VLADAN DESNICA: PATNJA

Samo ne više patnje!

Probudim se u noći i skrušeno šapćem: samo ne više patnje!

Tako sam srođen s njom, da joj već dobro poznam zakone, mjere i ćud. Znam je kako se rađa, znam kako niče tupi ledac bola u dnu izmučene puti. Znam je kad kliktava lijeće, crna preklana ptica, i krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Znam je kad, klonula, pusta, bije čelom o hladni prag beznađa.

Duša diše u patnji kao more u plimama i osekama. Poznam spečenu suhoću kad presuše suze, kad se u prsima zgrune tvrda vodena gvalja. Poznam klonuća u pustoš bešćutnosti. Poznam časove kad je duša prazna kao presušen bunar. To je kratak predah istrapljenom mesu. A onda, u dnu bunara, zagrgolji opet vrutak crnih voda.

O, dobro poznam mehaniku bola!

Tako sam sviko na patnju, da joj već dobro znadem svaku boru na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.