Mala škola demokršćanstva

KAKO SPRIJEČITI IMPLOZIJU I BANKROT?

Gospodarstvo treba etiku da bi se spriječilo imploziju i bankrot

Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac

 

Dva su vatikanska tijela, Kongregacija za nauk vjere i Dikasterij (ured) za promoviranje cjelovitog ljudskog razvitka, objavila 17. svibnja 2018., iako službeno nosi nadnevak 6. siječnja, dokument pod naslovom “Oeconomicae et pecuniariae quaestiones“ (Ekonomska i financijska pitanja), a s podnaslovom „Razmatranja glede etičkog promišljanja u vezi s nekim aspektima sadašnjeg ekonomsko-financijskog sustava“. To je razmatranje „ponuđeno svim muškarcima i ženama dobre volje“. A na samom početku piše: „Ljubav prema cjelovitom dobru, neodvojiva od ljubavi prema istini, ključ je autentičnog razvoja.“

Dokument se temelji na Socijalnom nauku crkve, i njime se želi upozoriti da se globalna tržišta, deset godina nakon financijske krize iz 2008. godine, pomalo vraćaju na tada postignutu razinu „kratkovidnog egoizma”. „Nedavna financijska kriza trebala je“, kaže se, „pružiti priliku za razvoj novog gospodarstva s više pozornosti na etička načela i na novu regulaciju financijskih djelatnosti, čime bi se neutralizirale grebatorske i spekulativne tendencije, te potvrdila vrijednost stvarne ekonomije.” No, to se nije dogodilo u dovoljnoj mjeri, pa je s tim u vezi odaslano upozorenje: „Postoji žurna potreba da se u gospodarstvo vrate etika i politika, ako se ne želi vidjeti rastuće siromaštvo i nejednakost između ljudi i nacija, a čime se riskiraju kolaps i implozija socijalnog sustava“. Nužno je da se u vremenu, koje “pokazuje da ima ograničenu individualističku viziju ljudske osobe”, i koju se, općenito, smatra “potrošačem čija se dobrobit sastoji prije svega u optimizaciji njegovog ili njenog novčanog dohotka” žurno “pokrene oporavak svega onog što je istinski ljudsko”. Čovjek ima „relacijsku prirodu“ čiji se boljitak „ne može reducirati niti na logiku potrošnje niti na gospodarske aspekte života“.

Dokument kroz 34 stavaka nudi „temeljna razmatranja” i, s tim u vezi, „neka pojašnjenja u kontekstu današnjice“ citirajući na više mjesta, što je vidljivo iz fusnota, neka razmišljanja izrečena glede gospodarstva i financija i ranije u enciklikama Pija XI. („Quadragesimo Anno“), Pavla VI. („Populorum Progressio“), Ivana Pavla II. („Sollicitudo rei Socialis“) i Benedikta XVI. („Caritas in Veritate“). Stajalište je dokumenta da današnja tržišta služe, ponajprije, najbogatijoj manjini u svijetu, te da se u gospodarstvu pridaje prevelika važnost profitu u mjeri, koja „stvara i rasprostranjuje duboko nemoralnu kulturu“. Ujedno se ukazuje na mit o tobože „samoregulirajućem tržištu“: „Očito je, da tržišta, kao snažni propeleri gospodarstva, nisu u stanju sama sebe uređivati“. Stoga je „vrijeme je da se potakne oporavak onoga što je autentično ljudsko, kako bi se proširio obzor uma i srca“.

Središnji je argument dokumenta, da gospodarski sustav treba „prije svega nastojati promicati globalnu kvalitetu života, koja, suočena s nekritičnom ekspanzijom profita, treba omogućiti put prema dobrobiti cijele osobe i svakog čovjeka”. Štoviše: „Niti jedan profit zapravo nije legitiman, ako ne teži cjelovitom promicanju ljudske osobe, te općoj namjeni dobara i preferencijalnoj opciji za siromašne“. A, „novac je, sam po sebi, dobar instrument … i sredstvo je da bi se sredila nečija sloboda i proširile nečije mogućnosti”, ali je „ipak i sredstvo, koje se može lako okrenuti protiv osobe”.

Dokument zauzima posebice kritična stajališta u vezi s načinom kako se odvijaju globalni financijski sustavi i ukazuje da se često u odabiru onih, koji njima upravljaju, „favorizira napredak sposobnih, ali pohlepnih i beskrupuloznih poslovnih ljudi“. Takav odabir „stvara i rasprostranjuje duboko nemoralnu kulturu u kojoj se često ne izbjegavaju prekršaji, ako predviđena prednost nadilazi očekivanu kaznu“. Sve u svemu, očito je da je „potrebno donijeti etičko promišljanje o određenim aspektima financijskih transakcija, koje, kad se odvijaju bez potrebnih antropoloških i moralnih temelja, dovode da očigledne zlouporabe i nepravde, te pokazuju usto i sposobnost stvaranja sustavne i globalne ekonomske krize.“ S tim u vezi izriče se sveučilištima izvrsna preporuka: „Posebno je poželjno da institucije poput sveučilišta i poslovnih škola predvide i osiguraju, kao temeljni, a ne samo kao usputni čimbenik, u svojim nastavnim programima i formacijsku dimenziju, koja obrazuje studente da gospodarstvo i financije razumiju u svjetlu vizije ukupnosti ljudske osobe i koja izbjegava redukcionizam, koji vidi samo neke dimenzije osobe. Za takvu formaciju potrebna je odgovarajuća etika, a glede toga znatna pomoć može biti Socijalni nauk crkve.“

Navodeći i ukazujući na “opasni oligopol nekolicine”, dokument poziva na bolju koordinaciju među zemljama glede reguliranja svjetskog financijskog sustava. “Propisi moraju pogodovati potpunoj transparentnosti u odnosu na sve čime se trguje kako bi se uklonili svi oblici nepravde i nejednakosti, čime se osigurava najveća moguća ravnopravnost u razmjeni dobara”. Što se tiče financijske prakse najveću kritiku dokument izriče korištrenju tzv. „offshore“ računa, koji se otvaraju zbog izbjegavanja plaćanja poreza: „Danas više od polovice trgovinskog svijeta orkestriraju značajne osobe, koje snižavaju svoje porezno opterećenje prebacivanjem prijavljivanja prihoda s jednog mjesta na drugo”, a što onda „dovodi do stvaranja gospodarskih sustava utemeljenih na nejednakostima“. Osim toga naglašava se da su „offshore“ računi „postali uobičajena mjesta pranja (recikliranja) prljavog novca, koji je plod nedopuštenog prihoda (krađa, prijevara, korupcija, kriminalne udruge, mafija, ratna djelovanja, itd.)“. Ukazuje se da bi se uvođenjem čak minimalnog oporezivanja transakcija izvedenih putem „offshore“ računa „moglo u velikoj mjeri riješiti problem gladi u svijetu“.

Posebna je pozornost posvećena bankama i ukazuje se „na nezamjenjivu društvenu funkciju kredita“, ali i upozorava da je „primjena pretjerano visokih kamatnih stopa, izvan stvarnih mogućnosti zajmoprimaca, transakcija, ne samo etički nelegitimna, već i štetna za zdravlje gospodarskog sustava u cjelini.“

Treba naglasiti da dokument “Oeconomicae et pecuniariae quaestiones“, koji je, u stvari, najnoviji rezultat niza prethodnih dokumenata, predavanja i tekstova koji, od osamdesetih godina prošlog stoljeća, obilježavaju razmišljanje Crkve o gospodarskim pitanjima, nije uperen protiv kapitalizma, iako će mnogi tako misliti, već, je u prvom redu usmjeren protiv pohlepe. On ne kritizira slobodno poduzetništvo i slobodno tržište, ali ističe da moralna gospodarska aktivnost, na kraju, ovisi o načinu na koji čovjek koristi ekonomske alate. Ustvari, pohvaljuju se gospodarski sustavi i tržišta, koja poštuju ljudsko dostojanstvo i promoviraju ljudsku slobodu, kreativnost, proizvodnju, odgovornost, rad i solidarnost. Gdje vrijede etička načela „profit i solidarnost više nisu suparnici. Ustvari, „tamo gdje prevladavaju egoizam i sebični interesi, ljudskoj osobi teško je shvatiti plodonosnu razmjenu između profita i dara, jer grijeh želi narušiti i raskinuti taj odnos. U potpuno ljudskoj perspektivi, ostvaruje se razmjena između profita i solidarnosti koja, zahvaljujući slobodi ljudske osobe, oslobađa veliki potencijal za tržišta.“ Drugim riječima: „U zdravom tržišnom sustavu, lakše je poštovati i promicati dostojanstvo ljudske osobe i opće dobro.“

Dokument završava pozivom svim ljudima, pa čak i skromnim potrošačima, da rade na uspostavljanju pravednijeg financijskog sustava: Zbog masivnosti i sveopćeg prožimanja današnjih ekonomsko-financijskih sustava, čovjek može biti u iskušenju da se „prepusti cinizmu, te biti uvjeren da se siromašnim snagama ne može ništa učiniti i promijeniti“. no „u stvarnosti, svatko može puno učiniti, posebice ako nije usamljen“.

„Danas, kao nikada ranije, svi smo pozvani, kao čuvari, pratiti istinski život i učiniti sebe katalizatorima novog društvenog ponašanja, oblikujući naše djelovanje u cilju traženja općeg dobra i uspostavljajući ga na čvrstim načelima solidarnosti i supsidijarnosti.“

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!