DOŠAŠĆE KAO ‘VRIJEME NADE USRED TMINE’

Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac

Njemački isusovac Alfred Delp napisao je neke od najdubljih razmišljanja o Došašću u potpuno nevjerojatnijim okolnostima – okovan lancima u nacističkom zatvoru i čekujući smrt. Njegovo posljednje Došašće, 1944., bilo je doslovno osobno: nije samo isčekivao Kristov dolazak na Božić, nego i konačni susret s Njim. Ta paradoksalna situacija – razmišljati o Spasiteljevom dolasku dok te tirani vode na pogubljenje – dala je Delpovim adventskim meditacijama rijetku snagu i dubinu u duhovnoj literaturi.

Alfred Delp (1907-1945) bio je njemački isusovac, svećenik, filosof te član otpora koji je planirao demokratsku i kršćansku obnovu Njemačke nakon pada nacizma. Rođen u mješovitom katoličko-protestantskom braku, njegov duhovni put obilježilo dubokim je intenzivno traganje za istinom. Bio je urednik časopisa Stimmen der Zeit (Glasovi vremena) i hrabro je propovijedao protiv nacističke ideologije.

U srpnju 1944., nakon neuspjelog atentata na Hitlera, stotine ljudi povezanih s otporom uhićene su, među njima i Delp, iako nije bio izravno umiješan u pokušaj. Proveo je mjesece u zatvoru Tegel u Berlinu, okovan rukama i nogama, u strašnim uvjetima. U tim je okolnostima napisao niz tekstova koji su prokrijumčareni van – meditacije, molitve, teološke refleksije. Osuđen je na smrt 11. siječnja 1945. i pogubljen vješanjem na Svjećnicu 2. veljače 1945., samo tri mjeseca prije kraja rata.

U zatvoru je Delp Došašće 1944. Dočekao u lancima, svjestan da možda neće doživjeti Božić. U jednoj od najpoznatijih meditacija napisao je:

„Došašće je vrijeme kad čovjek ponovno uči čekati. Čovjek je obično nestrpljiv, želi brze rezultate. Ali Bog dolazi u svoje vrijeme, ne u naše. Došašće nas uči strpljenju – ne pasivnoj rezignaciji, nego aktivnom pouzdanju.”

Delp je bio duboko svjestan da živi usred „rušenja starog svijeta”. Nacistička Njemačka bila je u ruševinama – fizičkim (od bombardiranja) i moralnim. U toj apokaliptičnoj situaciji, Došašće je dobilo posebnu oštro: dolazak Boga u ruševine.

„Bog ne dolazi u naš lijepo uređen svijet, nego u kaos i tamu. Betlehem nije bio palača nego štala. I naš svijet danas – ruševine, patnja, rat – upravo je takvo mjesto gdje Bog želi doći.”

Jedna od ključnih tema Delpovih adventskih meditacija je ‘buđenje’ – Došašće poziva čovjeka da se probudi iz duhovnog sna, samozadovoljstva i konformizma.

„Došašće je poziv: ‘Probudite se!’ Spavamo dok se oko nas odvijaju užasne stvari. Spavamo u ravnodušnosti, u strahu, u egoizmu. Došašće nas poziva da otvorimo oči i vidimo što se stvarno događa – i odgovorimo.”

Za Delpa, nacizam je bio moguć jer su se ljudi uspavali – zatvorili oči pred zlom, zatvorili srca pred patnjom drugih, zatvorili savjest pred Božjim pozivom.

Iako fizički okovan, Delp je u zatvoru iskusio duboku unutarnju slobodu. Jedna od njegovih najsnažnijih tema je razlikovanje između vanjske i unutarnje slobode.

„Mogu me vezati lancima, mogu me zatvoriti, mogu mi oduzeti sve – ali ne mogu mi oduzeti moju slobodu pred Bogom. Ta sloboda je dar Došašća: Bog dolazi da nas oslobodi – ne nužno od vanjskih okova, nego od unutarnjeg ropstva straha, mržnje i očaja.”

Došašće je slavlje oslobođenja. Kristov dolazak donosi oslobođenje – ne samo eschatološko (na kraju vremena) nego sada, ovdje, u ovom trenutku, čak i u zatvorskoj ćeliji. Delp svjedoči da je tjelesno okovan, ali duhovno slobodniji nego mnogi vani koji žive u strahu i konformizmu.

Jedan od najteži aspekata Delpovog iskustva bio je „Božja šutnja”. U zatvoru, često je osjećao Božju odsutnost, tišinu koja je bila bolna. U adventskoj meditaciji suočava se s time:

„Došašće je i vrijeme Božje šutnje. Stoljeća su prošla nakon posljednjih proroka prije nego što je došao Krist. I mi često doživljavamo tu šutnju – Bog kao da ne govori, kao da nije prisutan. Ali Došašće nas uči: šutnja nije odsutnost. Bog priprema nešto veliko. I naša zadaća je čekati u vjeri.”

Ova tema rezonira s mističnom tradicijom ‘tamne noći duše’ (sv. Ivan od Križa). Delp prolazi kroz tu tamnu noć, ali ne gubi vjeru – štoviše, njegova vjera se produbljuje. Došašće postaje ne samo očekivanje Božića nego očekivanje Boga samog, koji dolazi u svojim uvjetima. U svjetlu priprema za vlastitu smrt Delpove adventske teme dobile su eschatološku dimenziju:

„Došašće nas uči čekati Gospodnji dolazak – i to nije samo Božić, nije samo kraj vremena, nego svaki trenutak kada nas Bog poziva. Možda je moj dolazak pred Boga blizu. Došašće me priprema za taj susret.”

Ova meditacija podsjeća na evanđeoski poziv na budnost: „Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa” (Mt 25,13). Za Delpa, budnost nije bila strah nego aktivno očekivanje ispunjeno ljubavlju.

Delp piše da je nada čin otpora. U situaciji beznađu – nacistička diktatura, rat, zatvor, smrt – odabrati nadu je revolucionarni čin.

„Nada nije optimizam. Optimizam je uvjerenje da će sve biti dobro. Nada je dublje: nada je pouzdanje da Bog drži sve u svojim rukama, čak i kada sve izgleda užasno. Nada je tihi, tvrdoglavi otpor očaju.”

Delp nije bio samo mistik nego i socijalni kritičar. Njegove adventske meditacije sadrže oštre kritike društva koje je dopustilo nacizam:

„Zašto je došlo do ovog užasa? Jer smo zaspali. Jer smo se brinuli samo za sebe. Jer smo zatvorili oči pred patnjom drugih. Došašće nas zove da promijenimo ne samo sebe, nego i svijet oko nas.”

Delp razvija ideju ‘plemenitog čovjeka’ – ne u aristokratskom smislu, nego u moralnom. Plemeniti čovjek je onaj koji živi iz unutarnje slobode, koji ne pristaje na kompromis sa zlom, koji bira istinu i pravdu čak i po cijenu života.

„Došašće poziva čovjeka da postane plemenit – da bira ono pravo, ne zato što je lako ili korisno, nego zato što je istinito. U tom se plemenitosti susreće s dolaskom Boga.”

Mnogi ljudi danas žive u vlastitim ‘zatvorima’ – depresija, ovisnosti, toksični odnosi, egzistencijalna kriza. Delpove meditacije govore izravno tim situacijama: Bog dolazi upravo tamo – u ljudske ‘zatvore’. U vremenu klimatskih promjena, političke polarizacije, ekonomske nesigurnosti, Delpov poziv na ‘nadu kao otpor’ je aktualan. Lako je pasti u očaj; teže je, ali nužno, čuvati nadu. Delpovo upozorenje da su ljudi ‘zaspali’ dok se zlo širilo i danas ima težinu. Došašće poziva na budnost – ne samo duhovnu nego i društvenu. Treba vidjeti nepravdu, nazvati je pravim imenom i postupiti. Mnogi se osjećaju zarobljeno zbog posla, društveni očekivanja ili straha. Delpovo svjedočanstvo pokazuje da je moguće biti slobodan čak i u lancima: sloboda je prije svega unutarnje stanje.

Došašće je vrijeme kada bi se vjernici trebali suočiti s najdubljim pitanjima: Kome sam vjeran? Što vrijedi moj život? Gdje je moja nada? Za Delpa, odgovori su bili jasni: vjeran Bogu, život je vrijedan samo ako se živi u istini, nada je u Kristu. I zbog tih odgovora, umro je. Delpove riječi iz zatvora pozivaju vjernike da Došašće dožive i žive dublje. Ne samo kao pripremu za Božić, nego kao pripremu za dolazak Boga u sve aspekte života.

“Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20) – adventski je poziv. Alfred Delp živio ga je do kraja. I poziva sve da činimo to isto.