„JAO ONOME TKO NEMA DOMOVINE!“

Čak je i jedan interesantan ateist kao što je bio Friedrich Nietzsche imao trenutke kada je u njemu vrištala Božja slika. U jednoj takvoj situaciji napisao je pjesmu «Šetnja kroz zimu». Tu on uspoređuje svoj život s neutješnom šetnjom kroz hladnu zemlju. Refren glasi: »A iznad mene su letjeli gavranovi u grad – jao onome tko nema domovine.»

Nekoliko godina kasnije u Taurinu jedan muškarac prišao je kočiji i naslonio svoju bolesnu glavu na glavu konja. Bio je to pjesnik stihova «Jao onome koji nema domovine!». On više nije poznavao svoju glavu punu krvi i rana. Da, kamo je trebao otići? “Jao onome koji nema domovine!” To je za mene dirljivi prikaz duhovne povijesti 19. stoljeća. Ali mi imamo dom – i to kakav! I to nam daje nadu i budućnost.  (Kardinal Joachim Meisner)