Mala škola demokršćanstva

DR. FRA TOMISLAV PERVAN: ČUDESNOST PISANE RIJEČI

Danas možemo spise nekoga crkvenoga oca otisnuti u svojoj sobi na pisaču i onda ih čitati. Međutim, hoćemo li običnim pukim čitanjem, bez solidna predznanja, bez izobrazbe i misaonosti, prodrijeti u misao, srce, nakanu onoga što je dotični crkveni otac ili filozof mislio, napisao i što smo skinuli s interneta? 

*******

Pismo kao prva globalizacija u svijetu

Prije otprilike pet tisuća godina ljudski je mozak bio sposoban za još jedan veći stupanj apstrakcije. Naime, u Mezopotamiji, u Međurječju, između dviju rijeka Eufrata i Tigrisa, izumio je čovjek prvo pismo. Odsada homo sapiens nije više živio od pričanja, slikanja, slavljâ, žrtvovanja, plesa, glazbe i sviranja. Novi su ga znakovi oslobađali prema novoj slobodi. Prema posvemašnjoj slobodi u mišljenju, predaji, priopćavanju. Čovjek je jednostavnim i tankim crtama oblikovao zamršenu kreativnu komunikaciju. Stvarao je klinasto pismo, potom piktograme, hijeroglife, pismeno oblikovao glasove, slova. Iznenada, s pomoću slova, čovjek bijaše sposoban sporazumijevati se, onkraj vremena i prostora. Za sporazumijevanje nije više trebalo (raz)govora licem u lice, nije trebao osobu kao posrednika. Pismena-slova su stupila kao posrednici između ljudi. S pomoću znakova misli su i riječi putovale iz glave u glavu, iz mozga u mozak, od očiju k očima, iz jednoga duha u drugi duh. Pismom je započela prva globalizacija svijeta!

I ta se globalizacija nastavlja i dalje. Sve zavisi od toga je li netko naučio pisati i čitati, je li naučio sporazumijevati se s pomoću slova. Abeceda otvara svijet i svjetove. Analfabetu – nepismenu čovjeku – zatvara se i onaj najbliži svijet u kome živi. Čovjekovo se samoostvarenje ozbiljuje u pisanju. Pišem, dakle jesam!

 

Čudo zvano pismena i pismo

Ovaj bih svoj kratki prikaz o čudesnosti pisane riječi htio započeti izvješćem iz misijskih područja prije kojih stotinu godina. Ne smijemo smetnuti s uma, mi smo ovdje na hercegbosanskim područjima još uvijek pod jurisdikcijom Svetoga zbora za širenje vjere, pravo misijsko, misionarsko područje, gdje smo mi katolici i Hrvati jedna velika manjina. I kad govorimo o pismenosti na ovim područjima, kad govorimo o pismu, opismenjavanju, o tiskanju, knjigama, onda je tu nesporno jedno: Prvi su franjevci počeli  i s opismenjavanjem svoga puka. Učili su ih slovima, čitanju i pisanju. Sjetimo se samo fra Didakovih čuvenih pokušaja opismenjavanja prije sto godina. Isto je i s tiskanjem knjiga. Od Matije Divkovića, koji je sam slagao slova u mletačkim tiskarama, preko Petra Bakule, koji je na mazgama i konjima pregonio prvu tiskaru u Mostar te zbog toga izgubio i zdravlje te razmjerno mlad umro, zatim Franje Milićevića, Franjevačke tiskare pa do dana današnjega, franjevci su krčili put pismenoj kulturi i knjizi na ovim ozemljima. Kad se nije moglo ovdje u Domovini, isti su fratri nastavili Gutenbergov posao u dalekomu Chicagu, u novoj Franjevačkoj tiskari.

Dok se njih sjećamo, njihova pionirskoga rada, te važnosti i vrijednosti te neprolaznosti njihova djela na opismenjavanju hrvatskoga puka,  htio bih ovdje navesti jednu zgodu iz misija, da vidimo zorno što to znači bilježiti, pisati, i koje je to čudo uopće slova, pismena. Koje su čudo sama slova po sebi. Na njih smo naviknuli, ali bismo se trebali uživjeti u one još neopismenjene. Ne zaboravimo i jednu činjenicu: Hrvati bi pošto-poto htjeli u Europsku uniju, a zaboravljamo istodobno činjenicu da je oko šesto tisuća hrvatskih žitelja bez svršene osnovne škole. To nešto zbori za sebe.

Izvještaj što sam ga gore spomenuo govori o Papuancima. Papua – Nova Gvineja broji oko pet milijuna stanovnika od kojih je otprilike devedeset posto kršćana. Danas ih je više od sedamdeset posto opismenjeno zahvaljujući misionarima i njihovu prosvjetiteljskom djelovanju. Kako je izgledalo prije stotinu godina, kad su došli misionari i počeli s opismenjivanjem, izvješćuje mađarski etnograf Lajoš Biró, koji je u tim područjima boravio od god. 1896.-1902. Među ostalim on bilježi:

Papuanci su mogli od nas Europljana mnogo toga naučiti. Međutim, ništa im nije bilo čudesnije od čitanja i pisanja. Ne govorim ovdje o onim mjestima u kojima su misionari već bili te gdje je već bilo misijskih škola. Naime, boravio sam u područjima gdje nije bilo škola te sam savršeno pozorno mogao promatrati reakcije, kakav su dojam na domorodce ostavljali pisanje i čitanje. Jednostavno, pisani tekst i čitanje napisanoga teksta.

Bilježi  kako su domorodci bili uporni u nastojanju da uvijek uzima u ruke olovku i papir koje je nosio sa sobom. Bilježio bi po pedeset do sto riječi. Upravo ono što bi u kojem trenutku čuo. Većinu tih zabilježenih riječi nije znao jer su se jezici razlikovali od sela do sela.

I onda bi čitao zabilježene riječi odozgor  prema dolje ili odozdo prema gore, kako bi već zaželjeli oni što su ga okruživali. Neki su domorodci vizualno pamtili na kome bi mjestu neka riječ bila zapisana što bi mu je izdiktirali. Dotični se mogao prisjetiti i susjednih riječi. Nakon čitanja to bi kod njih izazivalo silni ushit, ozarenost, smijeh, oduševljenje, usklike radosti.

Provjere radi, morao bi, nastavlja taj etnograf dalje, cijeli tekst još jednom pročitati, na dan i više puta, i svaki put bi to na njih ostavljalo snažan dojam. Silno ih se doimalo, kako to da papir ‘govori’, da papir sve pamti, da papir upravo ništa ne zaboravlja. Međutim, ni to im nije bilo dovoljno. Molili su ga da im ostavi papir sa zapisima, što bi onda i učinio. I kad bi onda susreli nekoga europskog misionara, davali bi mu spomenuti komadić papira da im ga pročita. Pozivali bi i svoje mlade koji su već znali čitati i pisati, i gle čuda: I njihovi su mladi čitali iste riječi naglas, pred svima.

Sve to djelovalo je na njih poput nestvarnoga, čarobnoga umijeća: Papir govori, govori isto iz raznih usta, govori ono što je zapisano. Papir se sjeća. I potom bi domorodci stajali u punome strahopočitanju pred zgradom kolonijalne uprave, gdje su službenici obavljali za njih nerazumljive stvari, baveći se po cijeli dan samo papirima. Prema njihovu poimanju papir je bio onaj koji je govorio, a Europljani su samo slušali i provodili ono što bi im papir nalagao. Papira je bilo u velikim količinama, a oni su koliko im je uspijevalo redovito izbjegavali zgradu kolonijalne uprave….

 

Pisanje kao čin spasavanja događaja

Mnogo zavisi od toga da čovjek pravilno piše. Što je pak pravilno, ispravno pisanje? I danas se vode rasprave o pravopisu, o pravopisnim reformama. Prečesto pravopisni prijepori imaju i ideološke pretpostavke i pozadinu. Pismena kultura nosi sa sobom i druge značajke, naime, živo pisanje čin je čovjekove krajnje emancipacije. Čovjek koji je sposoban pisati, kadar je osloboditi se totalitarne ideologije, tuđega autoriteta. Nadišao je infantilnu ovisnost o svemoći i svenazočnosti vanjskih autoriteta. Pisanjem je i sam stekao moć. Tek je pismo demokratiziralo znanje i riječi! S pomoću pisanja znanje i riječi postaju svakomu dostupno blago svih ljudi. S pomoću pisma moguće je preispitivati druge, tražiti posljednje uzroke, kritizirati. Čovjek želi biti i svojim pismom emancipiran, ne želi nikakvih duhovnih mentora ni skrbništva, ne želi nikakvih nametanja izvana ili odozgora.

Pismo se kao i jezik mijenja. Mijenja se s poviješću. U pismu se susreću ljudi, osobe, ja i ti, osoba i društvo, prošlost i budućnost, predaja i napredak. Nema jednoga bez drugoga. Čovjek se pisanjem otkriva, čovjek se pisanjem oblikuje, čovjek se pisanjem pretvara u nešto novo i drugo, preobražava svijet – ali i svijet mijenja mene osobno. Pisanje je život.

Tko piše, on arhivira, uskladištuje, posprema.  Kuša svojim pisanjem nadići trenutak koji leti, koji u protoku vremena odmiče, kuša vremenu u kome živi podariti trajnost, kuša upisati u kolektivno sjećanje čovječanstva ono što smatra važnim. On tako reći spasava trenutne događaje i kuša podariti bitku koji jest i koji opstoji svrhovitost i povijesnu utemeljenost. Pisanjem se tako opredmećuje postojeće, ponekada i okamenjuje, svodi na faktičnost, na razinu događaja. Ali svejedno, napisano nadilazi trenutak, ono se upisuje u sjećanje čovječanstva.

 

Pismo i pisana riječ u službi istine

Ovdje nas zanima pisanje i odnos pisanoga prema istini. Upućeni smo na to da pisanome gradivu vjerujemo. Pisanje ne oslobađa od traganja za istinom, težnjom za istinom. Uvijek se pitamo, je li ono što je zapisano ujedno i istinito. U Platonovu Fedru pronaći ćemo veoma umni odlomak u komu Sokrat pripovijeda Fedru zgodu koju je on primio od starih, koji su još znali što je istina. Naime, egipatskomu kralju Tamu iz Tebe došao jednom Tot, ‘otac slova’ i ‘bog vremena’. Veli se, taj je bog poučavao vladara raznim umijećima koje je sam izumio, napose umijeću pisanja. Veličajući svoj izum hvalio se pred kraljem: “To će te znanje, kralju, učiniti mudrijim i sposobnijim za sjećanje od ostalih. Pismo je otkriveno da bi bilo pomagalo za sjećanje, pamćenje i mudrost.”

Međutim, kralja se to uopće nije tako snažno dojmilo. Naprotiv, on već predviđa posljedicu pismenosti te uzvraća: “Pismo će proizvesti u dušama zaborav zanemarivanjem sjećanja i spomena, ukoliko ljudi budu crpli sjećanje izvana, pouzdavajući se u pismo, u ono što je izvanjski napisano, a ne iznutra, iz samih sebe. Ne, nisi ti izumio sredstvo za sjećanje, za pamćenje, nego za zapažanje (tj. percipiranje, pismo dakle kao mnemotehnika), a od mudrosti ti svojim učenicima posreduješ samo vanjski privid, a ne bit stvari. Jer, bez prave pouke ljudi će biti oni koji mnogo toga čuju i znaju, i umislit će sebi da su sveznadari, a bit će zapravo puke neznalice i ljudi s kojima će biti teško ophoditi, jer će biti prividno,  a ne istinski i pravo mudri.”

Primjerice, danas s pomoću interneta možemo imati pred sobom cijelu enciklopediju, imati sve spise jednoga filozofa ili crkvenoga oca. Možemo spise nekoga crkvenoga oca iz ranoga kršćanskoga doba otisnuti u svojoj sobi na pisaču i onda ih čitati. Međutim, hoćemo li običnim pukim čitanjem, bez solidna predznanja, bez izobrazbe i misaonosti, prodrijeti u misao, srce, nakanu onoga što je dotični crkveni otac ili filozof mislio, napisao i što smo skinuli s interneta?

Platon, naime, ne odbacuje pismo kao takvo, kao što ni mi ne odbacujemo mogućnost informacija, ali treba staviti znak upozorenja. Kako čitati, kojim očima, mislima, pretpostavkama? Kako unići u srčiku i bit napisanoga? Pismo može biti upravo zapreka do sadržaja. Pismo nam nudi samo vanjštinu, vanjski oblik, i to je ono pred čime i jedan Platon prije dvije tisuće i petsto godina upozorava. Filologija nije dovoljna. Ona zna biti i zapreka prodiranju u dubinu teksta i istine. Naime, napisano može postati zapreka spram sadržaja i onoga što je autor htio izraziti, može postati protunakana i izvesti protuučinak ako ne poznajemo dovoljno sve okolnosti, ako se nismo udubili i proniknuli bit piščeve nakane. Čovjek nije samo igračka raznih tumača i tumačitelja, raznih interpretacija, on se mora truditi prodrijeti u onu zbiljnost koja se nalazi iza riječi, koju riječi očituju. Danas smo izloženi tiraniji slučajnoga, relativizma, svakodnevnoga, provizornoga, proizvoljnosti i samovolje. Treba ponovno vratiti čovjeku njegovo dostojanstvo, upravo putem istine, sadržaja, istine pisane riječi. Svako se dubinsko promišljanje mora trajno pitati spram čovjeka, spram života i smrti, vječnosti i Boga, u konačnici, čovjekovih prvih i zadnjih pitanja spram egzistencije.

Pisanje treba služiti istini, biti u službi istine. Prisjećamo se vrlo lucidne knjige C.S. Lewisa, Pisma starijega đavla mlađemu (The Screwtape Letters). Knjiga je skupina fiktivnih pisama starijega, više rangiranoga đavla, mlađemu kolegi koji je još nevješt svome đavolskom poslu. Daje mu upute kako ophoditi s ljudima i zavoditi ih. Mladi đavao, nevježa, izražava svomu starijemu kolegi bojazan da bi se napose inteligentni ljudi mogli dokopati mudrosti starih te iščitavati stare mudrosne knjige i tako doći na trag istini. Međutim, stariji ga kolega tješi i primiruje. Uvjerava ga da su na svu sreću njegovi pakleni drugovi već uspjeli uvjeriti zapadne učenjake da budu složni oko jednoga, naime, nikada ne postavljati pitanje spram istinitosti onoga što su pročitali. Namjesto istinitosti uspjeli smo ih nagovoriti – veli stariji đavao mlađemu –  na to da se spore ne oko istine, nego oko toga koji je i kakav utjecaj, ovisnost, djelovanje, duhovni razvoj i razvitak pojedinoga autora, njegova povijesna učinkovitost, i  tako redom. Prisjetimo se i mi, kako u komunističkomu razdoblju ili partijskim olovnim vremenima bijaše nemoguće čitati primjerice Platona ili Dantea, a da prethodno birani partijski mislilac ne bi predstavio autora u svjetlu svoje komunističke ideologije prenoseći svoju ideologiju u ondašnji povijesni kontekst, unoseći svoj proizvoljni tumač u autorovu namisao te je unaprijed isključio pitanje istine. Takva ‘znanost’ ili ‘znanstvenost’ imunizira čovjeka spram istine. Na taj se način danas često neutralizira i čitanje Biblije. Sve se svodi na ‘historijsku interpretaciju’. Suvremena nam filozofija uvelike savjetuje da je besmisleno pitati spram onoga što je istinito. Mi možemo pitati samo spram onoga što stvari mogu učiniti i proizvesti. U pitanju je njihova praktičnost i korisnost, a ne istinitost po sebi. Ne radi se o istini, nego o praksi, o ovladavanju stvarima u našu korist.

 

Pismo kao sredstvo sjećanja

U Židova je sržni pojam cjelokupne njihove egzistencije pored Pisma pojam sjećanja, zahor – zahar. ‘Sjeti se! Podsjećaj se!’ Židovi su narod Knjige ali i narod duga pamćenja! U židovstvu imamo i pojedinačno, ali i kolektivno sjećanje svega onoga što se zbilo i zbivalo kroz povijest, svih onih djela koja je Bog učinio te kroz koja je narod tijekom svoje cijele povijesti prolazio. U svakomu naraštaju raste i sazrijeva sjećanje na ono što je bilo nekoć. Sjećanje, pamćenje – memoria, anamnesis, zahor –  jest životni princip Božjega naroda. Sjećanje postoji samo ondje gdje postoji povijest. U mitološkomu poimanju svijeta nema sjećanja, nema povijesti. Prisjetimo se samo svima znane činjenice: Do danas ne znamo tko je tvorac dvaju klasičnih epova grčke starine, Ilijade i Odiseje. Govorimo o slijepome Homeru. Prema poznatomu dvostihu čak se sedam gradova sporilo oko mjesta njegova rođenja, od Smirne u Maloj Aziji do Atene u Grčkoj.  Ti su epovi nastali negdje u sedmom stoljeću prije Krista, a nose izrazito mitološke značajke, svi su likovi mitski. Čak se i oko filozofa Talesa iz Mileta isprepliće mnoštvo legenda i mitova i njegov se lik gubi u nekoj maglovitoj prošlosti.  Zavirimo li pak u židovsku povijest u sedmo stoljeće prije Krista, možemo rekonstruirati gotovo svako desetljeće njihova života jer je sve zabilježeno u knjizi i pamćenju. Židovi su imali duboku povijesnu svijest. To bismo morali i mi danas naučiti od Židova. Koliki zaborav vlada među nama Hrvatima, možemo vidjeti i iz činjenice da ni dvanaest godina od početka rata u Hrvatskoj nemamo pristojna filma koji bi filmski prikazao agresiju na Hrvatsku te razaranje Lijepe nam naše. Svjesno se u mladima stvara zaborav na to razdoblje, izjednačuje krivnja, krivotvori povijest, pišu i nude nakaradni udžbenici djeci u školi. Što onda možemo očekivati za dvadeset ili pak pedeset godina? Ne će li ponovno biti na djelu stigmatizacija Hrvata kao kolektivnih zločinaca kakvu nosimo još od onoga rata?

Židovsko je sjećanje krajnje konkretno. Bog ne zahvaća u povijesne tijekove kao čarobnjak, kao neki mag, izvana. On djeluje u povijesti preko pojedinaca, preko ljudi. Ljudi su nositelji povijesti, oni joj daju usmjerenje. Zato imamo cijeli niz osoba, osobnosti, nabijenih značenjem, imamo događaje, mjesta, imamo alternativnu ponudu u društvu. U kolektivnu sjećanju Izrael se spominje svega onoga što je Bog učinio za njih kroz povijest, preko pojedinaca, kako je vodio i kako se služio narodom kao svojim sredstvom za ostvarenje svojih ciljeva. Izrael je svjestan svoga izabranja, on je između svih naroda izabran da bude Božja svojina, da iz njega dođe svijetu Mesija. Sve je u znaku sjećanja, spominjanja, spomena. Oni se spominju, prenose spomen iz naraštaja u naraštaj i ponazočuju te time nose budućnost i nadu. Nije Bog izveo  i oslobodio samo naše pretke, naše oce, on oslobađa i izvodi  i nas danas, ovaj današnji naraštaj. Svaki je židovski blagdan stvarno ponazočenje onoga povijesnoga sjećanja. To je poruka svakoga blagdana u židovstvu. Nije se ono dogodilo njima, sve se ono događa i nama. Danas se Biblija ozbiljuje, danas Pismo postaje konkretnom stvarnošću. Njima sjećanje podaruje u ovom trenutku i utjehu, ali i odvažnost, nadu i budućnost.

 

Suvremena pismenost i kultura čitanja

Sve nas to mora navesti na tešku odgovornost vezanu uz pismenost i čitanje. Pismo je čovjekovo čudesno otkriće. Pismom kušamo otkinuti zaboravu život i tijekove povijesti. U suvremenomu svijetu pismenost naše djece zavisi od pismenosti njihovih roditelja. Koliko su roditelji sposobni prenijeti ljubav prema knjizi, prema školi? Koliko su roditelji duhovni i upućeni na duhovne zbiljnosti? Sposobnost odgoja i kod oca i kod majke mjeri se upravo sposobnošću naučiti djecu čitanju. Prema nekim statistikama i pokazateljima današnji prosječni Amerikanac čita  dnevno u otprilike devet minuta, dok istodobno provodi oko 150 minuta pred televizorom. Imamo dakle nekulturu čitanja ili ‘kulturu’ nečitanja.

Čitanjem se otvara svijet, ne samo lijepa štiva, književnosti nego i matematike, prirodnih znanosti, umjetnosti. Čitanjem se otkriva svijet oko nas. Sve zavisi od toga koliko je čovjek sposoban ophoditi s pismom, jezikom, simbolima, znamenima. Apstraktno pismo koje se sastoji od krivulja, točaka, konsonanata, vokala, slogova probuđuje i izaziva čovjekove moždane vijuge, djeluje kreativno. Sve se onda u glavi povezuje u misli i tijekove misli. I sve to onda prelazi u tumač bića, bitka, transcendira prema višemu, od pukoga života i preživljavanja prema većoj zbiljnosti.

Pismo je revolucioniralo spoznaju. Otkrićem pisma čovjek – pojedinac počeo je samostalno misliti, počeo je shvaćati i razumijevati samostalno, neovisno od drugih ljudi. On sam razumijeva stvari, odnose, ljude, pojmove. Čovjek je s pomoću pisma počeo nadvremenski i nadprostorno komunicirati. Svatko s pomoću pisma može postati svoj vlastiti učitelj. S pismom je došla sposobnost razlikovanja duhova, sposobnost kritike i samokritike. S pismom dolazi nadmoć pisanoga nad slikom, nad mitom. Pismo ovladava čovjekovim mišljenjem, osjećanjem, vjerom, nadom. S pomoću pisma čovjek se usudio pitati i postavljati pitanja spram svijeta i Boga te i pitanja samomu Bogu.

 

Učiti se pismenosti na Bibliji i iz Biblije

S pomoću pisma čovjek je skinuo mitološku protežnicu sa stvarnosti, uklonio mitove iz života, svemira, uklonio bogove i božanstva. Biblijski je Bog oslobođen i neovisan od mitova, čovjekolikih predodžaba i ljudskih potreba. S pomoću pisma čovjek je kadar o Bogu misliti drukčije, slobodnije. Stoga nas ne smije čuditi s kolikom su ljubavlju Židovi njegovali i još uvijek njeguju  pismo i pismenu kulturu. Prisjetimo se samo talmudskih škola koje su predavale predaje otaca i tumačile Bibliju. Vrijeme je da i mi ponovno otkrijemo vrijednost pisane riječi i samoga Božjega Pisma. Biblijska zapisana mudrost ostaje uvijek aktualna, i za djecu, i za roditelje, i za sve odrasle.

Pa i vjera je vezana uz pisanje. Zatim i sama slika Boga je upisana, opisana pismom. Sve vjere objave imaju svoja ishodišta u pismima. Korijen im je u pismu. I slika se Boga s pismom mijenja. Naime, u početku – prije pisane riječi – Jahve Bog je bio Bog gromova, munja, – a tijekom povijesti postaje on opismenjeni Bog, naime, Bog koji daje svoje zapovijedi, one su zapisane. Taj je Bog uhvatljiv i dohvatljiv u slovima, njegova se volja dade zabilježiti, upisati u Deset zapovijedi, u pisanim spomenicima, knjigama, proročkim ili poučnim. Svatko je mogao kritički se odnositi prema napisanomu, ispitivati, preispitivati. Jedan se znanstvenik ovako izrazio: Pismo se pobrinulo za to da ondje gdje bijaše mit nastaje povijest; povijest dokumentira odnose i događaje u kojima ne gospodare bogovi nego ljudi te u kojima su ljudi odgovorni za svoja djela. Pismo podaruje sjećanju značajku preispitivosti te svomu zahtjevu spram istinitosti daje i dodatno svojstvo vrjednosne istine koje nemamo u mitovima.

Pismo i pismenost uvod je u biblijski monoteizam uopće. Apstraknost slova na jednoj strani, a na drugoj sam Bog postaje transcendentnom stvarnošću, nevidljiv, neoslikan, i to se odražava u Mojsijevoj zabrani pravljenja likova i kipova božanstva. S pomoću pisma nastupa borba protiv mitologije, mitova, magije, praznovjerja. Bog ne treba krvi, ne treba ništa osim čovjeka, čovjekovo raspoloživo srce. Proročka kritika smjera prema prestanku hramskih žrtava i Hrama kao pojma, a nastupa sinagoga – ekklesia – okupljalište gdje se sluša i  tumači Riječ. Singagoga je učinioca i molitveni prostor. Sinagoga vremenom postaje zamjena za Hram.

Biblijski je govor u bitnome dijaloški. Tko se orijentira na Bibliji, on se orijentira na spoznaji. Već na prvoj stranici Biblije imamo proces spoznavanja i davanja imena. Adam spoznaje životinje i svaku njezinim imenom naziva. Tko stvari imenuje, on ih poznaje, on nad njima na neki način gospodari. Namjesto da se stvari ili događaji bacaju negdje u prošlost ili mitološku nezbiljnost, njih se oslobađa za njihovu budućnost tako što ih se imenuje. Time se svemu podaruje budućnost i nada.

Vrijedi to poglavito za Isusovu osobu i njegove suvremenike. Isusovi učenici marno otimlju zaboravu, oni prenose, pišu, predaju, bilježe ono što je Isus izrekao. Ali dok pišu, imaju istodobno pred sobom i Isusovu živu osobu. I kršćanstvo u bitnomu živi od sjećanja, spomena. Euharistija je spomen – anamnesis. ‘Činite ovo na moj spomen’. Kad god se čini što je Isus naredio, i on je tu nazočan. To je naše uvjerenje, to je sadržaj naše vjere. U riječima koje se bilježe, u izrekama koje donose, u činima koje slave, među njima se ponazočuje,  pred njima lebdi osoba s kojom su živjeli, koja ih je nadahnjivala, koja im bijaše sve.

Tu nam mogu biti od pomoći i situacije iz vlastitoga života. Dok čitamo pismo drage osobe, pred očima nam lebdi njezin lik, pojava, sve ono što ta osoba u sebi nosi, što ona u sebi sadrži. Sve njezine kvalitete. I to onda pomaže da se razumije ono što nam osoba piše. Ili pak na telefonu. Telefoniramo li dragoj osobi, njezin nam lik lebdi pred očima, imamo je pred sobom, vizualizacija osobe je tako jasna da čovjek s druge strane i nehotice veli: ‘Loquere ut videam te’, ‘progovori da te vidim!’ Dok netko s druge strane govori, ja ga na ovoj strani vidim, predočavam. Slika koju čovjek nosi, akcentuira, strukturira i tumači osobu s kojom se komunicira, pismom ili nekim drugim putem.

Izgovorenom riječi govornik svojim riječima ne daje samo znakove (spo)razumijevanja s istomišljenicima ili onima kojima riječ  upućuje. Ne, on cijelom svojom osobom gestikulira. Čovjek svojim govorom postaje drugome znak, vidljivi znamen, on se izdiže iznad obične komunikacije, on se izručuje drugome. Tko govori, on želi svijet. Govorom izlazimo iz svoga geta, svoje osamljenosti, očitujemo svoju čežnju za ljudskošću, priopćavanjem, ljudskom interakcijom. Govorni čin je iskaz ljubavi, jer je govorom čovjek na druge upućen, jer ljudska ljubav započinje i svršava, slijeva se u riječi. – Ali ne smijemo smetnuti s uma da je riječ iskaz i mržnje. I mržnja je otpad čovjeka od sebe samoga. Ono što bi nas moralo povezivati prerasta prečesto u razdiobu, uvredu, razaranje. I ovdje vidimo suovisnost pisanoga i govornoga, izgovorenoga.

Kršćanska je vjera od samih svojih početaka vezivala sebe uz razum, pisanu riječ, uz filozofska traganja. Toga moramo uvijek biti svjesni. Nikada se kršćanstvu ne može prigovoriti antiintelektualizam. Dapače. Od samih svojih početaka kršćanstvo se uvijek vezivalo najprije uz mišljenje, tražilo suputnike i pomoć za sebe iz pojedinih filozofskih smjerova, a ne kod religija. Nije ono tražilo poveznice s grčkom ili rimskom religijom, s maloazijskim ili egipatskim misterijima ili kultovima,  nije se vezivalo ni u svojim misijskim pohodima nigdje ni uz koju domaću postojeću religiju, već je uvijek tražilo poveznicu kod mislilaca, kod pojedinih filozofa ili filozofskih smjerova. Od samoga početka imamo poveznice sa stoicima, gnozom, a onda preko platonista i neoplatonizma, helenističkih filozofa, pa do dana današnjega s  aktualnim filozofskim smjerovima kojima je kršćanstvo kumovalo, koji su iz kršćanstva proizišli (nemoguće je zamisliti Hegela bez kršćanstva, a ni Marxa bez Hegela itd.). Uvijek je na djelu isti proces traženja i traganja za konačnom istinom u sin-ergiji s bitnim filozofskim pitanjima, a ne kod postojećih ili zatečenih religija.

 

Suvremena situacija spram pisanja i životne mudrosti

I danas je pisana riječ tražena roba. Vidimo samo koliko duhovnih knjiga na tržištu. Svatko nudi utjehu, snagu, sreću, mogućnost ovladavanja životom, svi nude životnu mudrost. Pa čak i najbanalniji savjetnici imaju veliko tržište. Ljudi čeznu za duhovnim vođama, pisana riječ štiti čovjekovu intimu, individualnost, štiti od kolektiva. S druge pak strane imamo također i magiju slike, kulture i kulta, riječi i sakramenta. Povijest slike i pisma, pismenosti i kulta još uvijek nisu okončane. Svaka generacija ima svoju ponudu. Na sve strane imamo masovne scene, ljudi žele i riječ ali i vanjski ugođaj, sliku, ples, kultno.

Kad pisana riječ postane živim govorom, onda i osobe zažive, postaju naši suputnici. Suputnici naše povijesti, naše sadašnjosti i sutrašnjosti. Tu je neprolazna vrijednost upravo pisane riječi i danas. I tu onda imamo neprolaznu vrijednost svih svojih velikana koji su nam ostavili golemu pisanu kulturnu baštinu, bez kojih bismo bili narod bez povijesti, jezika, kulture, bez svoga identiteta, osuđeni da nas nestane. Dokle god budemo njegovali svoje izvore i na njima se napajali, dotle ćemo moći hoditi kroz povijest s nadom i imati budućnost.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!