UZ PROPOVIJED BISKUPA DR. IVANA ŠAŠKA: MINIJATURA DUHA, KULTURE I KRŠĆANSKOGA BONTONA

Homilija biskupa Šaška na proslavi 380. obljetnice djelovanja franjevaca u Krapini

Draga braćo i sestre!

1. Upravo na mjestu na kojemu se nalazi ovaj samostan i crkva; upravo ovdje u Krapini, u neposrednoj blizini pećine Hušnjakovo, boravišta ljudi iz davnih vremena, koje je prvi otkrio baš franjevac, otac Dominik Antolković, a kasnije znanstveno obradio Dragutin Gorjanović-Kramberger; upravo ovdje lakše postajemo svjesni svoje vremenitosti i čudesnoga otajstva stvaranja svijeta i čovjeka, kao i pitanja o smislu i svrsi ne samo ljudskoga postojanja, nego i upućenosti jednih na druge, međusobne povezanosti, suosjećanja, ljubavi, čežnje za neprolaznim.

Iz mnoštva misli kojima sam bio zaokupljen ovih dana misleći na ovo slavlje, izdvajam dvije koje izvorište imaju upravo u umjetničkim djelima ove crkve.

Prva se odnosi na fresku Ivana Krstitelja Rangera, ovdje na zapadnome zidu oltarnoga prostora, koja prikazuje anđele: u prvome planu anđela koji drži dvije relikvije, dva jezika: sv. Antuna Padovanskoga, velikoga propovjednika, apostola govorenja, i sv. Ivana Nepomuka, mučenika ispovjedne tajne, apostola svete šutnje.

2. To je lijep prikaz još ljepše alegorije koju tumače latinski natpisi u rukama anđela u gornjemu dijelu freske. S lijeve strane (gledajući prema freski) anđeo drži natpis: Tempus loquendi, a s desne: Tempus tacendi. Prevedeno: Vrijeme govorenja i vrijeme šutnje, odnosno, bolje: Vrijeme kada treba govoriti i vrijeme kada treba šutjeti. Ti su izrazi preuzeti iz Biblije, iz Knjige propovjednikove koja započinje tvrdnjom o ispraznosti i s pitanjem kakva je korist čovjeku od njegova truda u mijenama i prolaznosti.

Ta su dva izraza iz onoga niza u kojemu se kaže: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.“ (Prop 3, 1) i Zatim nabraja dvadeset i osam vremena, među kojima: vrijeme rađanja, vrijeme umiranja, vrijeme rušenja, građenja, smijeha, plača, traženja gubljenja, a među njima i: vrijeme šutnje i govorenja.

U tim propitivanjima o koristi i smislu čovjekovih napora, biblijski pisac zaključuje: „Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života. (r. 12)… Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?“ (r. 22)

3. Predivno pitanje koje si, kad-tad, postavi svaki čovjek. Zato je važno kako živimo vrijeme. Vidimo da ono u tome nizu nije određeno kao prošlo, sadašnje i buduće, nego je određeno djelima i osjećajima ljudi.

Toliko puta osjećamo da nam je potreban sklad, uravnoteženost vremena govorenja i vremena šutnje: u obiteljima, u prijateljstvima, u Crkvi i u društvu. Taj sklad je milosni dar koji je vidljiv najviše u molitvi, a najuzvišeniji oblik molitve jest liturgijsko slavlje. Moleći, osluškujući Gospodina i iznoseći mu svoj život riječima i šutnjom, postajemo dionicima otajstva koje daje odgovor na biblijsko pitanje tko će nas dovesti do spoznaje što će biti poslije nas.

Tu se smješta moja druga misao, odnosno pogled u ovoj crkvi, a to je ovaj oltar sv. Katarine koji je dala podići Rozina Ratkay i koji je ovdje svakako od 1681. To vrijedno umjetničko djelo nama vjernicima je prostor susreta s Bogom, uprisutnjenost blizine Krista i svetih, u kojemu čitamo otajstva vjere, pa i odgovor na pitanje vremena.

Ovdje se lijepo vidi kako je kroz povijest oltar dobio svoj razvoj.

4. Oltar je početno bio stol-žrtvenik, mjesto na kojemu se susreće blizina blagovanja i Kristov prinos Ocu po kojemu smo postali dionicima vječnoga života. Zato je uz oltar ubrzo bio stavljen i križ, ali tako urešen da je izvanjski upućivao na povezanost muke i uskrsnuća. Dakle, ne samo raspelo kao prikaz mučenja, nego i ukrašenost vrijednim materijalima, s Kristom koji je na križu poput pobjednika i istinskoga kralja.

To je temeljni sadržaj otajstva: Krist koji je radi nas i našega spasenja došao na svijet, postao čovjekom, trpio i na križu sebe prinio da bi ljubavlju pobijedio smrt, a uskrsnućem i svojom prisutnošću u svetim znakovima i nama darovao besmrtnost.

Ako pogledamo prema vrhu ovoga oltara, vidjet ćemo prikaz Kristova raspeća, s likovima Blažene Djevice Marije i apostola Ivana. To je početak razvoja. Dakle, stol-žrtvenik i Krist na križu. Što želim reći. Sve što je između zapravo je obogaćivanje toga polazišta, vjera izražena na umjetnički način u prikazima pred kojima je naš život i molitva, vrijeme šutnje i govorenja.

Što se to dakle nalazi između? Gledajući okomicu, pronaći ćemo ispod Raspeća prikaz Naviještenja: Mariju i anđela, njezino prihvaćanje Božjega plana, njezin dar Gospodinu, razgovor (slušanje, šutnju i govor poslušnosti). Ispod toga prikaza, sveta Katarina koja je naslovnik crkve, njezino svjedočanstvo, prepuno šutnje i govora, Božje mudrosti i ljepote koja nije dopustila da prevlada ljudska ponuda priklanjanja idolima, nego vjernost Bogu.

Ispod njene slike – svetohranište: trajna Kristova prisutnost, euharistija kao hrana vječnosti, snaga koja ne dolazi od čovjeka, ali koja čovjeka raduje i jača, koja mu daje vidjeti ono što nadilazi zemaljsko.

Primijetimo i to da su lijevo i desno i pokraj sv. Katarine i u gornjemu redu sveci: sv. Petar i Pavao, apostolski prvaci, i svetice: sv. Barbara i sv. Apolonija, svi mučenici/e, kao najizvrsniji pokazatelji Krista i odgovor na pitanje što će biti poslije. Bočno od apostola su sveti kraljevi: Stjepan i Ladislav. Oni su primjer da se i u zemaljskoj dužnosti upravljanja narodima može usvojiti Kristov dar. No, njihov prikaz ovdje ne isključuje druga zvanja i zanimanja, društvene okolnosti u kojima ljudi žive.

U tome prostoru gledamo i sebe. Bog je po daru Isusa Krista „rastvorio“, „podigao“ prolaz u ljepotu zajedništva s njime po svjedočanstvu njegove ljubavi. Zagledani u nebesku slavu, radujemo se što možemo živjeti snagom dara Božje prisutnosti, a ona je ovdje dodatno pojačana prikazima većim brojem anđela koji su u samim prikazima, a posebno na rubovima, na okvirima. To jest njihovo mjesto: povezivanje neba i zemlje, pojavljivanje i pratnja „na marginama“, ondje gdje mislimo da nas Bog ne čuje i ne vidi naše korake.

5. Braćo i sestre, prije današnjega slavlja upitao sam se koliko li je samo mudrih i gorljivih riječi na današnji dan izrečeno tijekom povijesti u ovoj crkvi. Teško je reći, ali je sigurno da je bila naviještana stalna i jedina istina u svakome vremenu, koja i nas potiče da se pitamo što nam danas Bog govori; na koji se način u našim životima očituje otajstvo Isusa Krista po svjedočenju jedne kršćanke od prije 1700 godina.

Ta davna vremena mogu u nama stvoriti dojam nestvarnosti i nepovezanosti s današnjim životima ljudi. Ako uđemo malo dublje u uvijek iznova ponavljanu predaju, shvatimo da vremena i nisu tako daleko, jer se u biti radi o istim pitanjima i odgovorima. Pred Katarinu je netko postavio pitanja, a ona je dala kršćanske odgovore. Tu je sva njena veličina koja nije daleko od naših mogućnosti i okolnosti.

Predaja govori o njenoj mladosti, ljepoti, o uglednome podrijetlu i bogatstvu. No, te odlike nisu bile presudne za njezinu veličinu, nego ponajprije mudrost i snaga duha. A kršćanska mudrost se ne vidi u usvojenim spoznajama, nego u spremnosti na zalaganje vlastitoga života, u ljubavi prema bližnjima koja je odraz ljubavi prema istini. Zato je kao najsnažnija memorija u Crkvi ostalo živjeti mučeništvo, kao nasljedovanje Kristove ljubavi, kao model svetosti. Pritom u središtu nisu podnesene muke, nego Božja snaga u mudrosti Kristovu križu.

6. U svačijemu životu postoji netko tko se želi nametnuti kao neizostavna veličina. Za Katarinu je to bio Maksimijan, rimski upravitelj Egipta i Sirije, krajeva na koje i danas mislimo i molimo za kršćane u nemirima i stradanjima. Budući da je umislio da može odrediti što je istina, što je život; sebe je smatrao posjednikom božanske vlasti, odredio je i kako valja iskazivati bogoštovlje, otvarajući ponore klanjanja idolima. I uvijek iznova tako. Kršćani u odnosu prema idolima.

Najprije su ju pokušali uvjeriti koristeći takozvana intelektualna sredstva. Kada to nije uspjelo i kada su svi argumenti bili preslabi, do te mjere da su protivnici sami uvidjeli istinu, umjesto da bude prihvaćena istina, Maksimijan ih je dao pogubiti.

Nakon toga pokušaja intelektualnih uvjeravanja, posegnuo je za interesnim sredstvima, nudeći Katarini svoju naklonost i brak; jednostavno rečeno – želeći ju kupiti. Nakon pokušaja kojim je htio pridobiti njezin um i srce, a zatim – kada prvo nije uspijevalo – njezino tijelo, mržnja mu je zamračila um i potaknula ga na mučenje. Sirovo i banalno.

7. Braćo i sestre, čuli smo (u prvom čitanju) zahvalu Bogu kao Spasitelju: „Spasio si tijelo moje od propasti, od zamke prijevarna jezika, od usana što laži kuju… Duša moja bijaše blizu smrti.“ I u toj riječi vidimo smisao prikaza na fresci.

U Poslanici Rimljanima susreli smo predivno ohrabrenje u optužbama, u osudama, u najtežim životnim prilikama, koje pogađaju i tijelo i dušu: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač. „Ubijaju nas dan za danom“ – piše Apostol, a ono što pobjeđuje jest Božja ljubav koja nas je u Kristu uzljubila.

A Evanđelje sadrži uistinu nenadmašivu Isusovu riječ: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.“ Kako li je samo ta rečenica zvučala u srcu svete Katarine!

Ne bojte se: vrjedniji ste nego mnogo vrabaca. Čak ni vrapčić ne pada na zemlju bez volje vašega nebeskog Oca. Pa ipak, prigovorit će se, da – slikovito rečeno – vrapci nastavljaju padati, nedužni umirati, neobranjeni trpjeti; naviknuli smo se da se ljudi ranjavaju, odbacuju i da se prekida let njihovih nadanja. Slama li Bog krila nečijega leta?

Isus stavlja drukčiji naglasak, a on je u sljedećemu: ni maleni vrabac ne pada na zemlju, a da Bog time nije zahvaćen. Nitko neće pasti iz Božjih ruku, daleko od toga gnijezda i bez njegove prisutnosti. Bog će biti tamo.

8. Isus objavljuje da se ništa ne događa bez Oca, bez njegove prisutnosti. Mi ljudi mnogo toga činimo što je protivno Božjoj volji, protivno Bogu i njegovu planu koji nam je objavio Isus. Svaka mržnja, nepoštenje, nasilje događaju se protivno Očevoj volji, a ipak, ništa se ne događa bez Božje uključenosti. Nitko ne trpi, a da Bog nije dio njegove muke; nitko nije odbačen, ponižen, a da pritom i Bog nije odbačen i „ponižen“; nitko nije razapet životnim tjeskobama, a da to nije dio Kristove raspetosti.

Uz Isusovu riječ da se ne bojimo, dobro je staviti i onu u kojoj kaže da se trebamo bojati, i to ljudi, onih koji imaju moć ugroziti dušu. Duša je ranjiva; plamen koji  se može gasiti, umirati zbog površnosti, ravnodušnosti, dvoličnosti. Duša gubi životnost, kada se netko dopusti „korumpirati“; kada se obeshrabruje bližnje, kada se radi da bi se uništilo, bilo klevetama, ismijavanjem, širenjem straha.

Isus triput govori: Ne bojte se – vi vrijedite. Vrijediš više nego… Ne zbog toga jer proizvodiš, radiš, potvrđuješ se ili si uspješan, nego zbog toga jer postojiš, darovano poput vrabaca, slabašno poput vlasi, u Božjim rukama. Iznad tebe je Božja briga, u tebi je njegov Duh. Ondje gdje se nama čini da mi završavamo, Bog započinje.

I ovaj oltar svjedoči ono što će ostati poslije nas na zemlji:

Božja prisutnost i dar koji omogućuje da za svakoga, da i za siromašne i bijedne, i grješne i umorne, razočarane i tjeskobne, bude mjesta između muke i radosne gozbe vječnosti, u prostoru neba prema kojemu nas vodi zagovor svete Katarine.

Amen.

Foto: IKA

Izvor: www.ika.hr