Don Kaćunko: između lisice i rode – komentar na izjave p. Mandurića

Don Anđelko Kaćunko se, također, osvrnuo na izjave p. Ike Mandurića ali i na naš mini komentar. Najbolje da sami pročitate o čemu se radi…

Evo teksta s facebooka:

PolemIKE oko P.IKE & površno PIK(anj)E U duboke ‘PIK(anterij)E’

Čim pater Ike Mandurić nešto objavi ili kaže – to sigurno izazove lave(že) bijesa u unaprijed ‘spremnim’ medijima. Mnogo puta sam se polemički osvrnuo na Patrove političke stavove, ali najnoviji njegov poduhvat nešto je posve drugo. Na svojoj Fejsbuk-stranici objavio je analizu stanja OČEVA i najavio jednu koristnu ‘terapeutsku’ akciju. Prenosim glavninu njegova (statusa) teksta:

Muškarac stisnut u četiri zida vlastitoga doma nikada neće spoznati što u sebi nosi. U takvom prostoru on je inferioran ženama, pa jedino što može postići jest da je svednevice razočarava. U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako on mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar… Sa svojom obitelji odlaziti na idilične izlete, piknike, u dvorištu se igrati sa sinčićem… Gajiti dobre odnose sa punicom i njenom rodbinom… Ta, i sveti Josip je bio baš takav?

Ja u to ne vjerujem. Meni je ta slika okljaštrena. To nije cjeloviti muškarac. Gdje je tu briga za Domovinu (ja bih radije istaknuo NAROD! – op. donAK), zavičaj, selo, grad, državu, svijet? Jedan muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. On je taj koji ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu. Jer, kad opasnosti dođu do praga obiteljskog doma, onda ni njonjavi muškarac koji u njemu prebiva, i koji je do tada uredno slušao svoju ženu, neće moći zaštititi ni svoju ženu, ni dječicu, ni svoj parkić, ni kućicu, ni tepih, ni šoping, ni svoja idilična popodneva, ni igrice sa sinčićem…

Ako muškarac dopusti da mu žena kaže kakav treba biti, on samo može postati loša žena. Jer njoj nije dano razumjeti što on nosi u srcu. On se i pred materom i pred svim ženama mora izboriti za svoj poziv da bude muškarac: ratnik, lovac, fajter, političar, aktivist, lider, vođa, vladar i čuvar svega svijeta – da ne bi iz njega krenula neka aždaja prema onima koje treba i mora štititi.

Muškarac nije samo poslan svojoj obitelji. Laž je da je svetom Josipu samo to bilo na srcu. Muškarac je domoljub. On ima potrebu, i u srcu dužnost, da brani i ureduje sav svijet, kroz sve dopustive i moguće oblike borbe. I to toliko da on smije, i ima poziv, ako treba, i ostaviti svoju ženu i djecu, te za domovinu i čovječanstvo umrijeti. To je, kladim se i tvrdim, i sveti Josip bio spreman, i sav svoj život nosio u srcu. Nezamislivo mi je da bi Bog nekom Josipu, koji nije osjećao zov Domovine, povjerio svoga sina.

Svakomu normalnom muškarcu je tijesno u četiri zida vlastitoga doma sve dok nema uvid kako stvari stoje oko kuće, sela, grada, u državi, svijetu. No, tek ako je i tamo prisutan, i dao svoj doprinos, i tek iz te perspektive, on može uspostaviti i sa svojim domom iznutra, jer tek tada on može biti otac svojoj djeci koji odiše sigurnošću, mirom i snagom, i prema svojoj ženi.

Nezamislivo mi je kako neki muž može sebi objasniti kako i zašto je prepustio drugima da se brinu za sigurnost društva i svijeta, dok se on samo bavi svojom obitelji. Kome je to onda prepustio? On i pred drugim muškarcima mora biti muškarac, a to ne može ako s njima nije bio u društvenim borbama od kojih živi. On, takav, mora biti njonjav pred njima, i pred djecom i ženom, i pred sobom samim.

Muškarac ne mora po sebi biti ni fizički ni intelektualno superioran nad drugim muškarcima. Kakve god da talente nosi, on može biti pravi muškarac – onaj koji revno i spremno bdije nad cijelim okružjem u kojemu je njegov dom, dajući sve od sebe. Sve to je u sebi nosio i Muž Marijin. Uvjeren sam da je, prije nego mu je Bog povjerio jedinstvenu zadaću, sa svom pozornošću i aktivnošću, pratio i davao sve od sebe da uredi društvo u kojemu će živjeti i podizati obitelj. Je li se znao tući? Rukovati oružjem? Naravno! Rješavati razmirice, ukrotiti nasilnike? Pa naravno! Preuzeti inicijative u svomu gradu, organizirati zajednice? Pa naravno: sve to i puno više od toga.

Ako vam ovaj fragment u portretu svetoga Josipa nedostaje, korigirajte ga hitno. Ako vam ova crta u portretu idealnoga muškaraca nedostaje, korigirajte ju hitno, bilo da ste žena, bilo da ste muž. Ako vam ova karakterna crta nedostaje, ili je želite učvrstiti kako bi je mogli dalje promicati, učinite to.
——————-

Eto… na koncu Pater poziva “one koji žele hitno i više; koji baš u sebi žele brutalno obrisati sve te floskule o muškarcu koji čuči doma”, neka se uspnu na Visoravan, gdje on organizira kamp (za mladiće od 20-30 godina) u kojem će zainteresirani “o tome sve naučiti”. One koje to zanima, sve mogu pronaći na stranicama udruge MAGIS.

Kako se moglo očekivati, na tu inicijativu – kao što se na sve slične ideje i akcije redovito odmah “na zadnje noge” propinju gayofili i lezbomanke odnosno svi politički i medijski navijači homofilskog lobija – odmah se sručila “kuka i motika” cijele tzv. lijevo-liberalne odnosno tzv. antifa scene kao da su napadnuti ili se osjetili ugroženima ‘kampom na Kupresu’.

No posebno je zanimljiva reakcija na portalu katoličke udruge MI – https://miportal.hr/…/p-ike-evociranje-basne-o-rodi-i-lisi…/ – u kojoj se spominju i “duhovne egzaltacije p. Ike Mandurića”, u kojoj nije bitno osporena “dijagnoza” p. Ike, nego je “načelno” – premda s neskrivenom dozom ogorčenja i neizravnim predbacivanjem kleriku što nedovoljno poznaje muke očeva laika! – naglasak stavljen na životne probleme ‘tjelesnih’ očeva, s kojima se ‘duhovni oci’ ne moraju svakodnevno mučiti (vrijedi pročitati, također radi kompletiranja ‘slike’ današnjega ‘očinstva’)… Na koncu, ne bez ironije a možda i sarkazma, komentator ističe kako je to što je rekao dovoljno “za prvi osvrt između usisavača i lonca, bolnice i škole, crkve i države” ter kao “malo parodije” – kako bi potencirao razliku između Patrove kleričke svoje laičke strane – prenosi poznatu basnu “Lisica i roda”…

Ne želeći kontrirati ni “lisičinoj” ni “rodinoj” strani odnosno želeći pomoći svima, odmah sam se sjetio jedne sjajne propovijedi nadbiskupa mons. dr. Marina Barišića – čini mi se jedne godine na Malu Gospu u Solinu – koja je objavljena kao predgovor sjajnoj knjizi: Michael D. O’Brien & Mate Krajina, RAZGOVOR OČEVA – Magareći dijalog (Treći dan, Zagreb, siječanj – 2015. Prenosim glavninu toga teksta, neka bude očito KAKO su i pate Ike i komentator MI portala doista ozbiljno (svaki na svoj način) ‘piknuli’ u goruće i ‘pikantne’ probleme današnjice… – problem tzv. feminiziranog muškarca, “generaciji bez otca” ter mukama i brigama preopterećenog otca…!
————————-

Danas nije lako biti roditelj – ni otac ni majka. Već u prošlom stoljeću mnogi su upozoravali na odsutnost, izgubljenost otca. Govorilo se o ”mentalitetu, kulturi, društvu, generaciji bez otca”. Nije tu riječ o Prvom i Drugom svjetskom ratu koji su nepovratno udaljili tolike očeve od obitelji i djece. Na žalost nama se to ponovilo u agresiji na Hrvatsku gdje su tolika djeca ostala bez otca, a žene bez svojih muževa.

Dakako, u izrazu ”generacija, društvo bez otca” nije govor samo o poginulim očevima, već se misli na tolike žive očeve koji se više ne snalaze u svojoj ulozi otca ni u obitelji ni u društvu. Osjećaju se izgubljenima, odsutnima i suvišnima. Istina, uvijek je žena – majka držala tri ”kantuna” (kuta) kuće, a danas uz veću prisutnost u društvenom životu, u generaciji bez otca pripao joj je i četvrti ”kantun”. Vrijeme se mijenja i mi se mijenjamo u vremenu. Dobro je došla ravnopravnost muškarca i žene u našoj kulturi. Ženski element i ženska psiha uvelike doprinosi bogatstvu i normalnosti osobnog i obiteljskog, društvenog i crkvenog života. Sama ljudskost je bogatija u različitosti muškarca i žene. Bog je stvorio čovjeka – ljudskost kao muško i žensko. Odnos je to uvažavanja, suradnički, a ne suparnički odnos u kojemu se treba boriti za prevlast, nadmoć jednog nad drugim. Na žalost, u suparničkoj borbi prevlasti stvaraju se psihološka bojišta, čudne i lažne emancipacije. U tržišnom, potrošačkom, konsumističkom mentalitetu, nerijetko se promovira i reklamira kao ideal ženska ljudskost bez braka i majčinstva kao da s brakom i majčinstvom žena gubi svoj identitet i osiromašuje svoju ljudskost. Zar je ideal neutralno žensko?

Međutim, gdje je otac? Potražimo ga. Na gubitak uloge otca svakako su utjecali ekonomski odnosi. Nije više samo otac koji radi i zarađuje. Nisu rijetki slučajevi da je danas otac bez posla i obitelj živi od majčinih primanja. Uz gospodarske tu su i kulturološki, psihološki pa i ideološki korijeni generacije bez otca. Riječ OTAC postala je suvišna, nesimpatična, bilo da je riječ o zemaljskom bilo o Nebeskom Otcu. Moglo bi se reći da je zbog zanemarivanja Nebeskog Otca nastradao i zemaljski. Ateističke ideologije zamijenile su Boga Otca idolima nacije, rase i klase. Stvarale su bratstvo i zajedništvo, ali bez otca. Sve tri velike (totalitarne) ideologije obećavale su sigurnost i prosperitet, a doživjele su brodolom poput Titanika. A sinovi i kćeri preživjelih putnika kao da više nikome ništa ne vjeruju. Beznadno se hvataju splava i žive na svom otočiću zatvoreni u svoj individualizam i egoizam. Dakako, i dalje bez otca, žive sebično veličajući kult sadašnjeg trenutka kroz ritual konsumizma.

Braćo i sestre, stižu i dobre vijesti! “Generacija bez otca” ne može bez otca. Ova generacija naslućuje da je ljudski život hodočašće prema cilju nebeske domovine, prema Pater – Otcu po kojemu se i naziva domovina – patria. Prošlo je vrijeme ne samo borbe, nego ignoriranja i ravnodušnosti prema otcu. Bilo je to vrijeme samodostatnosti, oholosti ljudskog uma koji je generaciju bez otca ostavio beznadnom, izgubljenom i zatvorenom pred budućnošću. Tamo gdje se čovjek povlači u sebe i zatvara u svoj egoizam, gdje misli obuhvatiti čitav svemir u svoje uske horizonte rađa se tjeskoba, besmisao i osamljenost. Dobra je vijest da se želi i osjeća povratak otca. Ta trajna želja i potreba povratka otca lijepo je izražena u našoj poznatoj pjesmi: ”Vrati se mili ćale, čekam te ja i seja…” kao i ona: ”…vrati se sretno domu svom, bez tebe naša mama je sama dok čeka na povratak tvoj!” Čini se da je tema otac danas prisutnija i u literaturi, filmovima i tv-serijama. O kako bi bilo dobro da tema otca bude još prisutnija na svim područjima društvenog, kulturnog i vjerskog života. Po rodoslovlju otca prepoznajemo svoj kontinuitet i nacionalni identitet.

Poštovani oče, ne možeš biti odsutan iz života svoje djece jer ti si, zajedno sa svojom suprugom, prvi, pravi i nezamjenjivi odgojitelj svoje djece. Vi, roditelji, iz ljubavi darovali ste im život. Niste samo biološki roditelji, već vaše roditeljstvo, očinstvo, prelazi u duhovno očinstvo. Otac koji nije duhovni otac doista svoju djecu čini generacijom bez otca. Oče, ova tvoja uloga – uloga odgojitelja duhovnika, zajedno sa svojom suprugom, nije prenosiva i ne može se delegirati. Pozdravljam vas, drage majke – heroje života, koje doista nosite na svojim leđima najveći teret ne samo roditeljstva, već obiteljskog i društvenog života. I vi same očekujete, kao i vaša djeca, da odgovornu ulogu odgoja i obrazovanja vašeg potomstva s vama podijeli vaš suprug. I mnogi to radosno i čine. Otac svoj poziv i prisutnost u obitelji ne može zamijeniti ili nadomjestiti ni karijerom ni poduzećem ni ugledom ni bogatstvom. Djeca ne žele da otac svoje vrijeme, razgovor i komunikaciju zamijeni skupocjenim darovima i igračkama, već žele dar – otca i otca suigrača.

Uza svu moguću skrb i pažnju, zauzetost i ljubav žene-majke prema djeci, opasnost je da ”generacija bez otca” postane feminizirana. A zar znakovi te feminizirane generacije nisu već donekle prisutni i prepoznatljivi u našem društvu? Ako je u hrvatskom društvu odsutna inicijativa, nedostatak duha poduzetništva, hrabrosti i rizika ulaganja, odgovornosti i odlučnosti, smjelosti i pionirskog iskoraka, a proširenost kafića, trgovina i butika što to drugo znači nego da smo u dobroj mjeri feminizirani. Feminizirana generacija traži sigurnost, zaštitu, traži da im sve drugi osigura i ispuni njihove potrebe i želje. Za takvu generaciju sve ustanove i društvo u cjelini postaju svojevrsni produžetak majke. Feminizirana generacija odgađa brak ili se nikada ne ženi.

Oče, tvoja djeca za normalan rast i razvoj, odgoj i obrazovanje, trebaju i traže tebe. Trebaju i traže otca, jasno prijatelja i uzor, a ne gospodara, da ih takav otac hrabri svojom odlučnošću i odgovornošću, jača njihovu kralježnicu i snaži njihova leđa za odgovornu slobodu i radost življenja. Trebaju tvoju mušku ljudskost, tvoju pozitivnu agresivnost i kreativnost, da se ne zaustave i ne klonu pred izazovima i životnim teškoćama. Trebaju svjedočanstvo tvoje duhovnosti. Duhovnost nije nešto pasivno i statično, sladunjavo i umirujuće jer prava duhovnost obilježena je ljudskom muškošću jer je duhovni život uvijek bio svojevrstna borba i bitka. Ako im nedostaješ ti, otac, nadomjestit će te s raznim oblicima ovisnosti očuha koji im se nude. Dakako, nikada nije bio jednostavan odnos otca i djece. O tome nam svjedoči i Isus u prispodobi o otcu i njegovom mlađem i starijem sinu. Mlađi sin napušta otca, ulazi u svijet ovisnosti i gubi se u hedonističkom mentalitetu. I stariji, koji je ostao kod kuće, gubi dobre odnose.

Danas, u generaciji bez otca tko se zapravo izgubio? Ne svjedoče li toliki izliječeni ovisnici, mladići i djevojke, da su posrnuli zbog izgubljenog otca, a svoje izlječenje duguju radosnom očevom povratku u obnovljenu obitelj…!

Foto: www.nacija.hr