Kardinal Gerhard Ludwig Müller u razgovoru objavljenu 15. svibnja 2019. ističe kako bi Zbor za učenje vjere trebao odgovoriti na Otvoreno pismo biskupima Katoličke Crkve Devetnaestero istaknutih katoličkih znanstvenika i svećenika kojim su u travnju 2019. na 20 stranica optužili papu Franju za kanonsko kažnjivo djelo krivovjerja. Müller ne dijeli njihovo mišljenje i brani Papu od odgovornosti za sve što se loše odvija u Crkvi, ali se ne slaže s odbacivanjem baštine njegovih prethodnika. Govori o podjelama u Crkvi i njezinim prevladavanjima.

Drži da je Crkva u jednoj od najozbiljnijih kriza u cjelokupnoj povijesti te da samoposvjetovnjivanjem ubrzano hiti prema neprepoznatljivosti i iščezava. Upozorava i na neskriveno djelovanje ideologâ, koji Crkvu vode u ponor, dijele vjernike na tradicionaliste i moderne, katolicizmu odane označuju kočničarima i Papinim neprijateljima, zamjenjuju vjeru neomarksističko-neoliberalnom ideologijom, tjeraju one koji se drže tumačenja Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. i prisvajaju Crkvu da je oni „osuvremene“, tako da se više ćudoređem ne protivi predvodnicima zapadnoga svijeta i da je pretvore u religijsko-političku nevladinu organizaciju slobodoumnih kozmopolita, relativizirajući ili potpuno napuštajući nauku o vjeri i moralu kakvu je Krist objavio.

Osvrće se na Smjernice Njemačke biskupske konferencije o primanju Pričesti nekatoličkih supružnika, koje nisu prihvaćene jednoglasno, pa stoga formalno nisu ni donesene, a kojima jedna biskupska konferencija uzurpira univerzalno uređenje stege sakramenata, i koje su objavljene usprkos Papinoj zabrani.

Smatra pogrješnim „sinodni put“, koji je 14. ožujka 2019. najavio predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx s obrazloženjem da „spolno ćudoređe Crkve još nije prihvatilo odlučujuće znanstvene spoznaje“, pa je Katolička Crkva u Njemačkoj otvorena preispitivanju katoličkoga učenja o spolnosti, koje ne dopušta kontracepciju, izvanbračnu zajednicu i istospolne odnose.

Müller je sumnjičav prema teološkoj kakvoći niza spisa pape Franje, uključujući Zajedničku izjavu iz Abu Dhabija, jer ih priređuju ljudi koji imaju Papino povjerenje, ali ne i teološku stručnost, pa razdražuju pravovjerne i uvelike štete Papi i papinstvu.

Katoličke tjedne novine za politiku, društvo i kulturu Die Tagespost jedine su njemačke nadregionalne katoličke novine, izlaze u Würzburgu. U tiskanom izdanju i elektroničkom izdanju od 15. svibnja 2019.objavile su razgovor s kardinalom Gerhardom Müllerom. Prijevod razgovora donosimo u cijelosti.

Vrijeme je za jasnu riječ

Je li papa Franjo krivovjerac? Kardinal Gerhard Müller odbacuje optužbe nekih katoličkih učenjaka i duhovnika, koje su iznijeli u Otvorenom pismu. Problem nije otpad od vjere, nego stil vladanja.

Razgovarala Regina Einig.

Uzoriti, potpisnici Otvorenoga pisma papu Franju optužuju za krivovjerje. Koliko ozbiljno uzimate te navode?

Takva optužba protiv najvišega predstavnika prave vjere, koju je Bog objavio u Kristu, najgore je što se može dogoditi u „Crkvi Boga živoga, stupu i uporištu istine“ (1 Tim 3,15). Naime, papa je kao rimski biskup nasljednik svetoga Petra, na kojemu je Gospodin izgradio svoju Crkvu. U Petru svaki papa ponavlja ispovijest Crkve u svim vremenima: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). Budući da su sastavljači ugledni teolozi, bilo bi važno da Sveti Otac ima službeno razjašnjenje, koje bi objavio Zbor za učenje vjere, a ne Državno tajništvo ili prijateljski novinari i teolozi.

Kako se optužba povijesno smješta? Jesu li i prethodni pape bili izloženi optužbi za krivovjernost?

Povijesno gledano ima malo papa, koji su u jednoj ili drugoj točki bili optuženi za zabludu – čime neprjevarljivost ex cathedra nije dovođena u pitanje. Ovdje optužba ide dublje, naime, da bi bila iščašena cijela struktura katoličke vjere u njezinim načelima ispovijedanja i nekim njezinim bitnim sadržajima. Ne dijelim to. Prema mojem sudu problemi proistječu iz pogrješna pristupa, da je Crkva zaostala za vremenom i da je vjeri potrebna modernizacija, tako da suprotstavljanje vodećim silama zapadnoga svijeta u važnim pitanjima ćudoređa ne bude tako očito. U taboru Papinih „prijatelja“ – kako neki sebe nazivaju radi vlastita legitimiranja, pri čemu svakoga drukčije mislećega vjernoga katolika žigošu Papinim neprijateljem – vjera se zamjenjuje neomarksističko-neoliberalnom ideologijom. Govori se o tradicionalistima i modernim vjernicima. A ovi misle da Crkva ima budućnost samo s njima i preko njih. Zapravo, vjera Crkve počiva na samoobjavi Boga, koji je posreduje po Svetom Pismu, apostolskoj Predaji, koju cijela Crkva, a osobito učiteljstvo biskupâ, s Papom kao počelom njihova jedinstva, tumači nekrivotvorenom i neokrnjenom.

Odakle dolazi teza o suprotstavljanju Papi?

Čitav nered govora o oporbi protiv Pape potječe iz glava i neprikrivene moći volje ideologa, koji vode Crkvu u bezdan. Što još stoji iza cinične pohvale zbog odstupanja pape Benedikta XVI. i krilatice grabitelja vlasti [Machtergreifung] koji kažu: Sada je naš red i sada tjeramo iz Crkve one koji su ostali vjerni Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. Ovdje je vrijeme da papa Franjo izgovori jasnu riječ radi jedinstva svih katolika u objavljenoj vjeri. Nije objavljena slijepa poslušnost prema zapovijedi katkada promjenjive stranačke linije, nego pouzdanje u Papu i biskupe, koji sa svoje strane pak znaju granice i narav crkvene vlasti. Neko učenje nije istinito zato što biskup nešto nalaže (isključivo na temelju svoje formalne ovlasti) ili zato što je katolik vezan slijepom poslušnošću, nego zato što su naputci crkvenih nadglednika usidreni u Pismu, Predaji, definiranoj nauci vjere. Nalog, primjerice, nekoga biskupa da se sveta Pričesti dijeli i nekatoličkim vjernicima protuvjerski je i ne smije se provoditi. Sankcije, koje [biskup] zbog toga [neposluha] nameće, ništave su ili poništive od Pape i njegovih sudišta.

Pismo opisuje pontifikat sadašnjega Pape kao eskalaciju, koja je dovela do jedne od najtežih kriza u crkvenoj povijesti. No, gubitak vjere i kriza moralne teologije pokazuju se od šezdesetih godina [XX. stoljeća]. Vara li dojam da bi papa Franjo trebao poslužiti kao projekcijsko platno za razočaranje cijelim poslijesabornim razvojem?

Crkva je doista iznutra i izvana u jednoj od najozbiljnijih kriza u cijeloj svojoj povijesti. Ne će nastaviti postojati ako se pretvori u religijsko-političku nevladinu organizaciju, relativizirajući ili potpuno napuštajući svoje, od Krista objavljeno, učenje o vjeri i ćudoređu. Samoposvjetovljenje [Selbstsäkularisierung], koje traje već više od 50 godina, ne spašava Crkvu od bezdana, nego mu je dovodi sve bliže i bliže.

Što onda vidite kao problem?

Problem je u tome što su teološka mjerila pravovjerja i krivovjerja, to jest vjerovanja prema Objavi ili kriva vjerovanja prema vlastitu mišljenju, zamijenjena postavkom ideologije i političke moći konzervativno-tradicionalističko-fundamentalističko-desnih kočničara protiv lijevo-liberalno-modernističko-svijetuotvorenih voditelja u utopiju. To je sol, koja je postala bljutava, koja se baca na ulicu, gdje je ljudi gaze. Ako se prilagodba na propast ćudoređa provodi kao sinodni tijek, tada se uskoro Crkva više ne će prepoznavati. Samo što ne će biti drukčija, nego je uopće više ne će biti, u svakom slučaju barem ne u područjima gdje lažni proroci određuju ton.

Kao predstojnik Zbora za učenje vjere branili ste „Amoris laetitia“. Kakvo motrište zauzimate danas?

Pobudnicu „Amoris laetitia“ branio sam i nakon što sam prestao biti predstojnikom, kako bih ovdje [još] jednom proturječio podvali suprotne strane da ću se u svojim stajalištima voditi oportunističkim gledištima. Pozdravio sam što se Papa dušobrižnički usmjerava i prema katolicima u nepravilnim ženidbenim odnosima, ali sam držao da su za neka preformuliranja crkvene nauke potrebna tumačenja. S njegovim se dokumentima često događa da ih pripremaju ljudi koji, iako mogu imati njegovo povjerenje, nisu službeno ni strukovno dokazani u teologiji, a preuzimaju na sebe teški dug kojim izazivaju iritaciju, što uvelike šteti Papi i papinstvu. Ne može u brzini [usputno, u žurbi bez dužne pozornosti, „između vrata i šarke“] jedan [Papin] savjetnik od Pape izvući ustupak da svaki biskup odluči kako kršćani koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom – osim u smrtnoj pogibelji i uz ispunjenje potrebnih duhovnih preduvjeta – mogu primiti svetu Pričest. Ne može pojedini biskup od slučaja do slučaja staviti izvan snage obvezujuće učenje vjere, nego [namjesto toga može] samo utvrditi postoje li uvjeti da nekatolički kršćanin u krajnjem slučaju opasnosti za spas duše, smije primiti svetootajstvo pokore (što je ovdje još hitnije) i svetu Pričest. Znak je umna i ćudoredna sloma kada priznavatelje katoličke vjere optužuju oni koji je izobličuju neposluhom Papi i biskupima i poticanjem na prijepore i podjele.

Može li Papa, koji osim promjene u Katekizmu (smrtna kazna), nije donio nikakvu obvezujuću odluku u pitanjima vjere, biti podvrgnut prigovoru za krivovjerje?

Pojmu krivovjerca pripada tvrdoglavo poricanje objavljena i neprjevarljivo predana crkvenoga učenja o vjeri. O tome ne može biti govora s papom Franjom. Koliko god se može shvatiti zabrinutost teologa zbog te Izjave, treba reći i da se mora izabrati pravo sredstvo za opravdan cilj veće jasnoće u nekim izjavama pape Franje. Iznad svega svaki je katolik ovlašten suprotstaviti se navodnim Papinim prijateljima koji sebi prisvajaju papinske ovlasti.

Primjer?

Jedan me biskup izvijestio kako mu se neki isusovački svećenik uplitao u upravljanje biskupijom s navodnim Papinim nalogom za kanonski pohod i prijetećim obrazloženjem da je on Papin prijatelj. Nasuprot tomu biskupi i profesori teologije moraju se muški braniti od takvih napada, jer svojim auktoritetom, koji im je dao Krist ili znanstveničkim pravom na slobodno istraživanje i raspravu, štite Papinu pastirsku i učiteljsku službu od njezina praktičnoga i teorijskoga političkoga otuđenja. Svaki razuman čovjek mora biti protiv izricanja i izvršenja smrtne kazne, prije svega zbog milijuna zlostavljanja u totalitarnim državama i brojnih pravosudnih ubojstava, čak i u demokratskim državama. Zato pozdravljam i nedvosmisleno uklanjanje nejasnoće (ne promjenu) crkveno i naravnopravno utemeljena stajališta, koje je papa Franjo proveo u Katekizmu. Ali, kao što biva, samoj bi stvari više koristilo da je bolje obrazložena. Ona se opravdava konceptom razvoja dogme, iako kazne svjetovne pravde nemaju nikakve veze s objavom Boga u Isusu Kristu za spasenje svijeta (to jest, ne pripadaju u depositum fidei) i predmet su crkvenoga učenja samo u mjeri u kojoj je papa najviša instancija u tumačenju naravnoga prava.

U kojoj je mjeri službujući papa odgovoran za rascjep Crkve u teološkim pitanjima? Čak je i nauka o svetootajstvu ženidbe potkopana i prije njegova izbora lažnim poimanjem savjesti.

U osnovi je pogrješno okrivljavati papu Franju za sve što se trenutačno loše događa ili, obrnuto – na račun svih njegovih prethodnika – učiniti ga najboljim Papom u povijesti Crkve na način kulta ličnosti. Ženidba je sakrament koji je Krist ustanovio. U savjesti dolazimo do spoznaje objavljene istine u vjeri i Božjoj volji u ćudorednom životu svih vjernika i u prihvaćanju karizmatskoga poziva pojedinoga kršćanina u nezamjenjivoj jedinstvenosti konkretne osobe.

Kako vrjednujete kritiku „Dokumenta o bratstvu svih ljudi za svjetski mir i zajednički suživot“, koji su potpisali Papa i kairski veliki imam u Abu Dhabiju? Relativizira li Sveti Otac njome vjerovanje u Krista kao Otkupitelja svih ljudi?

Papine su nakane svakako vrlo dobre, da pridonese miru [između] religijâ i društvenoj pravednosti i poštovanju ljudskih prava. Treba pozdraviti da čini sve što je u njegovoj moći kako bi podigao svijest o slobodi vjeroispovijesti i slobodnom građanskom zajedničkom životu ljudi različitih religija i svjetonazora. Ali mora biti jasno da smo doista s muslimanima de facto uvjereni u opstojnost jednoga Boga. Ali nadnaravnom vjerom, koja se duguje Objavi i milosti, mi kršćani vjerujemo u jedinoga i pravoga Boga u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga.

Što iz toga slijedi?

Trojstvo i Božje postanje čovjekom nisu uzgredni dodatci općemu jednoboštvu, nego su srž spasonosne vjere kršćana u jedinoga Boga i stvoritelja svijeta i čovjeka. Religioznost kao ćudoredna krjepost, koja nas usmjerava da Bogu iskazujemo dužnu čast, pripada čovjekovoj naravi. Ali Bog Abrahamov i Bog i Otac Isusa Krista ne će konkretne mitove i obrede povijesnih religija kao izraz Svoje samoobjave za spas ljudi, nego najviše kao pripremu za Kristovo evanđelje. Bolja teološka priprema sigurno bi spriječila mnoge kasnije nesporazume. Iznad svega zajednička izjava s nekatoličkim uglednikom nije dio zadaće povjerene Učiteljstvu kako bi vjerno očuvalo katoličku vjeru. Za katolike ona nema nikakvu obvezujuću snagu u vjeri, nego samo naravan autoritet, koji treba poštovati, ukoliko se njezini argumenti prihvaćaju naravnim umom – za razliku od uma prosvijetljena vjerom. Katolički profesor teologije, koji znanstveno proučava tu Zajedničku izjavu i s pravom je ili nepravom kritizira, ne smije ni u kojem slučaju biti cenzuriran. To bi bilo prekoračenje crkvenih ovlasti i grub primjer klerikalističke zloporabe moći.

Dvije od četiri dvojbe kardinala još čekaju odgovor. Kad biste mogli Papi dati savjet – što biste preporučili?

To uopće nije smio postati slučaj javna prijepora. Bilo bi dobro da se ta pitanja izvedu na čistac iznutra. Vjerujemo u jednu Kristovu Crkvu, ujedinjenu u vjeri i ljubavi.

S njemačkoga preveo Petar Marija Radelj

Vjera i djela

Izvor: Crkva na kamenu