PETAR MILOŠ: PUTOVANJE U TOMISLAVGRAD

Petar Miloš (1948. – 2015.)

Iz našega se sela može ići cestom na sjeverozapad prema Tomislavgradu i na jugoistok prema Posušju.

Ovaj je podatak bitan za priču koju ću ispričati. I krenem ja nedavno autom u Tomislavgrad. Na raskrižju seoske ceste i magistrale ugledah starog pijanicu Čolu. Nije on bio toliko star koliko su ga višegodišnje pijanstvo i gostionički dim postarali. I takav kakav jest, Čole je sačuvao izvjesni oblik dostojanstva koji se temeljio na njegovu pripovjedačkom daru i oštroumnosti. I mahnu mi Čole da stanem. Iskreno kazano, namjeravao sam ga previdjeti i nastaviti vožnju, jer mi se tog jutra nije dalo razgovarati s Čolom i trpjeti njegove mirise. No, morao sam stati zbog automobila na magistrali, što je Čole iskoristio, pa se hitro bacio na moj automobil udarivši pleskom po krovu. Kad sam otvorio prozor, zapuhnu me pijani
zadah i toliko smuči, da sam čvrsto odlučio na svaki način izbjeći zajedničku vožnju. A upravo je Čoli to trebalo, pokazat će se koji tren kasnije.

– Rodijače, da nisi, morebit kreno u Tomislav? – pitomo upita Čole uvalivši glavu kroz prozor, gotovo do volana. Poveselio sam se ovom pitanju, vjerujući da ću se negativnim odgovorom zgodno otarasiti Čole. A da bi sve bilo uvjerljivije, zaista ću skrenuti prema Posušju, potom ću na prvom proširenju okrenuti i vratiti u drugom smjeru prema Tomislavgradu. Naravno, nabit ću brzinu i spustit onaj suncobran da me Čole ne prepozna pri povratku. Sve sam to smislio u djeliću sekunde, pa u svojoj brzopletosti, u kojoj
sam zaboravio na Čolinu već poslovičnu oštroumnost i lukavost, kazao kako mi je ža što ne putujem u Tomislavgrad nego u Posušje, pa ga, dakle, ne mogu povesti.

– Odlično, rodijače, ispa si mi ka kec na desetku, jerbo i ja moram u Posušje – reče Čole, pa se u tren oka nađe na mjestu suvozača.

Bio sam toliko zbunjen koliko može biti čovjek koji je krenuo u Tomislavgrad, pa sada, zbog banalne laži, mora u Posušje. No, nisam se ni ja tako lako predao. Kazao sam Čoli kako ću, svakako, ići u Posušje, ali da prije toga moram skoknuti u susjedno selo Bukovicu, do Ćagićeve betonare, pa neka on ostane tu, na raskrižju, dok se ja vratim.

– Ma, meni se ne žuri, rodijače! – veselo će Čole. – Ja ću sidit u autu dok se ti ne dogovoriš o betonu. Samo ti vozi. E, baš mi je drago što sam tebe trefio, da se malo napričamo. Imam ja stotine priča za tebe!

Nije bilo druge, nego sam krenuo autom prema betonari, smišljajući što ću kazati gazdi. Molio sam Boga da gazdu Zvonku ne nađem, da mi radnici kažu kako je otišao nekamo, a ja se vratim. U tim mislima nađosmo se na betonari i nasred platoa ugledah gazdu. Čim sam zakoračio, Čole izleti iz auta, upita se s gazdom, pa mu reče da meni treba beton.

– Rodijače, oću da novinaru napraviš beton, ne žali mu cimente, meći jedan prema tri… meći jedan prema jedan.

Isuse, u što se uvalih, pomislio sam pokušavajući kazati da meni ne treba beton. Pritom sam pokušao naći neki drugi razlog za posjet betonari, ali se ničeg nisam uspio sjetiti.

– Koliko tribaš betona i kad ćemo ga dotrat? – upita me gazda.

– Jedan mišung – odgovori Čole, a ja ponovih iste riječi za njim.

– I dotraj ga danas, dok se mi vratimo iz Posušja! – dometnu Čole.

– Ne danas! – pribrah se. Još mi nije ploča do kraja šalovana, pa ću ja večeras nazvati.

Proklinjao sam i Čolu i sebe i svoju laž koja me uvali u tolike nevolje. Nu, koja sam ja budala da me Čole natjera poručiti beton koji mi ni u snu ne treba. No, nazvat ću kasnije Zvonka i otkazati beton. Tada mi pade na pamet da bi se Zvonko mogao naljutiti zbog otkazivanja betona, mogao bi pomisliti da ću beton nabaviti od njegove konkurencije, pa će me pitati tko je nasmrdio na njega i zašto otkazujem naručenu robu. Ostalo mi je, ipak, toliko razboritosti da odlučim Čolu posjesti u auto i odvesti ga u Posušje kako ne bih zapao u nove nevolje. A onda rješavati nevolje betona.

– Rodijače, ja volim iskrene ljude, a mrzim laž! – izlagao je Čole svoju spoznajno-moralnu teoriju dok sam ljutito pritiskao papučicu i presijecao krivine prema Posušju. – Ja nemam auto, a često putujem u Duvno i Posušje. Onda sam zapazio jednu čudnu stvar. Ako upitam čovika oće li u Duvnu, on kaže da će u Posušje. A kad upitam oće li u Posušje, taj će u Duvno. I tako govori svaki naš vozač. I većinom lažu! Onda sam ja prominio taktiku! Ako ću u Posušje, onda pitam čovika da neće, morebit, u Duvno. I sve pošteno, je li? U pitanju se nemere lagati. Laž je samo u odgovoru! – završi Čole svoje izlaganje taman kad smo stigli usred Posušja.

– Izlazi, idiote! – zagalamio sam ljutito, ogorčen što mi stara pijanica napravi toliko problema. – Ni ja nisam krenuo u Posušje, nego u Tomislavgrad!

– Znao sam, rodijače, od početka! – namignu mi Čole. – Ni ja nisam krenuo u Posušje, nego u Tomislavgrad, ali sam se želio s tobom malo provozat i ispričat. Ajde, okreni ga prema Tomislavu!

Iz zbirke „Hercegovački zapisi“ (2002.)