ULOGA RELIGIJE KAO KOHEZIVNOG FAKTORA U DRUGOJ FAZI INTEGRACIJE HRVATSKE NACIJE

Priredio: Ivo Kokić

Dugo 19. stoljeće vrijeme je stvaranja nacija u današnjem smislu riječi, a Mirjana Gross dala je znatan doprinos razumijevanju procesa koji su doveli do oblikovanja hrvatske nacije. Gross pronicljivo konstatira kako je ideologija sveobuhvatna zato što zahvaća sve ljude s određenom poveznicom, te stoga samim time ostavlja po strani društvene podjele u svrhu ostvarenja svog cilja. Nacionalna integracija svake (pa tako i hrvatske) nacije složen je proces kojeg prema Miroslavu Hrochi čine tri faze. U prvoj (A) fazi određeni umjetnici stvaraju ideju o postojanju nacije, te argumentiraju koga sve obuhvaća. U drugoj (B) fazi skupina rodoljuba, često različitih stajališta, na sebe preuzima teret političke borbe čija je zadaća proširiti ideju nacije svima. U trećoj (C) fazi, cijeli narod homogenizira se  u borbi za obranu određene ideje, što pridonosi završetku procesa kaljenja nacije. U ovom eseju poseban naglasak bit će na društvenoj ulozi katoličanstva kao podloge argumenata političkim i vjerskim prvacima u cilju homogenizacije Hrvata.

Gross ne preuzima Hrochin koncept dogmatski, već između B i C faze dodaje međufazu kako bi prijelaz ideja od male skupine ljudi na cijeli narod bio manje oštar. Razlog zbog kojeg se nacija mobilizira u posljednjoj fazi razlikuje se u većini zemalja. U Francuskoj je to neosporno bila revolucija, u Njemačkoj i Italiji rat za ujedinjenje, u nekim državama modernizacija je pomogla lakšem putovanju i povezivanju ljudi, itd. Hrvatska je dobrim dijelom osjetila svaki od europskih slučajeva integracije nacije, ali ideologije koje su stajale u njihovoj pozadini i na ovim su prostorima bile znatno različite. Primjerice, masovnija gradnja cesta pod vlašću Napoleona pridonijela je jednostavnijem kretanju ljudi među kulturološki sličnim mjestima. Bitnu ulogu definitivno je imala i znatna industrijalizacija tijekom 19. st. Ipak, ono što je najviše doprinijelo povezivanju Hrvata zasigurno je prodor Osmanlija (tj. obrana i oslobađanje od istih) koji se dogodio znatno prije spomenutih fenomena. Iako je taj dugotrajni sukob ostavio odsječene i nepovezane mnoge hrvatske krajeve, te time zakočio razvoj međugradske trgovine, on predstavlja pravi primjer mobiliziranja svih slojeva društva koji se počinju brinuti za nešto što nadilazi svakodnevne probleme, a to je borba za državnost i teritorij – bitna obilježja ideje o naciji. Religija je već tu počela imati znatan utjecaj jer je temeljna diferencijacija bila ne po narodnosti, već po konfesionalnosti – kršćanska Europa u obrani od islamskog Osmanskog Carstva. Budući da je spomenuta borba povezala socijalno stratificirane slojeve, treba napomenuti kako se razlikovalo njihovo poimanje katoličke denominacije. Kod plemića, ta percepcija uglavnom je predstavljala kulturoški katolicizam, odnosno svijest o pripadnosti i potrebi za obranom Zapada, dakle ostajanje u okvirima zajedništva s onim narodima s kojima dijele istu tradiciju. S druge strane, seljacima je poimanje kršćanstva doista bilo sakramentalno, utoliko što su u njemu istinski vidjeli nadu za bolji život nakon ovozemaljskog.

Budući da svaki proces ima svoj početak (ponekad i više početaka), treba imati u vidu kako se katoličanstvo prometnulo u kohezivni faktor iz više razloga, a najvažniji je što su ljudi spomenute skupine rodoljuba iz B faze u pravilu bili ili visokopozicionirani dijelovi klera, ili pak političari bliski Crkvi (uz nekoliko iznimaka). Jedan od najboljih primjera svakako je zalaganje biskupa Maksimilijana Vrhovca koji je jezik držao najvažnijim obilježjem nacije. S obzirom da je bio svjestan brojnih različitosti hrvatskih narječja, te činjenice kako su određeni dijelovi hrvatske zemlje multietnički, on se ne uznemiruje oko tih podjela, već različite govore naziva bogatstvom, dok jezik smatra ilirskim. Vrhovac u pismu 1813. godine poziva pastire svoje biskupije na sakupljanje knjiga jer su one neprocjenjiva riznica narodnog jezika. Kako bi ih ohrabrio, biskup nabraja hrvatske pisce poput Jurja Habdelića koji su napravili bitne iskorake po pitanju afirmacije hrvatskog jezika. Naime, Vrhovac upozorava kako ne treba smišljati nove hrvatske riječi ako ti izrazi možda već postoje u već napisanim, ali uglavnom nedostupnim knjigama. No, on također vrlo jasno daje do znanja kako je najvjerniji čuvar narodnog jezika upravo priprosti puk, te da ga se nikako ne smije zaobići u procesu objedinjavanja nematerijalnog hrvatskog bogatstva. Interesanstvno je što se u pismu poseban osvrt stavlja na pučke pjesme koje se posebno izdvaja kao narodno bogatstvo, kao i u pozivu na prikupljanje knjiga. Imajući u vidu tada još uvijek nisku pismenost u narodu, možemo dobiti jasan kontekst situacije u kojoj upravo jedan od najvažnijih ljudi iz Crkve pokreće hvalevrijednu ideju o arhiviranju hrvatske književosti kako ne bi pala u zaborav. To je definitivno stvorilo jaku podlogu da se u svakom nastavku tog procesa intelektualci mogu osloniti na spomenuti čin kao jednu od početnih točaka dokumentiranja umjetnosti, gramatike i filozofije hrvatskih književnika.

Najzaslužniji biskup za stvaranje ideje o hrvatstvu svakako je Josip Juraj Strossmayer. Iako je njegovo društveno djelovanje obilježilo tek period nakon narodnog preporoda, utjecaj njegovih ideja bitno je oblikovao političku situaciji u Hrvatskoj. Jedan od razloga leži u njegovoj plemetitoj naravi, tj. činjenici što gotovo da nema istaknutijeg hrvatskog političara kojemu Strossmayer nije na neki način pomogao, barem stipendijom za studiranje. Njegovo osobito zalaganje za stvaranje Akademije znanosti još je jedan u nizu dokaza institucionalno katoličke podloge u okupljanju hrvatskih intelektualaca. Ponekad se može naići na pogrešne i olake konstatacije kako je Strossmayer sanjao stvaranje Jugoslavije, te prvo treba osporiti taj mit. On je doduše zaista govorio o Balkanu kao da priča o hrvatskim zemljama, a posebno na prostor preko Save i Une. Na temelju toga može se s pravom zaključiti kako je zagovarao ujedinjenje Južnih Slavena (ili barem velikog dijela njih) u teritorij iste države. Ipak, njegova filozofska misao izvan svake sumnje naglašava kako on na takvu državu gleda kao na zajednicu u kojoj bi upravo Hrvati poveli borbu za oslobođenje, te bi sukladno tome oni bili nositelji njezine državnosti. Čak, ako bi se takvoj državi naglašavala multietničnost, opet posebno treba imati u vidu da Strossmayer u njoj vidi Hrvate kao pokretače procesa osamostaljenja, što je izrazito važno kada govorimo o ideji južnoslavenske države. Štoviše, u govoru narodnim zastupnicima u Saboru 1861., biskup za zemlje preko Save i Une eksplicitno kaže da će biti dio hrvatskog posjeda. Korištenje tog izraza još je zanimljivije kad imamo u vidu da je u istom govoru Dalmaciji obećao kako će biti glavna hrvatska kruna. I taj govor vrijedan je povijesni izvor iz kojeg možemo zaključiti na temelju čega je Strossmayer smatrao bi li određeni teritorij trebao biti u granicama buduće neovisne Hrvatske. Stoga, kako se ne bi ograničio na prostor s većinski rimokatoličkim stanovništvom, biskup govori o kršćanstvu. Time jasno daje do znanja kako treba tražiti ono što slične narode povezuje, a ne razdvaja. Strossmayerov govor ispunjen je religioznim motivima, na početku citira Bibliju, a Boga i domovinu stavlja na prvo mjesto. Na taj način pokazuje kakvi bi trebali biti temelji hrvatske nacije.

Na tragu Boga i domovine dolazimo do Eugena Kvaternika, političara koji je u Crkvi vidio potencijalnog saveznika svog programa. To može zvučati neobično budući da je njegov politički mentor, antiklerikalno nastrojeni Ante Starčević, bio na tragu francuskog građanskog modela. Ipak, Kvaternik je počino značajan otklon od takvog razmišljanja, te time bio na tragu hrvatske tradicije, pri čemu je katoličanstvo imalo bitnu ulogu. Doduše, upravo je Starčević stvorio kovanicu „Bog i Hrvati“, ali to je njemu značilo nešto sasvim drugo od Kvaternikovog i uobičajenog tumačenja. Bog na kojeg misli Starčević nije religijski, već se misli na Boga političke teologije koji je izvorište suvereniteta, dakle zamjena za dotadašnje kraljevske dvorove. Uostalom, to nije izvorno njegova parola, nego parafraziranje gesla talijanskog ujedinjenja „Bog i narod“ („Dio e popolo“). Međutim, Kvaternik je u mnogo čemu, pa tako i po ovom pitanju, pragmatičniji od Starčevića. Osim što se približava Crkvi, iz njegovih djela jasno je i kako se uglavnom drži realpolitike. Konkretno, za razliku od Starčevića koji se uglavnom bazirao na propitkivanju ispravnosti određenog stanja, Kvaternik postojeće stanje, čak i kad ga smatra nepravednim, koristi za legitimizaciju svoje političke platforme.

Polazeći od gore iznesenih činjenica, sâm od sebe nameće se zaključak kako je religija, točnije njezina denominacija (katoličanstvo), imala neprocjenjivu ulogu u nastanku i razvijanju hrvatske nacije. To se osobito očituje u drugoj fazi kada je gotovo svatko od utjecajnih ljudi koji predvode političku borbu bio ili čovjek iz redova Crkve ili na ideološkoj razini povezan uz njezina stajališta. U nekolicini iznimaka od tog pravila, kada su neki intelektualci nastojali sekularizirati podlogu svoje borbe, razdvajajući narod od vjeroispovijesti, uočavamo da takve ideje nisu naišle na plodno tlo. Stoga su nasljednici takvih društvenih struja prilagođavali ili korigirali ideje svojih političkih očeva u skladu s obilježjima narodne tradicije. Nadalje, kontinuitet Crkve kao institucije omogućavao je njezinim poglavarima lakše povezivanje s nositeljima modernih ideja o naciji. U praksi, to je značilo da se težnja za stvaranjem neovisne nacionalne države legitimizira vremenima kada su one tek nastajale, a to je srednji vijek – vrijeme kada su na temeljima tada mlade religije kršćanstva, na ruševinama Rimskog Carstva, nastajale nove države. Naposlijetku, mnogo je faktora pridonijelo dugotrajnom povezivanju Hrvata u naciju, a religija je gotovo uvijek bila faktor kohezije, čak i kada se radilo o ideološki pluralnim nacionalno-integracijskim ideologijama.