MARIJA – KRALJICA I TEMELJI EUROPE – KAKO JE NASTALA ZAJEDNIČKA EUROPSKA ZASTAVA?

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Sve češće gospodarske i političke krize tresu starim kontinentom zato što su uzljuljani temelji te stare Europe. Već se psalmist pitao (Ps 11,3): “Kad su temelji uzljuljani, što da učini pravednik?” Kriza trese stari kontinent najvećma s razloga što su joj temelji uzljuljani, što je zaboravila svoje korijene. Europa kao da se silom želi otrgnuti od svojih korijena, kao da želi zaboraviti svoju kršćansku i slavnu prošlost: Postoji neka vrst samouništenja, samorazaranja i samomržnje na europskom kontinentu.

Neki žele svjesno potisnuti iz svoje svijesti da je ova današnja Europa nastala na četiri odredišne zemljovidne uzvisine: Naime, na Sinaju, gdje je Bog dao Židovima Zakon, na Golgoti gdje je na križu izdahnuo Isus Krist i udario temelje Zapada, zatim Akropoli, u čijoj su sjeni, na atenskoj Agora, grčki umnici umovali te rimskom Kapitolu, gdje su stvarani pravni temelji potonje europske uljudbe (i danas za studente prava hvata strah kad moraju polagati nerijetko preteško rimsko pravo). Na tim je temeljima Evanđelje započelo svoj slavodobitni hod Europom, ali i svijetom, stvarajući kršćansku uljudbu i civilizaciju.

Jednom se zgodom bl. Ivan Pavao II. o Europi izrazio sljedećim riječima: “Ja, Biskup Rima, pastir sveopće Crkve… upućujem tebi, stara Europo, zov prepun ljubavi: Pronađi, otkrij samu sebe! Budi ti ponovno ti, ono što jesi! Otkrij svoje korijene, svoje iskone! Oživi svoje žilje, svoje korijenje! Neka ponovno u tebi zažive one istinske vrijednosti koje su učinile tvoju povijest slavnom, tvoju prisutnost na ostalim kontinentima blagotvornom! Izgradi ponovno svoje duhovno jedinstvo, u ozračju poštivanja drugih religija i nekrivotvorenih sloboda. Daj caru carevo, ali i Bogu Božje. Ne budi ponosna na svoje uspjehe do zaborava njihovih mogućih negativnih posljedica. Ne budi potištena zbog količinskoga gubitka svoje moći u svijetu ili zbog društvenih i kulturoloških kriza koje te danas muče. Ti si još uvijek kadra biti svjetionikom civilizacije u svijetu! Drugi kontinenti usmjeruju i podižu svoj pogled prema tebi te očekuju i od tebe identični odgovor koji je dao sv. Jakov, Zebedejev sin, Kristu: ‘Da, mogu’!“ (piti naime iz čaše muke Gospodnje). Da, može izići i Europa iz svoga depresivna stanja.

Nitko ne zna što nam sadašnja kriza donosi jer su europski temelji uzdrmani. Europa još uvijek živi od svoje silne baštine. I sama europska zastava i nesvjesno nosi u sebi kršćansku poruku, naime, zastava s modrom podlogom i dvanaest zlatnih zvijezda u obliku krune. Te zvijezde nisu znamen onih prvih zemalja Unije koje su se udružile, jer je zvijezda dvanaest, a zemalja koje su stupile u Uniju bijaše trinaest. Odgovor na nastanak te zastave dobit ćemo iz životopisa belgijskoga novinara i Židova Paul Michaela Gabriela Lévyja.

Paul M. G. Lévy živio je u Louvainu je bio svjedokom kako su u Drugom svjetskom ratu vlakovi prepuni Židova kretali put istoka. SS-jedinice i njemačka tajna policija Gestapo govorili su o mirnom preseljenju Židova na istok. Međutim, nitko nije dobivao povratnu informaciju s istoka o sudbini tih nesretnika; nitko se nije vratio doma, nitko nije imao povratnu informaciju, gdje su završili ti u vagonima za stoku odvezeni pripadnici Isusova, židovskoga naroda. Da, vlakovi su ih odvozili u nepovrat. Stizali bi u koncentracijske logore smrti gdje su ih smjesta slali u velike komore. Tu bi ih do gola skidali, oduzimali im sve dragocjenosti, vadili čak zlatne zube, i onda govorili kako slijedi ‘tuširanje’. Međutim, namjesto vode iz tuševa su prštali otrovni plinovi, pare cijanovodične kiseline, koja je sve gušila i ubijala. U takvu je logoru i takvu ‘tuširanju’ završila život i sveta Terezija Benedikta od Križa – Židovka Edith Stein, obraćenica i karmelićanka, prije točno sedamdeset godina, u kolovozu 1942. U tome logoru, u bunkeru smrti, okončao svoj život i veliki Marijin štovatelj, utemeljitelj Vojske Bezgrješne – franjevac, sv. Maksimilijan Marija Kolbe, god. 1941.

Tih je ratnih dana Paul Lévy dao zavjet da će prijeći na katoličku vjeru preživi li nacističko zlosilje, tu neljudsku strahovladu. Htio je ostati uz Židove, svoj narod, dok su trajali progoni njegova naroda. U travnju 1945. vozio se u vozilu američkih snaga koje su oslobađale koncentracijski logor u Dachau, koji bijaše predviđen za katoličke svećenike i duhovne osobe. Skamenjen, bez riječi i bez daha, stajao je pred vlakovima koji su prevozili stoku i promatrao tisuće i tisuće izgladnjelih leševa, vagone koji nisu više nikamo vozili. Lévy je preživio te strahote i prema vlastitom zavjetu postao katolikom.

Specifična zloća tih koncentracijskih logora u kojima su život izgubili milijuni i milijuni ljudi jest što je sve racionalno planirano i perfektno izvedeno. Ubijanje, uništavanje ljudi. Mračna je to strana prosvijetljena čovjeka, negativna strana koja prati Europu od Francuske revolucije koja je progutala svoju djecu, ali i za koje se dogodio i prvi veći europski genocid u Vendee, u Bretanji, gdje je pobijeno oko 250 tisuća protivnika revolucije, 1793. Ta mračna strana racionalizma pretvara čovjeka u brojku, stvar i robu, nacistički koncentracijski logori slove kao znamen planiranoga perfektnoga uništavanja i okrutnosti.

Na drugoj strani, Edith Stein – Sv. Terezija Benedikta od Križa stoji tu kao znamen istinskoga bogotražitelja koji je u potrazi za istinom otkrio Istinu – Isusa Krista. Istina se dade naći i u svjetlu razuma otvara se osjetilo za svjetlo vjere. To je ono što razlikuje te dvije istine, prosvjetiteljstva i vjere. Tko želi biti moj, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i slijedi mene, veli Isus. Edith Stein je to doslovce shvatila i Gospodina do kraja, do plinske komore u kojoj je ugušena, slijedila.

Paul Lévy je postao katolikom, a potom ravnateljem Informativnoga i novinarskoga ureda u Vijeću Europe u Strassbourgu, koje je osnovano u Marijinu mjesecu svibnju 1949. u Londonu. Jedna od zadaća kulturnoga odsjeka toga vijeća bijaše dati nacrte za novu zastavu članica Vijeća Europe. Stvar se pokazala težom nego se očekivalo ili mislilo. Svi nacrti u kojima se prema uzoru na skandinavske zemlje, zatim Englesku, Švicarsku, Grčku – javljao križ – bili su odbijeni. Gruzija ima čak pet križeva u svojoj zastavi. Socijalisti su se protivili iz ideoloških razloga i odbacivali križ u zastavi, jednako i Turska. Svima njima smetao je znamen križa koji je posijan posvuda, cijelim europskim kontinentom, od Malte do krajnjega sjevera, od Portugala do Urala.

Zadubljen u potrazi za najboljim rješenjem jednom je Paul Levi šetao Bruxellesom i prolazio pored velikoga Marijina kipa čija se zlatna zvjezdana kruna oko Marijine glave u podne sjala, blistala na suncu. Otraga, u pozadini prostiralo se modro nebo. U trenutku mu je sinula ideja i osobno nadahnuće. Zvjezdana kruna – 12 zvijezda – na modroj podlozi. Naime, u mnogim europskim gradovima imamo na istaknutim mjestima Marijin kip – tako se pred zagrebačkom katedralom izvija veliki Marijin kip, pa u Innsbrucku, u Münchenu, u Rimu. Jednom riječju, Marija je na istaknutim mjestima diljem Europe, u velikim europskim gradovima, a uvijek je oko glave kruna od dvanaest zvijezda.

Lévyju se u pamet urezala, usjekla slika. Plavo nebo kao podloga, dvanaest zvijezda od zlata kao europski grb. Prenio je ideju talijanskom kršćanskom demokratu Beneventiju, glavnom tajniku Vijeća Europe, ne bi li to bio dobar motiv za europsku zajedničku zastavu. Ovomu se ideja svidjela. Bio je oduševljen, a nakon toga je Levi zadužio Arsena Heitza – namještenika u vijeću Europe – da dade izraditi nekoliko predložaka na spomenutu simboliku. Pristali su i europski socijalisti. Ništa nisu imali protiv ideje i njezina ostvarenja. Otpalo je više od stotinu drugih rješenja. I još jedna (slučajna?!) zanimljivost: Europska zajednička zastava prihvaćena je 8. prosinca 1955., na samu svetkovinu Bezgrješne Djevice Marije. Prvi put je izvješena u prosincu 1955. u Parizu. Paul Lévy je vremenom postao profesorom u Strassbourgu, preminuo je 2002. Prethodno ga je belgijski kralj učinio barunom.

Prisjetimo se: Godinu dana prije toga, 1954., Pio XII. proglasio je Mariju Kraljicom neba i zemlje. Ovo sa zastavom bijaše samo dodatno u štovanju Marije, odnosno o neizbrisivosti te jedinstvene žene u povijesti svijeta, napose Europe.

Dvanaest zvijezda, dvanaest plemena Izraelovih, dvanaest mjeseci, dvanaest vrata na nebeskom Jeruzalemu, svaka od tih dvanaest vrata od posebnoga dragulja: Sve je to prisutno u kolektivnoj europskoj svijesti i podsvijesti. Neizbrisivost biblijskih slika iz europskoga sjećanja i ne treba velika tumača.

Prisjetimo se: U Novome zavjetu s tom slikom povezan je novi početak, nakon završne borbe protiv Zmaja: Žena obučena u sunce, mjesec pod nogama, a na glavi kruna, vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna i viče u porođajnim bolovima. Rađa dijete – Spasitelja svijeta. i nesvjesno je upravo taj izrazito biblijski motiv unišao u zastavu Europske Unije koja se sve više udaljuje od svojih kršćanskih korijena.

Uz Sina Kralja treba da bude i Majka – Kraljica, to bijaše misao i to je nakana slavljenja Marije kao kraljice. Austrijski pisac židovskoga podrijetla Franz Werfel na divan je način opjevao Marijina ukazanja u Lurdu u svome romanu “Bernardičina pjesan”. Učinio je to iz zahvalnosti Mariji što je kao Židov za nacističkoga progona Židova izvukao živu glavu i uspio preko Pirineja stići u Portugal i odatle otploviti u Ameriku. Proboravio je u Lurdu godinu dana i napisao je o Bernardici, lurdskoj vidjelici, znakovite riječi:

“Vrijeme je najoštrija, najjetkija kiselina na svijetu. U vremenu može opstati može samo načistije, žeženo zlato. Svaku drugu laganiju kovinu vrijeme izjeda, rastače, i na kraju posve rastoči. Većina onoga što ljude u jednome danu uzbuđuje, već je sljedećega dana poput sna. Pa i sami spomen na najslavnije i najcrnje dane u pojedinim narodima blijedi za kukurijekanja, za oglašavanje nove senzacije.” Međutim, postoji jedna kruna, od najčistijega i žežena zlata, koja idućega jutra nije nikakav san, postoji jedna takva kruna pred nama koja zlatnim, nepomućenim sjajem sjaji. Kruna je to od dvanaest zvijezda. Kruna je to koja kruni glavu Žene koja u kraljevskom dostojanstvu te kraljevskom silom pobjeđuje silu Zloga. Čitanje iz Knjige Otkrivenja skreće naš pogled na tu kraljevsku ženu, na Majku – Bogomajku, majku Spasitelja Isusa Krista.

Marija kao kraljica! – ne zvuči ugodno našim demokratskim ušima. Nemamo danas toliko kraljica, tu i tamo je koja u Europi, najpoznatija je ona u Engleskoj, koja je znamen njihova kraljevstva i njihova svjetskog gospodarenja, Commonwealtha. Vidjeli smo to ovoga ljeta za proslave njezina jubileja. Zastario je taj naslov, osim što se biraju kojekakve ‘misice’, ‘kraljice ljepote’, kraljice plaže, kraljice noći, koje nemaju ništa pokazati osim tijela.

Kad se govori o Mariji kao kraljici onda se time želi izraziti jedna od njezinih bitnih značajki. Naime, sve je kod Marije utemeljeno u njezinu bogomajčinsvu, u njezinu majčinskom odnosu prema Kristu, Kralju i Gospodaru svega stvorenja. Zbog svoga bogomajčinstva ona je pošteđena od istočnoga grijeha, slobodna od osobnoga grijeha. Ona je najistaknutiji ud Kristova tijela – Crkve; ona je ljudsko biće koje je dosegnulo svu puninu čovještva i neba. Ondje je dušom i tijelom, u nebeskoj slavi, uzor i slika otkupljena čovjeka, ona je od svih prva, najsavršenija – ona je jednostavno ona koja u svemu prednjači – a to znači – Kraljica! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji! Velika mi djela učini Svesilni, Sveto je ime njegovo!

Slavimo Blaženu Djevicu Mariju na nebu okrunjenu – dvadeseto otajstvo Gospine krunice – Ružarija, završnu dionicu nevjerojatne povijesti Boga s čovjekom, s osobom koja je i u nebu ostala čovjekom, koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi. Slavimo krunu Marijina života: Ženu iz Knjige Otkrivenja, odjevenu suncem, mjesec pod nogama, a oko glave kruna od dvanaest zvijezda. Toliko puta u svome danu utječemo se Mariji riječima: “Zdravo, Kraljice!” – Salve Regina! – Majko milosrđa! Zahvalimo Gospodinu za tu i takvu kraljicu i gospodaricu naših života i stavimo se svi pod njezinu zaštitu!