ALPSKI HRVATI: ČINJENICA ILI MIT?

Piše: Prof. dr. sc. Mario Grčević

(Preuzeto iz knjige IME “HRVAT” U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA)

U predjelima današnje austrijske Koruške i manjim dijelom Štajerske oko mjestâ Maria Saal, Karnburg, Millstatt, Ottmanach, Stainz, Straden, Leoben, također i oko Friesacha, postoje ili su postojali mnogo- brojni toponimi (sveukupno oko 20) izvedeni od etnonima Hrvat (Hauptmann 1928: 266, Grafenauer 1958—1959: 212, 214, Štih 1995: 122).

Iz povijesnih vrela znamo da je na tom prostoru postojala i Hrvatska župa koja se u X. stoljeću spominje kao pagus Crouuati (954.), Crauuati (961.), Chrouuat (979.) i možda Croudi (993.) (Kos 1906: br. 401, br. 407., br. 466, br. 513). O tom gdje se je točno nalazila i koji je prostor obuhvaćala, povjesničari nisu došli do jedinstvenoga odgovora. U jednoj salzburškoj ispravi iz druge polovice XI. stoljeća spominje se i hrvatska desetina (decima ad Chrowat) kao društveno-teritorijalna jedinica (Klaić 1930: 16, 18, Hauptmann 1928: 267—268).

Očigledno je da su dotični austrijski toponimi nastali prema stanovništvu koje je bilo nositeljem etnonima Hrvat. Ti alpski Hrvati, nazovimo ih tako, živjeli su među Slavenima-Karantancima i bili su prema mišljenju slovenskoga povjesničara Ljudmila Hauptmanna (1884.—1968.) njihov plemićki, vladajući sloj. On se je kao stalež zvao Kasezi, na njemačkom Edlinger (izv. od edel, plemenit) (Hauptmann 1928: 265—268). Toponimi izvedeni od imena Kasezi rasprostranjeni su na mnogo širem području nego toponimi izvedeni od imena Hrvat. Hauptmann je postavio tezu da su ti karantanski Hrvati zapravo onaj »deo Belih Hrvata, koji se u Dalmaciji ›odcepio‹ od braće, otišao je dakle na zapad među Slovence i na razvalinama avarske vlasti osnovao treću Hrvatsku, karantansku.« (Hauptmann 1925: 317)

Pojam Kasezi zadržao se je u uporabi u Lici na području Gospića kao toponim i kao etnonimska oznaka koja se je vjerojatno odnosila na tamošnje pripadnike »lokalnih plemićkih rodova« (Kekez 2013: 100, usp. olako i površno odbacivanje te mogućnosti u Nade Klaić 1984: 260). Glede slovenskih Kasega i njihova odnosa prema onima u Hrvatskoj slovenski povjesničar Bogo Grafenauer (1916.—1995.) postavio je protutezu da »s obzirom na mnogo jače koseške tragove među Slovencima, vjerojatnije je, da osamljeno koseško pleme u Lici predstavlja pleme, koje se razvilo pod utjecajem sa sjevera, nego da slovenske Koseze izvodimo od Hrvata.« (Grafenauer 1952: 53)

U tu se raspravu, u Jugoslaviji nezapaženo, uključio iz emigracije hrvatski povjesničar i arheolog Vladimir Markotić (1920.—1994.) u prvom broju časopisa Journal of Croatian Studies i upozorio među osta- lim na do tada nezapaženi toponim Kasaz/Kasas koji je zabilježen u prvoj polovici XV. stoljeća u Albaniji u relativnoj blizini tamošnjih toponima koji su izvedeni od etnonima Hrvat. Taj i još neki drugi toponimi koje navodi Markotić dovode u pitanje Grafenauerovu protutezu i idu u prilog tezi koju je razrađivao Hauptmann: ondje gdje su Kasezi, tamo su i Hrvati, i to ne samo u Kranjskoj, Štajerskoj i Koruškoj, nego i u Albaniji, Lici i Hercegovini (Markotic 1960: 31).

Hauptmann je svojom argumentacijom »hrvatske teze« proširio i obogatio spoznaje o slovenskoj povijesti i o etnonimu Hrvat u Karantaniji, ne samo svojim radovima, nego i reakcijama koje su njegovi radovi izazvali. U konačnici u historiografiji nije prihvaćeno da bi Karantanija, prva pretpostavljena slavenska državna tvorevina ustrojena u VII. stoljeću sa središtem u današnjoj Koruškoj, nastala kao rezultat pokoravanja alpskih Slavena od strane Hrvata iz Dalmacije, nego kao rezultat vlastitih društvenih razvoja (usp. Grafenauer 1964: 221), a nije prihvaćeno ni to da bi Kasezi — karantansko narodno plemstvo — bili Hrvati iz Dalmacije (tj. jedno od sedam izvornih hrvatskih plemena).

Austrijski slavist Otto Kronsteiner 70-ih godina postavio je tezu da su izvorni karantanski Hrvati bili avarski ratnički sloj koji se je slaveni- zirao i zadržao svoj viši društveni položaj u odnosu na ostale Slavene. U to se uklapa i Kronsteinerova teza da su imena Kasezi i Hrvati posuđenice iz avarskoga. Njegovu je tezu nastavio razrađivati austrijski povje- sničar Walter Pohl. Hrvatska povjesničarka Nada Klaić (1920.—1988.) Kronsteinerovu je argumentaciju uglavnom prihvatila, no odbacila je Pohlovu razradbu da Hrvati u VII. stoljeću u Karantaniji nisu bili etnički nego samo socijalni sloj (Klaić 1994: 26, usp. Pohl 1995). Štoviše, ona je 80-ih godina »došla do zaključka da samo Karantanija može biti pradomovina dalmatinskih Hrvata« (Klaić 1994: 26). Do zaključka da Hrvati iz Dalmacije nisu naselili Karantaniju, nego da je Karantanija bila domovina Hrvata iz koje su se Hrvati naselili na srednjojužnoslavenskom prostoru, došao je neovisno o Nadi Klaić i njemački slavist Heinrich Kunstmann (1923.—2009.) (Klaić 1994: 26, Štih 1995).

Bogo Grafenauer, vjerojatno najuporniji i ujedno najoprezniji kritičar Hauptmannove »hrvatske teze«, s Hauptmannom se u srži temeljno razilazi samo glede pitanja u kojoj su mjeri Hrvati bili nazočni među predcima današnjih Slovenaca i u kojoj su mjeri sudjelovali u slovenskoj etnogenezi. Prema Hauptmannu Hrvati su u Karantaniji bili dominirajući narodnosno-politički element jer toponime koji dokazuju njihovu nazočnost vezuje uz mnogo šire rasprostranjene toponime izvedene od naziva slovenskoga narodnoga plemstva (Kasezi, Edlinger). Grafenauer ne osporava nazočnost Hrvata u Karantaniji, no polazi od toga da su bili u manjini i da između Kasega i Hrvata ne treba stavljati znak jednakosti. Stoga kaže: »Tokom dosada analiziranog proučavanja nesumnjivo su u Karantaniji utvrđeni veoma brojni tragovi naseljavanja Hrvata. Stoga i historičari […] i filolozi s pravom prihvaćaju ne samo njihovo učestvovanje u naseljavanju Istočnih Alpa, već i mišljenje, da su oni u nekoj vezi s Hrvatima u Dalmaciji, bilo da su se doselili u Istočne Alpe neposredno u vezi s pokretom iz Bijele Hrvatske na jug, bilo da su došli iz Dalmacije, kako dokazuje Hauptmann. Sporna je samo širina ovoga migracionoga vala, prije svega u srednjoj Koruškoj.« (Grafenauer 1958—1959: 217)

Nada Klaić postavila je pak u svezi s takvim Grafenauerovim tumačenjima pitanje »kakav je konačan sud Grafenauera o karantanskim Hrvatima.« Ona smatra: »Riječ je, po mom uvjerenju, o crkvenoj i političkoj organizaciji koju su Hrvati u Karantaniji dobili u vrijeme kad je Franak donio slovenskim zemljama, pa i karantanskim Hrvatima, i mač i križ! Nije bila riječ o nekoliko sela, već o župi ili, da upotrijebim Grafenauerov izraz, o »starom hrvatskom okrugu« u kojem se, nema sumnje, nalazilo toliko Hrvata da su dobili posebnu političku organizaciju! Ne bih uopće ulazila u pitanje kako je bio veliki taj pagus i da li je zaista obuhvatao čitavu brešku grofoviju, kako je tvrdio Hauptmann, jer za mene to više nije bitno. Mali ili veliki, pagus postoji! A kako se zove pagus Crouuati, ne može biti drugo no posebna hrvatska upravna jedinica! Pokušaj Grafenauera da lokalizaciju po pagusima protumači ›kao konkretniju geografsku lokalizaciju‹ zaista mi se čini smiješan, izmišljen zato da što manjom ispadne uloga Hrvata u slovenskim zemljama.« (Klaić 1984: 261—262)

Nada Klaić kaže da za nju »nema više nikakve sumnje da je upravo jedan dio karantanskih Hrvata za franačko-avarskih ratova napustio svoju staru domovinu i prešao u Dalmaciju!«, što je u skladu s Grafenauerovom pretpostavkom da su Slovenci s franačkom vlašću dobili mogućnost kolonizacije novih pokrajina, što osobito vrijedi za Panoniju (Klaić 1984: 262). Nada Klaić u toj je točki vjerojatno u pravu, no to je ostalo nezapaženo jer je otišla u krajnost tezom da su Hrvati u Dalmaciju stigli samo iz Karantanije, što historiografija zbog više razloga nije mogla prihvatiti.

Neovisno o pitanju jesu li slovenski Kasezi bili Hrvati, nesporno je da je u Koruškoj postojala Hrvatska župa, da su u Koruškoj i Štajerskoj zabilježeni brojni toponimi izvedeni od hrvatskoga etnonima, da se Hrva- ti na prostoru Karantanije spominju u X. i još u XI. stoljeću, da su ondje u nepoznatom omjeru bili važan čimbenik u društveno-političkom životu, i da su se naposljetku asimilirali s drugim karantanskim Slavenima i potom se germanizirali, imajući određeni udio i u slovenskoj etnogenezi. Njihovo napuštanje etnonima Hrvat moglo je biti povezano s činjenicom da su u susjedstvu živjeli Hrvati u okviru države koja je nosila upravo hrvatsko ime.

Zbog povijesnih pitanja koja su ovdje opisana u osnovnim crtama Slovenci se katkada kurtoazno zovu alpskim Hrvatima1, a zbog istih je razloga utemeljitelj slavistike Čeh Josip Dobrowský (1753.—1829.) početkom XIX. stoljeća zauzimao stav da bi se Slovenci trebali zvati Hrvatima. Svojemu je slovenskomu kolegi Jerneju Kopitaru (1780.— 1844.), koji se je tomu kao Slovenac (Kranjac) suprotstavljao, 1809. godine spočitnuo:

»Nije [mi] imponiralo [hrvatsko] kraljevstvo, već važno ime velikoga plemena koje se tako zvalo već u vrijeme dok je bilo na Karpatima ili ispod njih i čiji se jezik razgranao u naše [da- našnje] grane. Kranjci bi trebali biti ponosni što ih se naziva Hrvatima. Pa valjda se ne ćete sramiti svojega podrijetla?«

»Sada Kranjci ne žele biti Hrvatima zato što njemačke halje nose.« (citirano prema Grčević 1997: 11)

1 Usp. tekst Nekoč so slovenski voditelji govorili: »Slovenci smo alpski Hrvati.« Dimitrija Rupela, bivšega slovenskoga ministra vanjskih poslova, od 5. srpnja 2017. na poveznici: https://www.portalplus.si/2280/hrvati/. To kurtoazno izjašnjavanje nema veze s izjašnjavanjem slovenskoga stanovništva kao Hrvata u Beloj krajini, Metlici, Prlekiji i Prekmurju (Golec 2017: 132), ili sa starim (u Sloveniji malobrojnim) toponimima izvedenih od etnonima Hrvat kao što je Hrovača (njem. Krobatsch) u općini Ribnica u jugoistočnoj Sloveniji ili Hrvatin u slovenskom dijelu Istre na granici s Italijom.

(Dopuštenjem autora i nakladnika preuzeto iz knjige IME “HRVAT” U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA. Nakladnik: Fakultet hrvatskih studija i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik, 2019.