DR. FRA TOMISLAV PERVAN: GUARDINI NA PUTU LJUBAVI

Mnogi su se okušali na Isusovu liku i otišli u povijesni nepovrat i zaborav, na povijesno smetlište, prekrila ih je prašina, postali su „makulatura“, otpad i neuspjeli pokušaj prikaza Isusa Krista. Međutim, jedno djelo čini se ne stari, ne zastarijeva. I danas je aktualno kao i u vremenu kad je nastajalo, a tomu je već skoro 85 godina. Djelo je to Romana Guardinija „Gospodin. Promišljanja o Isusovoj osobi i životu“, nastalo između 1933.-1937. Djelo posvećeno (u podnaslovu) Peregrinantibus et iter agentibus – Putnicima, hodočasnicima i onima koji traže put!  Do danas je djelo na njemačkom doživjelo dvadesetak izdanja, a prevedeno je na sve značajnije svjetske jezike. Pozamašno je, kojih 700 stranica gusto tiskanih. Nastalo je iz propovijedi što ih je čuveni Guardini, filozof, teolog, a ponajprije svećenik, održao u tom razdoblju u Berlinu. Već sami naslov može se tumačiti kao oprjeka A. Hitleru koji se proglasio „Vođom“ – Führerom. Naspram takvu „vođi“ Guardini stavlja „Gospodina“ (njem. „Der Herr“) i promišlja Gospodinov lik i uvodi nas u tajnu Isusove osobe. On nas doslovce vodi i u-vodi, mistagoški, u lik Isusa Krista.

Od prvih tiskanih primjeraka djelo je jedinstveni i nezaobilazni primjer duhovne literature komu uz bok može stati tek troknjižje pape Benedikta o Isusu iz Nazareta. Djelo je izrazito mistagoške naravi. Guardini brižno i stručno, dubinski, uvodi čitatelja i vjernika u Isusov lik, u tajnu Isusove osobe. Autor želi približiti Isusovu osobu. Sam veli kako je nemoguće dati prikaz Isusove psihologije. Primjerice, može se ponuditi psihogram apostola Pavla, Augustina, Franje iz Asiza. Za Isusa Krista to ne vrijedi. Pokušamo li takvo što, veli on, razaramo u začetku, startu Isusov lik, jer u srži njegova bića jest Božji Sin, tajna Utjelovljenja, koja ruši ljudsko psihologiziranje. Pred Isusom je moguće samo jedno, naime, pokazati s raznih zrenika i ishodišta, kako se u njemu sve slijeva u neshvatljivost, nedokučivost te pojave. Može se, veli on, napisati životopis Franje Asiškoga, koje su sve silnice prisutne, povijesno surječje, djelo i učinci. I kod Isusa je to moguće, ali u konačnici Isus izmiče našim kategorijama. Isus dolazi iz vječnosti, iz Božje tajne i vraća se u tajnu svoga i našega Boga, u vječnost.

Guardini svjedoči Krista

Što se može o Isusu izreći? Da je rastao u dobi, milosti, mudrosti i spoznaji pred Bogom i ljudima (Lk 2,52), da se pojavio u punini vremena (Gal 4,4), da je Isusova osoba u uskoj poveznici s događajima i poviješću u kojoj je živio te da se moramo odreći odvajanja tog intimnog surječja koje postoji između osobe i povijesti. Što nam preostaje? Zaustaviti se pred pojedinom zgodom iz Isusova života, pred jednom riječju, pred činom, pred Isusovim postupcima. Zaustaviti se, osluškivati, dati se voditi, poučiti, slušati, klanjati se!

Guardinijeva je praksa da u pravilu uzima pojedine riječi ili događaje iz Isusova života i njih promišlja, u njih uvodi, o-slikava. Sam ističe kako njegova promišljanja nisu znanstveni prikazi, nisu povijest ni teologija, nego duhovni nagovori koji bi htjeli jedno: Navijestiti Gospodina Isusa, njegovu poruku, lik i njegovo djelo. Djelo je izrazito kerigmatske, navjestiteljske naravi.

Guardinijev „Gospodin“ prikladan je kao štivo za razmatranje, no, još većma kao štivo u kome se svatko od nas treba susresti s osobom Isusa Krista. To i jest smisao mistagogije. Susret! Djelo u-vodi u susret s Gospodinom. To mu je cilj. Čitatelj se treba su-sresti s Gospodinom kao učenici na putu u Emaus. Iz takva su-sreta čovjek izlazi sretan, preobražen! Nakana je spoznaja koju nam sam Isus daje o sebi, kad nam ot-kriva Pisma te kad nam srce stane gorjeti (Lk 24,27.32).

Nema u Guardinija znanstvenog aparata, što je za znanstvenike nepojmljivo. On na isti način tretira sinoptike i Ivana, Pavla i Knjigu Otkrivenja. Za njega je cijeli Novi zavjet velika sinteza i cjelina koja u svakoj knjizi govori o Isusu Kristu i njega svjedoči, naviješta. On uzima riječ po riječ te korak po korak proširuje i produbljuje obzore i zrenike. Negdje pri kraju svoga golemog djela, kad govori o Knjizi Otkrivenja, on veli: „Sve ispunja svoje vrijeme i prolazi, ali ništa, što dolazi Kristu ne će propasti. Sve će biti novo. Ne nekim čarobnim štapićem, nego snagom božanskog stvarateljskog djela koje je započelo Isusovim uskrsnućem“. Potom opisuje narav uskrsloga Gospodina: „U Uskrslome nema više našeg izvana i iznutra, nego je to čisti bitak u ljubavi. Ljubav je pak Duh. Ta se tajna nastavlja u svakom čovjeku koji pripada Kristu“. I referirajući se na sliku iz Knjige Otkrivenja gdje nebeski Jeruzalem silazi s neba kao Zaručnica, nije to, veli, silazak iz plemenitoga u sitno, maleno, neplemenito, nego poput zraka sunca koje se slijevaju s neba na zemlju, s obronaka gorskih vrhunaca prema dolini, ili kad kralj silazi sa svoga prijestolja. To je kao silazak punine nebeskog svjetla Duha Svetoga na Mariju u klečećem položaju, punina blagoslova, života i ljepote.

Guardini u krugu vjere i ljubavi

Guardini, rodom Talijan, ali životnim izborom Nijemac, u duši je estet i jezični znalac koji uspijeva pretočiti misli u predivne slike. Isus se spušta u ljepoti i slavi, ali i cjelokupno stvorenje ide Njemu ususret; Zaručnik i Zaručnica, sve stvorenje prelijeva se u stanje vječne ljubavi. „Na kraju Apokalipse glasi: ‘Duh i Zaručnica govore: >Dođi!< Riječ neopisive i bezgranične žudnje. Duh to govori, i Zaručnica. Zaručnica je stvorenje, koje je jednoć iz onoga Početka rođeno za ljubav i sad je probuđeno na ljubav. Duh je onaj iz koga ono ljubi. Duh stvara preobrazbu, intimu i otvorenost. Srce Isusa Krista, Bogočovjeka, postaje prostorom u kome sve bivuje“. Dakle, to Srce koje je nekoć moralo živjeti među nama u groznoj samoći, neprepoznato, neljubljeno, ostavljeno od svih, On je Pobjednik. Sve prelazi u Njega. „I sve će biti očito, sve će biti Svjetlo. Ne će više biti izvana ni iznutra, nego vječna prisutnost.“ I ta vječna prisutnost u ljubavi i otvorenosti – to je Nebo.

Na kraju svoga djela „Bit kršćanstva“ zaključuje Guardini kako ne postoji apstraktna definicija kršćanstva. Nije ono nauk, nije ono skup etičkih vrjednota, nije religijski (su)stav ni životni ustroj koji bi se dao odvojiti od osobe Isusa Krista. Kršćanstvo jest Isus Krist, on glavom. Osoba Isusa Krista u svojoj povijesnoj pojavnosti, jedincatosti te vječnoj moći i vlasti, sam je kategorija koja određuje biće, djelovanje i nauk u kršćanstvu. Povijesna Kristova pojava i osoba opća je norma kršćanskog djelovanja. Isus Krist je Pra-Riječ, Logos svijeta, bitna slika svega postojećega. On je odgovor na naše čežnje. Sav bitak dolazi od njega i vraća se Njemu, postaje mu Zaručnicom. On je Logos svijeta, istodobno i Zaručnik. On je punina milosti, Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta.

Guardini kaže, nije to plod nikakvih potonjih spekulacija ili mističnih iskustava, nego je to položeno već u srž kršćanstva, u osobu Isusa Krista, u svijest koju je Isus imao o sebi, u odnos koji je on gajio između sebe i ljudi. Krist je kršćansko „sve i sva“, ali iz Oca i prema Ocu. Očev Logos po kome je stvorio svijet, koga je Otac poslao otkupiti svijet te koji podiže Očevo kraljevstvo. Ispravno shvaćeno, Isus Krist nije centar, središte, nego je on Poslanik, Posrednik, Put, Istina i Život. On je Ljubav.

Iz nekoliko gornjih natuknica biva nam jasno čemu teži Guardinijevo velebno djelo „Gospodin“, ali i cjelokupni njegov spisateljski opus, po kome je s pravom nazvan „crkvenim naučiteljem 20. stoljeća“, što bijaše obraćenik kard. Newman u 19. stoljeću. Guardini ne želi posredovati nauk ni znanje o kršćanstvu, nego želi otvoriti prostor za susret, u kome ćemo mi, čitatelji, biti vođeni tim ljubavnim hodom sve dublje i dublje, da bismo se na kraju susreli. S kime? S osobom Isusa Krista. Isus Krist, koji je nekoć hodio ovom zemljom, vječno je ljubavno TI ovoga svijeta, cilj i smisao svega postojećega.

Tu se zatvara krug, tu nam biva jasno zašto je nemoguće pisati Isusov životopis ili psihogram njegova života. Treba nam upravo to čemu smjera Guardini: mistagoški pristup tomu jedincatom liku! Prošle godine navršilo se pedeset godina (1. listopada) od njegove smrti a prošle je godine pokrenut – s pravom – postupak za njegovo proglašenje blaženim. Bio je nebrojenima učitelj, vođa, putokaz, nadahnuće, otvarao oči, vodio i uvodio u tajne Isusa Krista i svega što je Isus Krist ostavio Crkvi i svijetu. Za Guardinija vrijedi logički slijed: Boga možemo spoznati samo po Isusu i u Isusu Kristu, Isusa Krista samo u Crkvi, koja čuva u sebi sve što je Krist ostavio svijetu. A Crkva je neprevarljiva čuvateljica Pisma i Predaje. Zahvalni smo Bogu za dar ovog neponovljiva tražitelja i posrednika Istine.