LASKANJE I PLAĆENI APLAUZ

Piše: Frano Prcela, O.P.

Što je vlast nedemokratičnija, rigidnija raste i broj laskavaca i ulizica. Car Neron je čak uveo plaćene laskavce. A pljeskači u 18. stoljeću i kasnije dobivaju čak i narudžbe da potvrde tzv. uspjeh kazališnih predstava. Plaćeni aplauz zavukao se u mnoge sfere javnog i privatnog, sve do naših dana.

Kod nas u unutarcrkvenom miljeu događa se zbijanje vlastitih redova u ime lojalnosti prema Crkvi kako bi se tobože obranilo od napada sa strane. Međutim to nije baš kršćanski pothvat. Zasigurno mnoga kritika medija ne događa se iz želje da se pomogne žrtvama ili da se uspostavi pravda, nego u svom senzacionalističkom pristupu mediji ipak ponajvećma žele prokazati i prikazati Crkvu u što lošijem svjetlu – barem je to slučaj u Hrvatskoj. Ipak takvo ponašanje nekih medija ne opravdava nas prihvatiti njihova „pravila igre“.

Kada govorimo o lojalnosti prema Crkvi onda se nipošto ne misli na poslušnost. Mnoga kriva poslušnost je upravo dovela do zataškavanja istine i onemogućavanja pravičnosti. Uostalom poslušnost nije prva zadaća kršćanina. Kršćanstvo od nas traži vjernost – kršćanin je pozvan na poslušnost u kreativnoj vjernosti.

Stoga, poslušnost Crkvi nije lojalnost pod svaku cijenu. Naprotiv – kršćanska lojalnost je izvjesni život u paradoksu. Riječ je zapravo o tzv. nelogičnoj lojalnosti. To je lojalnost koja živi iz protuslovljenja! Zapravo, povrijedili bismo drugoga jer ga nepovrijeđujemo zazirući od kritike, jer mu povlađujemo, a ne protuslovimo. Takvim ponašanjem nipošto ne branimo Crkvu, jer prakticiramo zapravo krivu lojalnost, te tako iznova izigravamo povjerenje vjernika. Bavimo se kultom fasade, kako institucije Crkve tako i naše osobne maske.

Dočim je krivo shvaćena poslušnost odgovorna za mnogu nesreću ljudi kao i za budućnost autentične vjere, s druge strane protuslovljenje iz lojalnosti je dar za sve, jer nam pomaže ići naprijed, omogućuje promjene – teološki rečeno, stvara pretpostavke za obraćenje.

No, plod protuslovljenja je i zamjeranje! Uglavnom se pak govori o tome kako se netko ne želi zamjeriti nekome ili čak nikome. Koji je zapravo krajnji cilj kad kažemo da se ne želimo zamjeriti? Odnosno drukčije postavljeno pitanje: što je suprotno zamjeranju? Oprečno zamjeranju je najstariji zanat na svijetu: laskanje!

Što je vlast nedemokratičnija, rigidnija raste i broj laskavaca i ulizica. Car Neron je čak uveo plaćene laskavce. A pljeskači u 18. stoljeću i kasnije dobivaju čak i narudžbe da potvrde tzv. uspjeh kazališnih predstava. Plaćeni aplauz zavukao se u mnoge sfere javnog i privatnog, sve do naših dana. Jednima pljeskati, a drugima zviždati nije samo pojava na sportskim predstavama: profesionalno laskanje je postala dominantna pojava oblikovanja javnog mnijenja u književnoj kritici i teološkoj recenziji, u političkom kazalištu i u tzv. medijskoj analizi. Što si veća ulizica to si uspješniji u očima svoga poslodavca. Što više krasnosloviš to je „plaća veća“!

Tako najbliži suradnici nisu moćnicima i vladarima oni od kojih se očekuje riječ objektivnog ili kritičkog savjeta – Ne! Oni očekuju od njih aplauz i profesionlno laskanje. A tko zna laskati, zna i klevetati.

A na laskanje nažalost nisu imuni ni crkveni ljudi, profesionalne ulizice našle su mjesta i među vjernicima, i ništa manje u samoj crkvenoj hijerarhiji, dapače. Jer, kako će se danas imati budućnost u svojoj karijeri ako je ona popločana prakticiranom krjepošću zamjeranja – možda u cirkusu, ali ne u tzv. „ozbiljnim institucijama“. Pokušajte si zamisliti Isusa da laska ili da nekom moćniku podilazi, krasnoslovi? Nepojmljivo!

Temelj na kojem počiva kršćanstvo nisu laskave riječi nego vijesti bez okolišanja, iskrenost bez kalkuliranja, poruke koje su Radosna vijest – i po cijenu zamjeranja, dapače. Drugim riječima rečeno: onaj koji ne umije voljeti on nažalost uglavnom uči laskati. A Isus opetovano upozorava, kako nekoć tako i danas: „Jao vama kad vas budu hvalili!“ (Lk 6, 26).

Protuslovljenje iz ljubavi, prakticiranje krjeposti zamjeranja zasigurno nisu recepti za sve probleme našeg društva ili Crkve, ali su neizostavna terapija i lijek za ozdravljenje naših odnosa, kako pojedinačnih tako i društva (Crkve!) u cjelosti.

Jer tko živi iskreno i dosljedno svoj život i svoju vjeru živi opasno: Zamjera se!