UZ DRUGU OBLJETNICU SMRTI: „VAŽNO JE BRANITI CRKVU!“

Prije dvije godine 30. lipnja 2020., nakon teške bolesti preminuo je u 74. godini života Ivo Banac, povjesničar, političar i pisac. Banac je bio profesor emeritus povijesti Sveučilišta Yale, a imao je zapaženu ulogu u našem javnom i političkom životu. Autor je i urednik niza knjiga, promišljanja i intervjua. Za sjećanje na prof. Banca donosimo dijelove razgovora za časopis MI (objavljen 2009.).

Narod se pita: „Što se to dogodilo u Hrvatskoj?“ Većina baš i nije sretna postojećim stanjem ni na ekonomskom, moralnom ni kulturnom planu? Gdje se to i u čemu pogriješilo i griješi, te kako to ispraviti?

 – U javnoj percepciji ima pretjeranosti. Što se dogodilo u Hrvatskoj? Ono što smo željeli. Hrvatska se osamostalila, a ujedno je prihvatila zapadne političke i gospodarske standarde – demokraciju i kapitalizam. Iz jednog zatvorenog političkog sustava, koji je vrijeđao naše osobne i narodne slobode, te ujedno bio sve manje u stanju održavati minimum njihovog – ne našeg! – poimanja socijalne pravde, ušli smo u natjecateljski sustav, otvoren slobodi svakog odabira, ali nedovoljno zaštićen od zloporaba što često prate slobodu. Je li to loše? Dragi Bog nas je mogao stvoriti savršeno otpornim zmijinoj ponudi da budemo kao bogovi, ali nije. Dao nam je odabir. Dao ga je i anđelima, ne samo nama. Ako hoćemo, možemo birati i zlo. Biramo li ga u mnogo većoj mjeri nego u starom sustavu? Ne držim da bi tako što bilo točno.

Naravno, bolje je birati dobro, što – u to doista vjerujem – sustav slobode maksimalno omogućava. No, ima onih što slobodu poistovjećuju sa svakom opačinom, korupcijom, neimaštinom – koji bi nas ponovno poveli na utopijski put traženja savršenog društva, uz prijeke sudove, logore i druge popratne pojave ljudskog poimanja jednakosti i pravde. Ima onih koji nikako neće prihvatiti nesavršenost ljudskog društva. Koji bi sjekli glave, vješali tajkune. Zato je vrlo važno lučiti traženja za pravednijim društvom od traženja za apsolutno pravednim društvom. Sigurno ima mnogo toga što dobrom voljom možemo riješiti, ali moramo se pomiriti i sa saznanjem da neke stvari nikada nećemo moći riješiti.

Koliko su vjerodostojne tvrdnje da će opet Srbija biti glavni politički protagonist u novim prestrojavanjima?

• Marx je jednom rekao da je fiksna polarna zvijezda, dakle zvijezda Sjevernjača, u ruskoj politici – dominacija, odnosno prevlast. Isto bi se moglo reći i za Srbiju. Od ustanaka naovamo širi se srpska država, širi se svim mogućim ideologijama, svim mogućim kombinacijama. Nakon kraha Miloševića 2000. godine dolazi do kratkotrajnog uzmaka pred jedinstvenom politikom Zapada. No čim su EU i SAD počele popuštati, čim su se dale uvjeriti da je Tadić nešto bitno bolje od Koštunice ili Nikolića, čim su prošle godine dopustile podnošenje srbijanske kandidature za članstvo u EU, čim su liberalizirale vizni režim za Srbiju, ali ne i za BiH ili Kosovo, srbijanski je ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić mogao javno artikulirati prioritete srbijanske vanjske politike. To je on i učinio u beogradskom NIN-u od 31. prosinca 2009., kad je rekao da su to (1) obrana teritorijalnog integriteta (misli se na povratak Kosova pod srbijansku suverenost); (2) približavanje EU; i (3) „uspostavljanje liderske uloge Srbije u regionu“. Dodao je da nakon 2009. godine „ne postoji nikakva sumnja da Srbija jeste lider regiona i da predstavlja njegovo strateško ishodište“. Jeremić i Tadić u to iskreno vjeruju, a ja mislim da tako što nije dobro za Hrvatsku, a posebno nije dobro za onaj balkanski prostor koji neki nazivaju „nedovršenim“, dakle za BiH, Kosovo, Makedoniju, pa i za krizne dijelove Srbije (Sandžak, dijelovi vranjskog okruga).

Liderska uloga Srbije u regiji znači ometanje cjelovitosti BiH, što Tadić sustavno radi, poticanje pretenzija na sve zemlje što su bile predmetom Miloševićeve agresije, uključujući i dijelove Hrvatske. Ne smijemo zaboraviti ono što nam je Dobrica Ćosić tako jasno poručio u jednoj od svojih najnovijih knjiga Vreme zmija (2008.): „Srbi i dalje treba i moraju da teže stvaranju jedinstvene nacionalne države. Ali isključivo mirnim, demokratskim, nemilitantnim sredstvima, kompromisima, strpljenjem i trpljenjem, mudrošću i lukavstvom. […] Republika Srpska mora svim sredstvima da se bori da sačuva svoju dejtonsku osnovu. Sa okupatorom treba voditi lukavu borbu, isključivo mirnodopskim sredstvima i tiho, a intenzivno raditi na ujedinjenju sa Srbijom: ekonomskom, kulturnom, institucionalnom. Uporno stvarati demokratsko društvo“.

Zapravo, Ćosić piše ono što Tadić misli: „toj Evropi moramo bar za sada da se potčinimo i nastavimo da joj podvaljujemo i koristimo njene unutrašnje suprotnosti i nesavršenosti njenog i američkog totalitarizma“. Ovo doslovno znači da će nam se dogoditi da nam dijelovi europskog birokratskog aparata počnu nuditi Srbiju ne samo kao lidera, nego kao uzor. Zato je vrlo važno razmisliti kako se nositi s „mirnodopskim“ velikosrpstvom, da naši trgovci i iluzionisti ne bi pretjerali.

Crkva u Hrvata po svom poslanju trudi se služiti Božjem narodu. Kako Vi procjenjujete djelovanje Crkve?

• Katolička je Crkva izuzetno važna ustanova u hrvatskom društvu. U ovom je trenutku pod žestokim udarom raznih sekularista i, da ne bude zabune, otvoreno protuhrvatskih snaga. Vodi se jedna vrsta Kulturkampfa, koju je analitičar „Glasa koncila“ dobro identificirao u naslovu netom započetog serijala „Protukršćanska histerija u hrvatskim medijima“. U takvim okolnostima važno je stati uz Crkvu. Još važnije je braniti Crkvu. To, nažalost, nije uvijek lako. Da budem jasan. Ne govorim o duhovnom djelovanju Crkve. Govorim o svim onim slabostima, posebno u svećenstvu, koje protivnici redovito koriste kako bi Crkvu prikazali licemjernom, srebroljubivom, pohotnom, korumpiranom, itd. Stvara se ozračje što je povjesničarima prepoznatljivo iz desetljeća prije Prvog svjetskog rata, kad su ondašnji sekularisti uspješno vodili svoj Kulturkampf protiv Crkve. Tako se dogodilo da je Crkva izgubila dio onog kapitala što je svojim žrtvama stekla u vrijeme komunističke diktature. Zato je izuzetno važno da Crkva pokrene unutarnju reformu, da prođe razdoblje obnove, korizmene pokore i odricanja, te se prihvati nove evangelizacije hrvatskog društva. Pritom, mora izbjegavati sve nepotrebne kontakte s politikom, ali ujedno afirmirati demokratske vrijednosti, sučeljavajući ih s pogubnim i još aktualnim nasljeđem triju totalitarizama – fašizma, nacizma i komunizma.

Imate li poruku nade za hrvatske građane? Što biste posebno poručili mladim intelektualcima? Na kakvim temeljima graditi budućnost?

– Postoji samo jedan put – demokratski put, proceduralni put. Taj put ne obećava savršenost, čega u ovom svijetu baš i nema u nekom obilju, ali obećava zajedničku djelatnost, međusobnu odgovornost i redovitu izbornu provjeru. Ako se toga budemo držali, ako budemo radili na sustavnom potiskivanju raznih ideologija, svaka od kojih zamagljuje jasnoću našeg izbora, promicat ćemo društvo u kojemu svi imaju svoje mjesto, iz kojega nitko nije isključen, u kojemu neće biti naglašenih društvenih sukoba, u kojemu je prosperitet rezultat međusobne društvene suradnje. Posebno se čuvajte svih majstora brzih rješenja, onih kojima su ljudi objekti. Naša je zapadna civilizacija umorna, naše je kršćanstvo umorno, ali su još uvijek relevantni. Vjerujemo da idemo k jednom cilju. Taj cilj je naša nada. (Razgovor vodio: M. Krajina)