HRVATSKA JE DRŽAVA TU, GDJE STOJI SVIJESTAN HRVATSKI NAROD!

Hrvatska je država tu, gdje stoji svijestan hrvatski narod. Hrvatska je država na desnici krajine; hrvatska je država u srcu dalmatinskih krajina, koje divno izreda ustaju na novi život. Hrvatska je u duši našega kralja; hrvatska je država u grizodušju i trepetu samih nje zlotvora. I košut je jednom oholo pitao: gdje je ta kraljevina Hrvatska? Pa su mu krajišnici kazali; Košut je to dobro upamtio. Hrvatska država živi; ona je na čelu vašemu, pošteni Hrvati,

Još Hrvatska nij’ propala,

Dok mi živimo.

Jest, slavno je i korisno biti Hrvat: slavno i milo baštiniku hrvatskih prava; korisno i temeljito svim stanovnikom hrvatske države, imati zemalja i narodnih imenâ, slovâ i vjerâ, koliko ih volja.

Braćo, ja sam primio vaš poziv da se odužim dugu i ljubavi, koji prema vam dugujem odavna. Vi meni sjajno u susret pohitaste i hrvatskim barjakom, da vam dvije, tri kažem, kako je slavno i pametno prije svega, u Hrvatskoj zemlji Hrvatom biti. Sad nam je dakle ponovljena stara sveza, e će nam u zastavi hrvatskoga prava ostati obilježje novoj dobi našega naroda; hrvatska će zastava biti nam postarijim predhodnicom, a mlađima ogledalo; da znamo bistro zašto se borimo; da kad vihor protimbe duhne, razaznamo svi svoju zastavu; da u napasti duhom ne klonemo; da se tješimo, kako je slavno i pametno Hrvatom biti; da mlađemu, akobogda, jačemu i sretnijemu, naših pradjedova tvrdi amanet ostavimo.

Zastavo hrvatska! Sinovi hrvatski rođeni daleko od sjene tvoje kad te poznaše, više te zaboravit ne će, mi tebe za živu glavu iz naših ruku pustit ne ćemo.

Naoblač l’ se nebo, i počnu li munje sijevati i gromovi pucati: digne l’ se oluja i polje zadimi od puščanog praha, mi ćemo gledati, zastavo, odakle se ti pomaljaš, i svi za tobom, na oglede junačke, za spas roda, za čast krune, za prava hrvatska, listom ćemo poletiti. Tako nas majčino ne razgubalo mlijeko! Tako nam ime ne ostalo od prijekora! Tako nam na ognjištu kukavica ne zakukala! Tako nam hrvatska zemlja kosti ne izmećala!

Zastavo hrvatskoga prava, na čelik prsi mi te naslanjamo; ne će nam oči goriti, da kažemo svagdi i svakomu, da o tebi mislimo, da tebe, za Bogom i dušom, držimo najboljom pomoćnicom, najtvrđim uzdanjem, jer u tebi vidimo pravo kralja i naroda, pravo kralja i kraljevine.

Ti ćeš, zastavo, uvijati grdne narodne rane; ti sama sljubiti razdore, ti ujediniti, što zlotvori iscijepaše; ti zacijeliti, što vjekovi rastočiše; ti usvijestiti, što tuđinac obesvijesti; što raskolnici obeščastiše.

Zastavo hrvatska, mi te zagrljamo, mi te zavjetujemo!

Mihovil Pavlinović (Podgora, 1831. – Podgora, 1887.)