ŠTO SVJETSKA KULTURA DUGUJE KRŠĆANSTVU?

Bog nije ograničen vremenom, nego dolazi u svako doba, uvijek u potrazi za svojim stvorenjem – čovjekom. Došavši jednom, dolazi neprestano, pa tako ujedno i danas.

+++++

Radikalnim se feministkinjama ne sviđa stav Crkve prema pobačaju. Homoseksualci, pak, prozivaju crkveni nauk o braku i spolnosti. Pristaše eutanazije prigovaraju protivljenju takozvanom „ubojstvu iz milosrđa“. Bioetičarima se ne sviđa to što Crkva brani kloniranje ljudi, oplodnju in vitro, kao i brojne druge oblike reproduktivne tehnologije.

Čak i unutar same Crkve ne manjka kritike. Brojni bračni parovi žele posegnuti za kontracepcijom ili sterilizacijom. Samci žele da Crkva ublaži svoj stav o čistoći. Tu su i liberali koji zahtijevaju zaređenje žena za svećenike. Ima i svećenika koji žele da Crkva izmijeni svoj nauk o svećeničkom celibatu.

Sudeći prema pravoj bujici kritika upućenih Crkvi može se steći pogrešan dojam da nije ostalo više ništa što bi se moglo smatrati pozitivnim. Neki već smišljaju kako pokopati „tu zastarjelu religiju“ i odlučiti se za neki oblik svjetovnog humanizma u post-kršćanskom svijetu. Postaje jasno kako mnogima u našem sadašnjem svijetu, nije nimalo lako prihvatiti Krista. No, promatrati Krista očima svijeta, posebno je opasna stvar.

U djelu „Znak osporavani“, utemeljenu na privatnim duhovnim vježbama što ih je tadašnji biskup Karol Wojtyla održao Papi Pavlu VI., pronalazimo vrlo zanimljivo, pa čak i ohrabrujuće spominjanje članka koji se pojavio 1965. godine u novinama što ih izdaje poljska udruga ateistâ i slobodoumnikâ. Autor članka je Leszek Kolakowski, marksistički ateist. Članak je naslovljen: „Isus Krist, prorok i reformator.”

Kolakowski tu tvrdi da postoji niz temeljnih vrijednosti i značenja koji proizlaze isključivo iz kršćanstva. U te kršćanskih vrijednosti, što ih svjetska kultura duguje kršćanstvu, ubraja:

1) zamjena zakona ljubavlju;

2) ideal okončavanja uznositosti u međuljudskim odnosima;

3) istina kako čovjek ne živi samo o kruhu;

4) dokidanje poimanja „odabrana naroda“ (čime se ostvaruje istinski „katoličko“, odnosno, svekoliko poimanje ljudskoga društva);

5) činjenica da svijet trpi od organske nesavršenosti.

Koliko bi svijet danas bio u gorem stanju da se te vrijednosti nikada nisu pojavile? Ne bi li bilo posve sumanuto dokinuti izvor toga, itekako dragocjena, naslijeđa? U tom je smislu nadasve ohrabrujuće primijetiti kako je nevjernik, koji piše za ateističke novine, spreman priznati neprocjenljivost onoga što – barem u moralnome smislu – suvremeni svijet duguje Kristu i Njegovoj Crkvi. Sličnu pojavu nalazimo u knjizi što su je 2006. godine, pod naslovom „Bez korijenâ“, napisali Benedikt XVI. i Marcello Pera, ilustrirajući kako dvojica autora – jedan Papa, a drugi ateist, imaju puno toga zajedničkog s obzirom na to koliko cijene katoličko naslijeđe.

Mi se, kao katolici, trebamo zapitati kako ove, kao i druge kršćanske vrijednosti, učiniti plodonosnima. Kristove riječi: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, nisu samo utješne, već su i poticajne. Krist nam nije rekao kako će nasljedovati Ga biti lako i da ćemo pritom uživati svesrdnu potporu svijeta. Naprotiv, ponudio nam je svoj Križ. Sv. Ivan Pavao II. je ovako poučavao: „Nije dovoljno samo jednom u životu reći: vjerovat ću! Potrebno je to uvijek iznova ponavljati, svaki puta kada se pojave poteškoće. Poteškoće su itekako prisutne, kada trebamo svakodnevno uzimati svoj križ. Tada Krista nije lako prihvatiti, ali je On upravo tada stvarniji no ikad… Kada se poklonim toj istini, osjećam se kao učenik uistinu predivnog Učitelja.”

Svakodnevna molitva otvara vrata milosti. Po molitvi jasnije uviđamo kako Krist daje mudrost koju svijet ne može dati. Većinom možemo reći kako je svijet za nas i previše prisutan. Okružuje nas i guši, pokušavajući nas zatočiti i okameniti u trenutku: sveprisutan je u medijima, u trgovini i reklamama, na radnome mjestu, u zabavi, obrazovanju, politici, i javnim ceremonijama. Ipak valja znati, Krist je Onaj koji oslobađa, a to vrijedi za sva vremena i sve ljude. On nikada nije „demodiran“ – zastario, niti pak moralno nevažan. Prisutan je za nas onoliko koliko Mu to želimo dopustiti: po molitvi, sakramentima, i ljubavi.

Dobro je – u vrijeme kada su se nad svijet nadvili tamni oblaci – promišljati kako ljudska i kulturna vrijednost kršćanstva nijem bila skrivena ni od ateista koji su spremni priznati nepobitne povijesne činjenice. Stoga si ne bismo smjeli dopustiti da nas svijet odveć začara moću i častohlepljem. Naime, upravo nam svijet neprestano nudi stvari koje izlaze iz mode, dok jasno uviđamo kako njihova čar nema nikakvu trajnu moć. Moramo Krista učiniti središtem svoga kaleidoskopskog svijeta, – svijeta u kojemu nas promjena ometa, dok i dalje tragamo za istinom i smislom.

Ponovimo, kako je biskup Krakova, nekoć budući papa Ivan Pavao II., podsjetio svoga duhovnoga vježbenika, Papu Pavla VI.: „Bog nije ograničen vremenom, nego dolazi u svako doba, uvijek u potrazi za svojim stvorenjem – čovjekom. Došavši jednom, dolazi neprestano, pa tako ujedno i danas.“ (L)