Mogu li se neki Srbi ičega dotaknuti, a da ne krivotvore?

Mogao sam staviti i uskličnik na kraju naslova ovog osvrta, ali je jasno da želim izraziti svoje čuđenje zbog najnovijih napada nekih srpskih medija na blaženika Katoličke Crkve kardinala Alojzija Stepinca. Slobodna Hercegovina od 3. 2. 2019. prenosi iz Večernjih novosti senzacionalističan članak o tome da su pronađeni dokumenti njemačke tajne policije koji dokazuju da je nadbiskup Stepinac znao o zločinima protiv Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.[1] Portali prenose riječi bivšega srpskog veleposlanika u Vatikanu i člana bivše katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu Darka Tanaskovića kako „Zbog ovog dosjea Papa Franjo neće kanonizirati Stepinca“.[2]

I naposljetku, srbijanski list Politika donosi vijest da će na sljedećem Sajmu knjiga u Beogradu biti predstavljena trojezična (srpski, engleski i njemački) monografija „Ustaško konačno rešenje pre nacističkog“, a riječ je o tim navodno novopronađenim dokumentima.

Nema nikakvih novih dokumenata i ništa senzacionalno (veliko)srpski propagandisti nemaju u rukama! Oni nastavljaju sa širenjem krivotvorina, ono u čemu su se pokazali nenadmašnima i u čemu ustrajavaju unatoč jasnim i nedvojbenim dokazima da se bave raspirivanjem animoznosti na (Rimo)katoličku Crkvu i na Hrvate na temelju krivotvorina koje su sami izradili.

To je jasno već iz toga što ističu navodno pismo „katolika hrišćanina, pa tek onda Hrvata“ nadbiskupu Stepincu, u kojem su bolesno-detaljno opisani izmaštani zločini nad „nevinim Srbima i srpskom nejači“. To navodno pismo datirano „Zemun, 8. II. 1942.“ pripisano je hrvatskom političaru i ministru iz doba Kraljevine Jugoslavije Prvislavu Grisogonu (1879.-1969.).

Velikosrpskim propagandistima, senzacionalističkim portalima, raznoraznim publicistima, čak i srpskoj historiografiji, pa i vrhu SPC-a ništa ne znači činjenica da je Grisogono osobno objavio da to nije njegovo pismo i da nikada nije pisao pismo nadbiskupu Stepincu tijekom postojanja NDH. To je objavio u dopisu londonskom časopisu Time and Tide, 17. siječnja 1953. U tom je članku Grisogono napisao da je nadbiskupu Stepincu pisao pismo u kojemu je objasnio da je čista potvora da je on autor pisma u kojem su opisani najgnusniji zločini.

Napominjem i to da je Grisogonova unuka Vivian u Londonu 1999. godine objavila tekst u kojem je protumačila napore svoga djeda da objasni kako mu je srpska krivotvorina bila podmetnuta.[3]

Iako je uzaludno, podsjećam barem srpsku historiografiju, da je vrstan hrvatski povjesničar Ljubo Boban u nekoliko navrata još u komunističkome razdoblju utvrdio da je to navodno Grisogonovo pismo krivotvorina.[4] Čak je naznačio tko je vjerojatan krivotvoritelj i kako je dospjelo u propagandni žrvanj. Prema svjedočanstvu dr. Vlastimira Stojanovića, Adam Pribićević (1880.-1957.) – brat Svetozarov, prvooptuženi na veleizdajničkom procesu protiv Srba u Zagrebu 1909. i prvak Srpske samostalne stranke – krivotvorio je to „pismo“. Dakle, hrvatski Srbin, kao što i danas ima takvih koji neutemeljeno optužuju Hrvate i Katoličku Crkvu! To je „pismo“ preko Miloša Tupanjanina, bivšega čelnika Zemljoradničke stranke i sudionika u puču 27. ožujka 1941., tada u Carigradu, dospjelo u velikosrpske krugove, a potom postalo standardno sredstvo protukatoličke i protuhrvatske propagande. Očekivano, „pismo“ je bilo prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Što, pak, reći o Dosjeu Gestapoa o ustaškim zločinima nad Srbima, kojim isti velikosrpski propagatori mašu kao novim dokazima? Opet, ništa novo!

Valja držati na umu da je u prevratničkome razdoblju u NDH bilo bespravlja, nasilja, svojevolje, osvete i masovnih ubojstava. Na takvo ubojstvo u Glini osobno i pismom Paveliću reagirao je zagrebački nadbiskup Stepinac u svibnju 1941. No, bilo je pobune, pojedinačnih ubojstava i grupnih zločina pravoslavnoga stanovništva nad katolicima i muslimanima. Na takve pojave Srpska pravoslavna Crkva niti itko iz srpske politike nisu reagirali, nego su se upustili u pridobivanje naklonosti njemačkog okupatora i javnoga mnijenja u nadi da neovisna hrvatska država ne će opstati. Za postizanje toga cilja nerijetko su srpski krugovi posezali za izmišljanjima i uveličavanjima tuđih (hrvatskih) zločina i za umnažanjem svoga trpljenja i mučeništva da bi ozloglasili hrvatsku državu i Katoličku Crkvu u njoj. Među zapaženijim propagandnim uradcima bili su memorandumi SPC-a odmah nakon okupacije Srbije dvojici njemačkih vojnih upravitelja, generalu Schröderu i generalu Dankelmannu. Poznato je da je te materijale Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu odbila objaviti, jer su se činili pretjeranim izmišljotinama. Rudolf Bićanić (1905.-1968.) – koji je bio iz kruga ljudi u i oko vlade – uvidio je da je intencija pisama oblatiti hrvatski narod i Katoličku Crkvu te je u tom smislu napisao opširan elaborat.[5]

Gestapo je, kao nacistička tajna policija, izvještavao svoje nadređene o svemu što se događa u području njihove odgovornosti. Logično je da su prevodili na njemački jezik sve što su dobivali od bilo koga. Naravno da su prevodili i spomenute memorandume SPC-a o zločinima ustaša u NDH protiv Srba, kao i „Grisogonovo pismo“. Danas Srbi to nazivaju „Dosje Gestapoa“ i ponovo razglašuju po svijetu da su pronašli nove dokumente, a zapravo je riječ o njihovim vlastitim krivotvorinama. Da stvar bude još apsurdnija, beogradski Ured za štampu, kojim su upravljali Nijemci, poticao je te velikosrpske krugove da šire takve materijale koji će produbljivati mržnju između Srba i Hrvata. I čini se da se to vrzino kolo ne će nikad prestati vrtjeti.

Budući da je (veliko)srpska pomama za propagandom nezasitna, evo im informacija gdje još mogu naći „Dosjea“, u kojima je i to „Grisogonovo pismo“. Mogu ga naći u British Public Record Officeu (FO/371/37630), a Britanci su im napisali popratnu napomenu koja će savršeno odgovarati njihovim bolesnim željama: „Pismo je pisano u Zemunu 8. veljače 1942. Njegova je kopija primljena iz najpovjerljivijih izvora i objavljujemo ga ovdje kako bismo ponudili civiliziranome svijetu još jedan šokantan dokaz najbrutalnijih i bestijalnih zločina počinjenih nad nenaoružanim, nezaštićenim srpskim civilima od hrvatskih nositelja tisućugodišnje kulture“. Uvjeren sam da će mi na ovoj informaciji zahvaliti i oni Srbi koji me ne citiraju!

Kao nepopravljiv optimist, protiv svih nadanja upućujem apel Svetomu Sinodu SPC-a, patrijarhu Irineju i svim „jastrebima“ i „golubima“ u vodstvu Srpske pravoslavne Crkve da konačno dignu svoj glas i javno se ograde od uporabe krivotvorina kako bi se prestala širiti neistina o bratskoj Crkvi i njezinim nad/biskupima! Nadam se da je to vrijeme došlo i da je zadnji čas „da spasi svoju dušu“!

___________________________________

[1] http://slobodnahercegovina.com/dokazi-u-arhivu-vojvodine-kardinal-alojzije-stepinac-znao-da-su-ustase-u-jasenovcu-zivu-djecu-bacali-u-vatru-i-krec/

[2] Dnevno.hr. Ponedjeljak, 2. rujna 2019. u 08:54.

[3] http://www.churchinhistory.org/pages/leftpane/documentation/grisogono.htm

[4] Lj. Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, sv. 2, Zagreb, ²1989., str. 301-311.

[5] „Memorandum dr. Rudolfa Bićanića“, Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu 1941-1943, dokumenti, prir. Bogdan Krizman i Branko Petranović, Zagreb, 1981., str. 257-268.

Izvor: Crkva na kamenu