PROFESOR SAVIĆ: BITI DIJELOM EU NE ZNAČI ELIMINIRATI SVOJ IDENTITET I POSTATI KLON

U visoko sekulariziranom svijetu vrlo često se postavlja teza da je religiji mjesto samo u privatnom prostoru te da vjeru treba zadržati samo za sebe i svoju intimu. Isto tako nameće se stav da je javno iznošenje vjere i zalaganje za vjerske interese protivno suvremenim tendencijama na kojima se zasniva suvremena Europa. Zagovornici ovakvog pristupa govore onda o nedopustivosti postojanja vjeronauka u školama, protive se financiranju vjerskih institucija iz javnih fondova, nesuglasni su s postojanjem dušobrižništva u vojsci i policiji itd. Zapravo, zalažu se da crkvene i druge vjerske institucije nemaju što raditi u javnom prostoru. Međutim, s druge strane, čini se da stvari nisu baš tako jednoznačne. Takvo stajalište upravo je suprotno načelima demokracije i participacije skupina i udruženja građana, što su ujedno i vjerske organizacije, u javnom životu i njihovog demokratskog prava da se za svoje interese, uostalom kao i svi ostali, na zakonit način bore. Borba za interes nije ništa neprihvatljivo i nemoralno, ona je u srži svake demokracije i osporavati ovo bilo kome, tko na miran i dostojanstven način želi oblikovati društvo, je u kontradikciji sa samim smislom demokracije, pogotovo ako uzmemo u obzir da se vjernicima izjašnjava golema većina državljana Republike Hrvatske. Često se za krivu argumentaciju o ovome navode liberalna i vrlo sekularizirana rješenja pojedinih država Europske unije, pri čemu se opet zaboravlja da Europska unije po mnogo čemu nije homogen prostor i zajednica antireligioznih društava, već bogatstvo različitosti raznovrsnih kultura i tradicija, pri čemu religijsko nasljeđe ima važnu ulogu. Pa tako i Francuska koja se često navodi za primjer laičke države, u nekim svojim departmanima ima posebnu regulaciju odnosa države i crkve; na sjeveru Europe postoje zemlje s državnim crkvama, na Malti je položaj Katoličke crkve reguliran ustavom, Grčki ustav počinje s pozivanjem na Presveto Trojstvo itd. Gotovo da sve države Europske unije uz iznimku Albanije i Slovenije imaju neki oblik vjeronauka ili edukacije koja je povezana s učenjima o vjerskoj kulturi. Naravno da u svakoj državi koja želi razvijati ljudska prava mora biti mjesta za manjine i one koji se osjećaju marginalizirani, no to nipošto ne znači da manjina ne treba poštovati potrebe i moralne zahtjeve većine. U tom smislu treba graditi međusobno uvažavanje svih prema svima i poštivanje javnog poretka kroz balansiranje prava i potreba svih. Uostalom i Europski sud za ljudska prava poštuje specifičnosti države u kojoj se oblikovala pojedina pravna kultura, pa tako smatra da na zidu u talijanskim učionicama može visjeti raspelo koje time ne vrijeđa nikoga, a pak u Francuskoj podržati postojanje odredbi o ne pokazivanju i isticanju vjerskih simbola u javnim prostorima. Biti dijelom Europske unije ne znači eliminirati svoj identitet i postati klon. Europska unija ne vrednuje više ateizam i agnosticizam od vjerovanja, pri čemu se treba jasno odrediti u stavu da i ateizam i agnosticizam nipošto nisu etičko-vrijednosno neutralni, dok biti vjernik ne znači negativnu i štetnu obojanost. Za koga? Isto tako valja istaći da se Hrvatska država kroz njegovanje dobrih odnosima s vjerskim zajednicama može podičiti visokim stupnjem njegovanja religijskih sloboda i u tome može biti uzor mnogima.“

(Profesor Vanja – Ivan Savić je izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za pravo i ekumenizam, vjerske slobode, utjecaj religije na javni prostor, te komparativne vjerske pravne sustave)