RUČAK KOD PAPE

Često se podrugljivo govori o lijepim pričama, zgodama, da izgledaju naivne i neduhovite, kad u njima oživljuju stara vremena i nekadašnja pobožnost. Pa ipak…

Za miportal izabrao dr. fra Tomislav Pervan:

Jednoga jutra u uskrsnom vremenu jedan se biskup žuri probiti kroz rimsku gužvu. Ivan Pavao II. ga je s nekoliko subraće pozvao na ručak, pa ne će uspjeti stići na vrijeme. Zadihan, gotovo bez daha, stigao je na Trg svetoga Petra i pošao prema brončanim vratima, gdje su stražari, švicarska garda.

Sastanak je dogovoren u 12.30, a on već kasni. No, prije no što je ušao i straža ga pozdravila, vidi pod kolonadama nekog siromaha, klošara, koji prosi milostinju. Pogleda ga, malo oklijeva – ali nema sumnje – prepoznao ga je: bili su zajedno u sjemeništu i na svećeničkom ređenju. Jedan je naskroz propao, skitnica je, a drugi je biskup. Ali biskup je u žurbi, kasni. Zbunjen, u velikoj ljubičastoj reverendi i svježe obrijan, tu je, u nedoumici:

Kako može otići i blagovati kod Pape, ukazivati na nesreću vremena i ljubav prema bližnjemu, a zaboraviti svoga prijatelja na ulici. Tada mu reče: „Slušaj! Kažem ti jednostavno: Idem k Papi, ali te molim, pričekaj me ovdje i nemoj otići. Susrest ćemo se poslije i reći ćeš mi sve. Ispričat ćeš mi sve kao bratu.“

Zatim stigne do papinskih prostorija na trećem katu. Ručak je već počeo, bilo je prisutno još četiri-pet biskupa.

Ivan Pavao II. dobaci neku šaljivu primjedbu u vezi sa zakašnjelim, a ovaj mu odvrati: „Sveti Oče, oprostite mi kašnjenje: uobičajene zaprjeke, ali prije svega, pod kolonadama sam susreo nekadašnjega subrata, koji je zacijelo napustio svoju službu i postao siromah, prosjak. Što sam mu mogao reći…?“

Ivan Pavao II. odgovori: „No, jeste li ga ostavili sama?“

– „Da, Sveti Oče, ali on me čeka. Moram ga ponovno naći…“

„Dobro, budući da ga poznajete, otiđite brzo dolje i recite mu da ga Papa poziva na ručak.“

Biskup je otrčao dolje i našao svoga prijatelja. Rekao mu je: „Brzo, imamo dogovor za privatni objed sa Svetim Ocem.“ Zbunjen, prosjak mu odgovori da je u jadnom stanju, prljav, u dronjcima, nema prave odjeće.

Nesretnika je trebalo uvjeravati; vodom iz fontana brzo se malo oprao i uredio, da bi svoj izgled donekle doveo u red.

I nakon što su uvjerili švicarsku gardu da ih pusti, uspeli su se stubama i sjeli za stol. Papa dobrodušno promatra svoga gosta, ali kontrast je zbilja prevelik između sjaja mjesta i siromaška.

Na kraju objeda Sveti Otac zamoli biskupa da ga ostavi nasamo s prosjakom i da pričeka u predvorju. Kada je biskup napustio prostoriju, Sveti Otac je kleknuo pred „prosjaka svećenika“ i zamolio ga: „Oče, hoćete li me ispovjediti?“

Prosjak svećenik je promucao kako on više nije svećenik. Sveti Otac je uzvratio da je svećenik uvijek svećenik: svećenik zauvijek.

Prosjak je odvratio da se iznevjerio svomu zavjetu te da više nema prava vršiti svoju službu.

Sveti Otac je jednostavno odgovorio da je on papa i da ima punu ovlast i pravo opet ga uključiti u službu, s trenutnim učinkom.

Svećenik je nato ispovjedio Ivana Pavla II.

Zatim se jecajući bacio k Papinim nogama i zamolio da ga ispovijedi.

Ubrzo nakon toga Ivan Pavao II. mu je rekao da će ga opet poslati u službu u jednu župu. Kao iznova rehabilitirani svećenik dobio je službu među prosjacima.

Francois Foucard (Katolički novinar – Versailles, Francuska)