ČOVJEK JE TUĐINAC SAM SEBI!
Znate li priču o onom dugogodišnjem robijašu? Odležavši jedno dvadesetak godina robije i nevidjevši u tamnici nikako svoga lica, zamišljaše svoju spoljašnost onakvom kakva bijaše kad ga zatvorilo. Ugledavši se, pušten na slobodu, u ogledalu prvog jezera, pomjeri pameću, jer gledaše novog, nepoznatog čovjeka: ćelavog, sijede kose, krezubog, mutnih očiju i izoranog, nagrešpanog čela i obraza. Slično osjećanje imamo dopadne li nam ruku kakva naša slika iz djetinjstva. Kao tuđinca posmatramo mališa u suknjici, s očima začuđenim u svijetu u kojem čovjek sam sebe tako lasno zaboravlja.
Da, kao priroda je čovjek zaboravljiv, tuđinac sam sebi, jer već u ovom životu prolazi najmanje kroz pet sasvim različitih egzistencija, pa se pita, okrećući se oko sebe kao na Sodomu i Gomoru skamenjen od čuda: – Što, zar sam to bio ja! – I što se više živi, doživljuje, što se više radi, to se više cijepa nit što veže čovjeka uza sama sebe, pa moderni najzaposleniji ljudi nemaju vremena promišljati na jučerašnjicu, misleći tek na budućnost, te se može reći da je vrtoglava i vratolomna suvremena aktivnost kao vino ili hašiš tek sredstvo zaboravljanja na samog sebe.
A. G. MATOŠ