BLAGDANSKA MEDITACIJA: „GOSPODINE, KOME DA IDEMO?“

Odgovori mu Šimun Petar: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“ (Iv 6, 68-69)

Petra i Pavla dostigla je, prema predaji,  na današnji dan u nekoliko godina razmaka mučenička smrt na križu i pod mačem.

Od svih prvaka Crkve, njih su dvojica njezini najveći simboli. Obojica su, da nisu pošli za Kristom, zacijelo mogli umrijeti mirno, u krevetu. Petar je imao solidan obiteljski život i nije bio siromah. Pavao je bio učen i ugledan, revan i pobožan, i daleko bi dogurao da je ostao što je bio. No obojica su dali život za Krista. Ne za Kristovu ideju, nego za Kristovu osobu.

Jučer je eterom prostrujila vijest da je u Njemačkoj vjernika više nego ikad istupilo iz Katoličke crkve, što zbog tzv. crkvenog poreza, što zbog škandala koji potresaju pojedinim župama i biskupijama. Tzv. kultura odricanja i u Crkvi sve više uzima danak. Bilo je kroz povijest uvijek masovnih otpada, ali nikada toliko dragovoljnih i tako olakih kao danas. Nikoga nije osuđivati, jedva je da su ti vjernici bili poučeni u vjeri kako valja kad su olako istupili iz od Krista ustanovljena stupa Istine i Spasa, ali možemo tim povodom ustvrditi kako je lako poljuljati  vjeru ili ono što bi Petar rekao, razloge vjere u čovjeku. Sentire cum Ecclesia – osjećati s Crkvom očito se negdje zagubilo i nestalo. A što znači osjećati s Crkvom? Moliti za Crkvu, prinositi za Crkvu, živjeti u Crkvi i za Crkvu, da bi se onda, na kraju, živjelo od Crkve po njezinim duhovnim blagodatima. A zamislimo gdje bismo već samo na onom prizemnom, socijalnom planu bili da nema Crkve? Danas se Crkvu tako olako proziva, okrivljuje i optužuje za sve, a nema ničega oko nas što na neki način nije baštinjeno Crkvom, od bolnica do ubožnica, od knjižnica do sveučilišta, od osobe do ljudskih prava i sloboda,  pa i ono što je od predkršćanske starine ili drugih kultura postalo sastavnim dijelom naše uljudbe. S tog gledišta, istupiti iz Crkve nije samo otpad od vjere – to je civilizacijska nezahvalnost.

Svojedobno je, u koncilsko vrijeme, kolala krilatica „Krist da, Crkva ne“. A zar je moguće odreći se Crkve, koju je Krist ustanovio, a ne odreći se i Krista!?  Petar je prošao gorko iskustvo odreknuća od Krista u Pilatovu dvoru. Gorko je zaplakao nad svojim strahom i nevjerom, pokajao se, vratio i životom posvjedočio vjernost Kristu. Pavao je progonio Krista, ali, kad ga je susreo, nije ga odbacio radi časti, položaja, komocije i perspektive koju je imao. „Bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5). Petar i Pavao tomu su povjerovali i podnijeli sve. „Tko će nas odvojiti od Kristove ljubavi? Može li u tome uspjeti nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ (Rim 8, 35).

Danas „svijet“ Crkvu otvoreno ne progoni. Ali uživa otkrivati njezine nedostatke, pa i opačine koje poneki vjernici i svećenici čine. I neki članovi Crkve misle da sve zlo treba iznijeti na javu jer će se samo tako Crkva „očistiti“. Nerijetko brat proziva brata i „predaje“ ga sudu „javnosti“. Biti katolik više nije popularno (ako je ikad i bilo) jer se svatko na katolika može nabaciti blatom i kamenom, ispljuvati ga, klevetati i blebetati što mu padne na pamet, iskaliti se kako mu drago… Crkva proživljava veliko duhovno mučeništvo. Treba li sve to trpjeti radi Isusove „tvrde besjede“? Mnogi mrmljaju, odlaze… „Da možda i vi ne kanite otići?“ (Iv 6, 67). To Isusovo pitanje jednako stoji i pred nama…

(rf)