HANS URS VON BALTHASAR – ZAGOVORNIK LJEPOTE
Hans Urs von Balthasar nije se samo teoretski bavio ljepotom. Nagrada Wolfgang Amadeus Mozart koju je 1987. primio u Innsbrucku, bila je kruna života koji je potajice sav gorio za glazbu.
Poznati teolog Hans Urs von Balthasar (rođen 12. kolovoza 1905. u Luzernu, a umro 26. lipnja 1988. u Baselu) imao je običaj iznenada se pojavljivati na neočekivanim mjestima. Pojavio se tako i na kraju posljednje godine izlaženja kolumne oca Ephraema Chifleya o hrani u časopisu „Adelaide Review“ – točno negdje između prženih prepelica i pipaca hobotnice, u poznatom restoranu, u središtu južnoaustralskoga grada Adelaide. Zabilježeno je, također, kako je jednom prigodom, najrječitiji teolog svoga vremena, Hans Urs von Balthasar, izlazeći iz bogoslovije promrmljao kako je ‘iz teologije nestao sav eros’. Eros, mlađahno polu-božanstvo, naime, simbolizira ekstatičnu i žudnjom obilježenu ljubav, koja može biti ljudska, ali i božanska.
Kardinal Henri de Lubac bio je samo jedan od mnogih koji su smatrali kako je „taj čovjek vjerojatno najobrazovanija osoba svoga vremena. Ako postoji kršćanska kultura – eto je!“ Von Balthasar, asketski umnik i zagovornik ljepote par excellence, iznimno plodan pisac koji je pisanje ipak smatrao tek usputnim u odnosu na svoj pastoralni rad posjedovao je glas koji se odlikovao umirujućim autoritetom: „Ljepota je riječ koju ćemo staviti na prvo mjesto. Ona je ujedno i posljednja stvar kojoj se um koji razmišlja usudi pristupiti, budući da jedino ona u nesputanu sjaju igra oko dvojake konstelacije istinitoga i dobroga, kao i njihove neraskidive međusobne povezanosti. Ljepota je lišena interesâ. Drevni je svijet odbijao svako shvaćanje sebe u koje ona ne bi bila uključena. Istovremeno, ljepota je riječ koja je neopazice, a opet sasvim izvjesno, napustila naš novi svijet, prepuštajući ga njegovoj škrtosti i jadu. (The Glory of the Lord)
On se ljepotom nije bavio samo teoretski. Kada je 1987. godine primio nagradu „Wolfgang Amadeus Mozart“, bila je to – prema mišljenju njegova nećaka, isusovca Petera Henricija – kruna života čija je potajna strast bila upravo glazba. U svom se zahvalnom govoru prisjećao ovako:
„Moje je djetinjstvo bilo obilježeno glazbom. Klavir me učila svirati stara gospođa koja je sama bila učenicom Clare Schumann. Upoznala me s romantizmom u glazbi. Kao učenik u Beču, oduševljavao sam se posljednjim romanticima: Wagnerom, Straussom i osobito Mahlerom. Svemu je tome došao kraj kada sam čuo Mozarta. Sve do danas, njegova mi glazba odzvanja u ušima. Kasnije u životu, postali su mi dragocjeni ujedno i Bach i Schubert, ali je Mozart zato ostao stamena polarna zvijezda, oko koje su preostala dvojica samo kružila (poput sazviježđâ Velikog i Malog Medvjeda).“ (L)