UZ 159. OBLJETNICU ROĐENJA S. S. KRANJČEVIĆA: BOSNA MU DADE KRUHA I MIRA

A. G. Matoš

Pogreb bijaše dostojan velikog pjesnika i sarajevskih Hrvata. Maticu hrvatsku nije nitko zastupao. Ni vijenca ne posla najboljem svom suradniku.

Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. veljače 1865. – Sarajevo, 29. listopada 1908.)

Glavna snaga i odlika Hrvata u Herceg-Bosni je inteligencija. Mi smo najinteligentniji dio tamošnjeg pučanstva, a s nama jednako osjeća i elita muslimanske inteligencije. Laže dakle i opsjenjuje tko trubi u neukost bijelog svijeta da su Srbi inteligencija onih krajeva. Hrvati danas imaju nekoliko najodgovornijih tamošnjih vladinih mjesta usprkos dreci mađarskog šoviniste i srbofila Baćanja i smušenog Gregora Tuškana, koji traži u delegacijama za činovnike u Bosni strane podanike, Srbe iz Srbije. Bog mu ludu pamet rasvijetlio! Hrvati su najbolji bosanski profesori i nastavnici, a Herceg-Bosna nam dade već poslije Jukića, od okupacije, duhova po kojima je njena literatura i brojno više hrvatska no srpska: Alaupovića, Miličevića, Adalberta Kuzmanovića (Kuzmu Novića), Bašagića, Osmana Hadžića itd. Josip Milaković, Ljud. Dvorniković i Nikola Ostojić su Bošnjaci svojim bosanskim djelovanjem, a Vjekoslav Jelavić je znao postati pariski novinar, premda rođen Hercegovac. Moj nezaboravni prijatelj, sekretar Hrvatske zajednice i dra Mandića, Nikola Precca, svršio je svoje studije u Italiji, posvetivši svoje vrijeme i žrtvovavši svoju karijeru našoj hrvatskoj stvari. Rasa je bosanska darovita, a jedan hercegovački biskup prije okupacije, fra Marijan Šunjić, pisaše i govoraše još i turski, arapski, persijski, latinski, talijanski i francuski. Zemlja Jakovljevićeva, fra Ang. Miletića i Grge Martića, zemlja Zovka, Buconjića, Glavaša, fra Marijana Markovića i dra Ivana Šarića je zemlja inteligentna i većina njene inteligencije je hrvatska, samo hrvatska.

Ona postade i novom domovinom, ona dade groba i najboljem glasniku moderne hrvatske inteligencije: S. S. Kranjčeviću. Bosna mu dade kruha i mira, kojega ne bi bio našao u užoj svojoj domovini, premda je Srpska riječ vladi zamjerala što tome “kuferašu” u teškoj bolesti daje punu plaću i što ga ne penzionira…

Kada dođoh u posjete velikome pjesniku, njegova gospođa, koja je u ovo tri godine njegovog umiranja pokazala mnogo heroizma, ne mogaše me više pustiti k njemu.

Drugi dan bijaše već mrtav.

Mrtvoga, pokojnoga ga nađoh u dalekom Sarajevu gdje mi samo on bijaše sasvim poznat. On je to, čini se, znao, pa se šalio pred svojom suprugom kako je on tobože jedini hrvatski književnik kojega nisam “opatrnuo”.

Kao da ga sada tu gledam: na odru u uskoj sobici, mršav i izmučen ko Krist, žut ko neven, tananih crnih brčića i neobrijane bradice, oćelavjelih sljepočica na neobično maloj lubanji.

Ko zvono, što ga s gorda vrha

Ods’ječe munje ljuti rt,

Te tresne, jekne, pa se skrha

I oplače si samo smrt.

Pogreb bijaše dostojan velikog pjesnika i sarajevskih Hrvata. Maticu hrvatsku nije nitko zastupao. Ni vijenca ne posla najboljem svom suradniku. G. Plavšić, tajnik Društva hrvatskih književnika, pokojnikov šurjak, učinio je u tim teškim časovima udovici neocjenjivih usluga, vodio i udesio sve kako treba, i time je vrlo zadužio našu literaturu. Hvala mu!

O tome slavnom pogrebu već čitaste. Oko lijesa stupasmo: Alaupović, Nikolić, Milaković, Miličević, Stj. Dvorniković, Kuzmanović i ja, a dragog pokojnika unesosmo sa kola na groblje pošto se s njim govorom oprostiše Milaković, Miličević i Dvorniković. Ponajbolji pjesnikov prijatelja, Osman Nuri Hadžić, izostade zbog nenadane bolesti. Svi plakasmo, ali jedne suze nikad ne zaboravih: bijaše diskretna, gospodska, savjetnička, ali – hrvatska. I presv. gosp. Kosta Hörmann plakaše s nama literatima i boemima… Pokojnome pjesniku bijaše glavnim dobrotvorom, i hrvatski narod ne smije toga zaboraviti. Hvala mu!

Pođoh u Sarajevo veseo, pjevajući –

Kad ja pođoh na Ben-bašu na vodu

I povedoh bijelo janje sa sobom

– a vratih se tužan, svjedok tragičnog, tužnog i velikog događaja. No iako je gubitak jednog velikog pjesnika, preminulog usred svoje muževne dobe, nenadoknadiv gubitak i za veće i zahvalnije narode od hrvatskoga, Kranjčević nam ostavi grob na mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni. Taj besmrtni grob će živjeti, besjediti i raditi, jer grobovi heroja, heroja misli kao i heroja djela, djeluju kao žive duše. Takvi grobovi osvajaju.

Daj Bože da grob Silvija Strahimira Kranjčevića ne bude posljednji veliki hrvatski grob u Sarajevu! Kao mučenik klonu veliki naš pjesnik na pragu onoga novoga hrvatstva i onoga novoga doba kamo nas tako bolno i tako silno pozivaše kao njegov Mojsije na pogledu Kanaana, zemlje obećane… (Hrvatsko pravo, Zagreb, 7. i 10. XI. 1908.; SD, XI.)