (misli na Britaniju!), podižem se i razmišljam kada Bog izjavljuje Habakuku: „Jer si opljačkao mnoge narode, sav preostali narod opljačkat će tebe zbog krvi ljudi i grijeha zemlje, grada i svih koji u njemu žive.“ Možda je to teško čuti ušima, ali Ohiyesa ne bi imao problema s razumijevanjem.

 

Mislim da ćemo obnoviti kulturu vrijednu postojanja samo ako podesimo svoje radijske prijamnike na poniznost, kao osobe i kao narodi. Naša zadaća nije “braniti Zapad”. To je idolopoklonstvo. Naša zadaća je pokajanje, što znači transformacija, preobrazba. Moramo biti spremni umrijeti – da bismo se ponovno rodili. Govorim kao netko tko se, većinu vremena, boji čak i razmišljati o tome što bi to moglo od mene iziskivati.

 

Ali vjerujem da se mudrost za nas, u ovom dobu raspadanja, ne može pronaći u križarskim vitezovima ili kršćanskim nacionalistima, ne u carevima niti vojnicima, već u misticima, asketima, pustinjacima iz pećina i neobičnim svetcima šuma i pustinja. To su bili ljudi koji su izgradili pravu kršćansku kulturu. Isto su činili i jednostavni, svakodnevni ljubitelji Boga u svijetu, koji su se brinuli za siromašne i bolesne, bez ikakve nagrade. Dok su Goti provaljivali rimske kapije i utvrde, dok su Vikinzi napadali Irsku i Englesku, dok su Osmanlije osvajali Carigrad, dok su  komunisti dinamitom rušili katedrale i razapinjali redovnike, oni su i dalje nastavili djelovati. Obavljali su svoj posao. Nisu se borili za civilizaciju; borili su se za Krista. I nisu se borili mačevima, već molitvom i aktivnom ljubavlju prema svojim bližnjima i neprijateljima. Bez te ljubavi  Đavao pobjeđuje.

 

Siguran sam da sada proživljavamo kraj nečega. Nalazimo se u onome što je sufitski filozof René Guénon nazvao „tamom između svjetova“. Trebali bismo to prihvatiti; čak i ako imamo snage to prigrliti. Trebali bismo to iskoristiti kao priliku da naoštrimo oštricu svojih duša na kamenu svijeta. Kršćani bi među svim drugim ljudima trebali znati postupak. Ne možemo sagledati kamo sve ovo vodi, ali svaka patnja koja se proživljava dok se ovaj svijet ruši oko nas može nas odvesti prema boljemu. Tko bi, uostalom, 1980. godine predvidio ponovni uskrs Ruske crkve? Uostalom, koji bi od Kristovih sljedbenika 33. godine poslije Krista, sjedeći u podnožju križa i gledajući svog Učitelja kako umire u agoniji, predvidio neshvatljivu globalnu silu koju će njegova agonija izazvati?

 

Ponekad pomislim da se kulture grade slučajno. Ako je u srcu svih kultura sveti dragulj – objavljena istina – ako sve kulture imaju duhovnu bit, tada ona dolazi iz duhovnog djelovanja. Redovnici su izgradili Zapad, jednako sigurno kao i vojnici, a izgradili su trajniji dio. „Kršćanska civilizacija“, nedavno je napisala liturgijska umjetnica Hilary White, „sekundarni je plod kršćanskog misticizma.“ To je bitna stvar. Molitva je srž stvari. Krist je srž stvari. Bez srca nema tijela. Nemoguć je pokušaj djelovanja unatrag – izgradnje tijela, tako reći, bez srca. Ideja pretenzije da vjerujete u kršćanstvo. jer odobravate njegove plodove i želite, u neku ruku, vidjeti kako se oni vraćaju, slijepa je ulica i mrtva patka. C. S. Lewis uočio je zamku:

 

Religije osmišljene za društvenu svrhu, poput štovanja rimskog cara ili modernih pokušaja “prodaje” kršćanstva kao sredstva “spašavanja civilizacije”, ne (do)vode daleko. Male skupine Prijatelja koji okreću leđa “Svijetu” oni su koji ga zaista mijenjaju.

 

I ne zvuči li to kao klasični kršćanski paradoks? Ako želiš spasiti svoj život, moraš ga izgubiti. Ako želiš promijeniti svijet, moraš mu okrenuti leđa.

 

Što želimo, mi koji živimo u ovom vremenu propadanja i zbunjenosti? Želimo li obnovu – ili pre-tvorbu, transformaciju? Želimo li rat – ili obraćenje? Želimo li civilizaciju – ili želimo Krista? Što ako možemo imati ili samo jedno ili samo drugo?

 

Bilo bi lako “boriti se za Zapad” koristeći gnjev  i gorčinu kao gorivo. Mnogi to čine. Mnogi će im se pridružiti. Lako je prepoznati neprijatelja. Lako je zaboraviti da ga negdje u potaji volimo. Ništa od toga nije dovoljno dobro. Ništa od toga nije kršćansko. Sve ovo govorim kako bih podsjetio sebe, kao i bilo koga drugog, gdje leži pravi put. Nije u “kršćanskoj civilizaciji”. U nečemu je puno težem: kršćanskoj ljubavi.

 

Možda bismo zadnju riječ trebali prepustiti Ohiyesi, čovjeku koji je vidio urušavanje svog svijeta, ali nikada nije do kraja izgubio vjeru. Upravo mu je njegov svjetonazor, iskovan kroz tu patnju i borbu, omogućio da vidi svoj put:

 

Znamo da sve religijske težnje, svako iskreno štovanje, mogu imati samo jedan izvor i cilj. Znamo da je isti Bog i Bog obrazovanih i Bog djeteta, Bog civiliziranih i Bog primitivnih uostalom; i da taj Bog ne mjeri naše razlike, već prigrljuje sve koji ispravno i ponizno žive na zemlji.

 

Ovaj esej je održan u listopadu 2024. kao 37. Erasmus predavanje. Izvor:

https://firstthings.com/against-christian-civilization/

Preveo i priredio  dr. fra Tomislav Pervan,  Međugorje, 14. studenoga