EROTIKA I OLIMPIJADA U PARIZU: REFLEKSIJE U SVJETLU AUGUSTA DEL NOCEA
Dr. Thomas R. Rourke
Na najdubljoj razini, ceremonija otvaranja Olimpijskih igara izravni je i svjesni napad na samu ideju kreacije, stvaranja, na Božje stvorenje te na ideju kako je sav svemir doista stvoren i da je rezultat stvaranja ono što smo dosada nazivali prirodom.
Erotizam je temeljna značajka suvremene zapadne civilizacije. Većina to ne prepoznaje jasno, a elita to posvema odbacuje.(1) Pokušaj ozbiljne rasprave o toj stvari u medijima ili u akademskoj zajednici odmah bi eliminirao osobu iz ozbiljnog diskursa. Dakle, danas se toj istini može pristupiti samo u kontekstima u kojima se ona prepoznaje, što se uvelike svodi na tradicionalno religijske sredine.
Reakcija na ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Parizu pruža donekle rijetku prigodu da vidimo kako se tema erotike pojavljuje i ne pojavljuje u trenutnom kulturnom surječju.
Erotizam i kultura
Najprije je, međutim, potrebna stanovita pozadina kako bismo mogli locirati mjesto erotike u našoj kulturi.
Po mom mišljenju, nitko nije bolje objasnio ulogu erotike u suvremenoj visokotehnološkoj, materijalističkoj i konzumerističkoj kulturi od pokojnog talijanskog filozofa Augusta Del Nocea (1910.-1989.), pa će nam ovdje biti od pomoći kratak sažetak njegovih razmišljanja na tu temu. Za Del Nocea, upravo u “dekompoziciji marksizma”, nalazimo pozornicu za kulturu koja se razvila na Zapadu u svjetlu propadanja Sovjetskog Saveza.(2)
Dva su trenda djelovala istodobno, sinkrono. S jedne strane, proleterska revolucija uglavnom je nestala kao stvarni politički cilj, s radničkom klasom koja se posvuda odlučila za druge mogućnosti. S druge strane, u potezu koji je izvorno prošao ispod radara mnogima na Zapadu, naime, cijeli pojam slobode potpuno je potkopan relativizmom što ga je proklamirao marksizam. Marksizam nije toliko propao koliko se raspao na dva dijela, jedan uglavnom neuspješan projekt, a drugi sa zapanjujućim uspjehom. Jer marksizam je Zapadu dao upravo onu vrstu relativizma koju je usvojio, to jest, uvjerenje da su političke i društvene ideje samo nusprodukti materijalnih (posebno ekonomskih) uvjeta; to je ono što je tvorilo Marxovu nadgradnju ideja.
Tako su, primjerice, buržoaski, građanski ideali bili zapravo samo pokriće za stvarne interese, a to su bili interesi vlasničke klase. Izvorna je ideja s vremenom proširena kako bi uključila opširniju tvrdnju da su ideje nusprodukti šireg skupa socioloških i povijesnih uvjeta. Daljnje kategorije rase i spola uvedene su u kasnijim godinama. Naravno, svi su se ti čimbenici mijenjali, što je dovelo do interpretacije stvarnosti kao cjeline, kao stalnog ‘tekućeg’ stanja, koje se zrcali u vrtoglavom ‘razvoju’ odgovarajućih ideja.
To nas je dugoročno dovelo do stanja i mjesta gdje smo danas, s društvenim znanostima i poviješću uvelike preplavljenima teorijama koje svode društvenu stvarnost na jednog ili više članova onoga što bih ja nazvao ‘trijumviratom’: klasa, rasa i spol. Danas možete doktorirati društvene znanosti, a da uopće ne preispitate, kako se društvo u biti svodi na trenutno stanje odnosa u ta tri područja.
Što se dogodilo s kulturom u kojoj se dogodio taj i takav golemi intelektualni pomak? U relativističkom nasrtaju klasa, rasa i spol zamijenili su istinito, dobro i lijepo.
Del Noce je vidio kako se pojavljuju tri dominantna trenda:
(1) sekularizacija, koja je odgovarala gubitku vjere u bilo kakvu transcendentnu istinu, koja očito ne može postojati u ovom svemiru stalno promjenjivog, tekućeg (pro)toka. Važno je upamtiti da ova promjena nije bila samo odbacivanje objavljene religije, nego je jednako važno bilo odbacivanje cijele filozofske tradicije koja seže do Platona i antičke Grčke, a koja se iskristalizirala u Prologu Ivanova Evanđelja: “U početku bijaše Riječ.”
Ta vjera u krajnji transcendentni izvor istine proizlazi iz cjelokupne moralne tradicije prirodnog zakona koji počiva na trajnoj, transcendentnoj stvarnosti. Prirodni zakon je također bio odbačen relativističkim pritiskom kao navodna shema dominacije klase, rase i spola;
(2) Pozitivizam. U nedostatku filozofske istine ili bilo kakve filozofije prirode jedini zahtjev za objektivnošću postali su empirijski, čvrste znanosti i matematika. Samo se znanost mogla oduprijeti relativističkom udarnom ovnu za proboj zidova.
(3) Konačno, tu je i erotika. To je bio među Del Noceovim intelektualno najizrazitijim potezima.
Mnogi su kršćani, naravno, to primijetili i žalovali zbog moralnog pada uzrokovana seksualnom revolucijom, ali među filozofima Del Noce je možda bio bez premca u svom isticanju erotike kao stupa suvremene civilizacije u cjelini.(3) Čak su i mnogi kršćani bili pod utjecajem racionalizma i modernizma, posebice u potonjem odbacivanju istočnog grijeha i vjerovanja u temeljnu manjkavost ljudske naravi. Kršćanstvo je tvrdilo da je seksualnost u cjelini posebno slaba karika, te stoga predmet posebnog opreza. Moderni(sti)ma bi to posve promaklo i na kraju bi se rugali cijeloj moralnoj građevini koju je kršćanstvo artikuliralo kao ‘puritanizam’ i ‘potiskivanje, represija, manifestacija najobičnije psihopatologije.
Svjetonazori su bili naskroz oprječni. Modernom čovjeku bilo je lako prihvatiti život u grijehu u ime ‘nove normalnosti’ koju je stvorila seksualna revolucija. Empirijski, oni su bili korektni jer su ponašanja koja su prije bila definirana kao ozbiljni i stvarni grijesi odsada doista postala društvena norma, čak i očekivana. Ipak, stari moralisti su cijelo vrijeme bili u pravu.
Seksualnost je uistinu najslabija karika u ljudskoj naravi, a kada se srušila budnost i oprez, srušila se i cjelokupna moralna građevina. Tako je erotizam, totalno izokretanje šeste zapovijedi, velikim koracima postao stup nove zapadne kulture, savršeno se uvezujući sa sekularizacijom i pozitivizmom. A danas vidimo neizbježne refrene da tradicionalni moral nije ništa više od niza neracionalnih tabua koji u cjelini nisu potkrijepljeni znanošću.
Ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Parizu
To je surječje unutar kojeg najbolje možemo sagledavati što se događalo na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu, a što je bilo u potpunom kontinuitetu s erotikom koja je već u srcu zapadne kulture. Većina čitatelja već je bolno svjesna detalja, stoga ću jednostavno sažeti nekoliko točaka koje prepoznaju čak i glavni mediji.
Postojao je unaprijed snimljeni element koji prikazuje “androginu polimorfnu grupu” koja se priprema uključiti u čine “ležerne poliamorije”, (4) koji manifestiraju “oslobađajuće queer polikule”.(5) Zatim je tu bio naširoko raspravljani prikaz drag queen hiperseksualizirane Posljednje večere, među ostalim novitetima poput bradate žene koja provokativno pleše i golog štrumpfa s erekcijom, a sve u društvu mladih plesačica.
Pretpostavljam da svi možemo zamisliti, kako je na Zapadu nekoć takav prikaz mogao dovesti izvođače u zatvor. Ali veća poanta je da sve to jednostavno proizlazi iz filozofskih premisa koje su već na snazi na Zapadu: Stari moralni poredak je represivan, posebno za ‘seksualne manjine’ koje sada moraju biti oslobođene. Sva stara pravila o spolnosti su bez temelja, čak su neutemeljene i jasne razlike između muškarca i žene. Štoviše, nema razloga isključiti djecu da vide bilo što od svega toga.
Način na koji su mediji ‘popratili’ polemiku koja je uslijedila zaslužuje poseban osvrt i tretman, pa ću ovdje biti kratak. Kad su se ljudi žalili, mediji su se odmah obratili odgovornima i tražili objašnjenje. Velik dio onoga što je rečeno bile su čiste laži. Na primjer, iako je Thomas Jolly, režiser cijele predstave, zanijekao bilo kakav pokušaj da je to aluzija na Posljednju večeru, neki od glumaca su priznali očitu istinu, da je to doista bila namjeravana, ciljana ideja. Imali smo daljnji apsurd da je ciljani prikaz grčkog boga Dioniza bio pokušaj da se pokaže ludilo nasilja, bez ikakva pojašnjenja, da bi takvo tumačenje moglo nastati u umu razumne osobe.
I naravno, postojalo je standardno pozivanje na nedefiniranu ‘raznolikost’. Ostalo je neprotumačeno u kome bi smislu grčki bog Dioniz (rimski Bakho), bog ludila i ekscesa, u prosječnom umu bio povezan s građanskim mirom, u bilo kojem kontekstu. Krajnji zaključak iz svega toga jest da je sada jasno da sekularni mediji krajnje ozbiljno prihvaćaju licemjerne tvrdnje svijeta umjetnosti, kako zapravo ne postoji nešto poput objektivne interpretacije umjetničkog djela. Naravno, to opovrgava očita činjenica da su organizatori imali vrlo jasnu poruku koju su htjeli prenijeti, što su i učinili. Ali ova tvrdnja o relativističkom tumačenju uvijek se izvlači iz šešira kao preferirani, makar nepošteni, način suočavanja s kritikom.
U očima medija ostali smo s dvije suprotstavljene interpretacije predstave, bez jasnog načina razlučivanja razlika, no te dvije interpretacije zapravo nisu bile jednake. Pogledamo li dalje, vidimo da postoji čitanje obrazovanog i sofisticiranog svijeta suvremene umjetnosti koji tvrdi da je poruka otvaranja Olimpijade svjetski mir i raznolikost. Zatim, tu je desničarska, očito umjetnički neupućena skupina bijesnih i nedodirljivih kršćana koji čitaju ono što žele u prikazanome, kao dio svoje šire priče o mržnji, reakcijama i frustracijama ‘napredne’ prosvijećene Francuske. To je ono što je ostalo od onoga što se nekada nazivalo poštenim i nepristranim masovnim medijima.
Odmičući se od medijskoga prijepora i diskursa natrag u stvarnost, možemo vidjeti da je ono što je otvaranje izvelo najbolje sažeo Del Noce u svojoj raspravi o erotizmu, jer tu dolazimo do prave namjere ljudi koji su organizirali te vinjete.(6)
Napad na stvorenje i prirodu
Na najdubljoj razini, oni namjeravaju napasti samo stvorenje, cjelokupnu ideju da je svemir doista stvoren i da je ono što smo nazivali prirodom rezultat stvaranja. Ti ljudi misle, kao i njihovi nadrealistički predci, da erotska revolucija koju predlažu još uvijek nailazi na prepreke u popularnoj kulturi i da neće uspjeti sve dok ljudi zadržavaju svoja uvjerenja u stvaranje i prirodu.(7)
Ako o Sotoni razmišljamo kao o “Božjem majmunu”, onda erotizam, u krajnjoj analizi, nije ništa drugo, ni manje ni više, nego pokušaj da se poništi Knjiga Postanka. Nema Boga, nema stvaranja, nema prirode. Erotizam se svodi na ‘de-kreaciju’, poništavanje i dokidanje poretka koji je Bog zamislio stvarajući ljudsku seksualnost. Prikaz čovjeka na otvorenju nije prikaz čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju. Ti ljudi ne poštuju Boga, nego samo svoje želje i porive.
No, kako kaže Del Noce, ako ne vjerujemo u stvaranje i ako ne vjerujemo u prirodni poredak, što možemo učiniti sa stvarnošću prirode koja je tu pred nama, otvorena, neizbježna, nezaobilaziva? Sve što preostaje jest pobuniti se protiv toga, pokušati sve rastočiti, krajnje nemoguć i frustrirajući pokušaj prekriven potragom za stvaranjem neke vrsti sulude ‘fuzije’, spoja tijelâ koji erotika predlaže. Ali razuzdani seks ne pruža nikakvu osnovu za ljudsku sreću ili zajednicu, kao što to neprestano otkrivaju oni koji to prakticiraju.
Ovdje bismo trebali primijetiti namjeravano i svjesno odvajanje spola od braka i rađanja. U stanovitom smislu izbor Dioniza, boga bijesa i ludila (rimski Bakho i bakanalije), bio je dobar izbor, jer naglašava prijedlog da čovjek kroz privremenu sluđenost i omamljenost nađe olakšanje za svoju osamljenost. Cijela je osoba doista na trenutak uključena u privid ekstaze. Zbog toga su, kako kaže Del Noce, seksualne orgije oduvijek bile ‘religijska’ praksa i navika. Crne mise već odavna s razlogom prate golotinja i erotika.
Del Noce nas zlokobno podsjeća da je kroz povijest propast civilizacija bila uvijek popraćena orgijastičkim kultovima. Zbog toga moramo zauzeti čvršći stav kad nam mediji, umjetnička i intelektualna ‘elita’ pokušavaju dokazati kako smo svi u krivu, da je erotizam samo neka nevina zabava osmišljena da nas oslobodi od naših puritanskih zastranjenja, represije te starih patrijarhalnih ideja o seksu.
Del Noce citira ukratko Georgesa Bataillea:
Prijelaz iz normalnog stanja u stanje erotske žudnje pretpostavlja djelomični rasap osobe kakva postoji… Utirući put za sjedinjenje u kome su oboje pomiješani… Cjelokupna nakana erotike je uništavanje suzdržljivosti kod sudionika, kakvi jesu u svojim normalnim životima. Skidanje do gola odlučni je čin. Golotinja predstavlja kontrast samokontroli… To je stanje komunikacije koje otkriva potragu za mogućim nastavkom egzistiranja izvan granica samoga sebe. Tijela se otvaraju stanju kontinuiteta kroz tajne kanale koji nam nude osjećaj opscenosti. Opscenost je naš naziv za nelagodu koja remeti fizičko stanje povezano sa samokontrolom i samoposjedovanjem, s posjedovanjem priznate i stabilne individualnosti.(8)
Bataille nije bio teolog, čak ni kršćanin, ali Del Noce mu pripisuje zasluge što je ovdje prozreo neke bitne istine o erotici. Del Noce piše, kao komentar:
Ako razmišljamo o ideji đavla kao simia Dei, (= majmuniše Boga) čini se da ovi odlomci, koji savršeno definiraju bit erotike, pružaju interpretativni ključ za opis stvaranja i istočnog grijeha kakvi nam se nude u prvih nekoliko poglavlja Knjige Postanka. Doista, erotika je upravo suprotno: njezino je načelo, da tako kažemo, de-kreacija, nasuprot kreaciji. Niječući svaki trag božanske slike unutar ljudske individualnosti, proces se kreće prema rastakanju, stapanju s totalitetom kroz negaciju individualnosti.(9)
Nekima se još uvijek može činiti da ovdje vodimo odveć apstraktne rasprave, sa svim tim naglašavanjem teologije stvaranja, ljudske prirode i samokontrole nasuprot fragmentaciji. Ali nije. Na praktičnoj razini, cilj pariških organizatora isti je kao i kod starijih nadrealista i ranijih zagovornika seksualne revolucije poput Wilhelma Reicha: razaranje i uništenje obitelji. Del Noce ne pruža mogućnost dvoznačnosti u toj točki:
Po cijenu da se sam ponavljam, htio bih inzistirati na nekim istinama koje su gotovo posve zaboravljene. Ideja neraskidivog monogamnog braka i ženidbe te druge ideje i vrline vezane uz to (čestitost, čednost, čistoća, uzdržljivost) vežu se uz ideju tradicije, koja pak pretpostavlja… ideju objektivnog poretka nepromjenjivih i trajnih istina (platonske Istine u sebi i Dobro samo po sebi). (10)
Što je praktična srž i jezgra te tradicije osim obitelji? Obitelj je ta koja stvara tradiciju kroz povijest, prenoseći tradiciju s koljena na koljeno. Ovdje možemo vidjeti da su naši neprijatelji zli i zločesti – ali nisu glupi. Oni su odavno shvatili bolje od mnogih kršćana da je obitelj bojno polje na kojem se trebaju izvojevati bitka i rat. Oni znaju da će njihova revolucija biti ograničena ako tradicionalna obitelj ostane netaknuta. Oni znaju da revolucija koju traže ne može koegzistirati s kršćanskim moralom. Moraju napadati i potkopavati obitelj kako bi učinkovito potkopali tradiciju. Obitelj prenosi tradicionalnu religiju, moralne kodekse i skup uvjerenja totalno oprječnih erotici.
Ovo je surječje u kojem trebamo sagledati što francuski organizatori uistinu namjeravaju. Obitelj shvaćaju kao represivnu društvenu instituciju, budući da je obitelj neodvojiva od tradicije. Po njihovom mišljenju, kako kaže Del Noce, “Dakle, ukidanje svakog metaempirijskog poretka istine zahtijeva rastakanje obitelji“.(11)
Na kraju, zanimljivo je primijetiti da je Francuz koji doista zaslužuje da bude spomenut zaobiđen u tom galimatijasu, u tom metežu: Markiz de Sade.(12) Bila je to prava De Sadeova noć! Bio bi upravo on na sve preponosan. De Sade je otac barem moderne erotike, posebnog pokreta osmišljenog da dopre do korijena stvari, da odvoji seks od braka i rađanja, uz istinsku odbojnost prema rađanju. Sigurno mu se sviđa trenutna francuska statistika nataliteta.
U De Sadeovom svemiru nema Boga ni stvaranja. Čovjek ima apsolutnu kreativnu moć, ali bez stvaranja s kojim bi djelovao; sve što on može učiniti sa svojom kreativnošću jest pokušati uništiti stvorenje, što su on i njegovi trenutni sljedbenici doista namjeravali učiniti. Za De Sadea to je uvijek uključivalo nasilje, no čini se da njegovi suvremeni sljedbenici propuštaju tu središnju točku.
U konačnici, napad na Boga, stvorenje i prirodu jest ono što se događalo na svečanom otvaranju Olimpijade, s namjerom da se dodatno potkopa obitelj i njezini temelji u kršćanskoj vjeri.
Završne bilješke:
1 Za detaljniji prikaz uloge erotike u zapadnoj kulturi u poslijeratnom svijetu, vidi Augusto Del Noce. Kriza modernosti (Montreal: McGill-Queen’s University Press), 157-186. Kad koristim izraz “mišljenje elite”, mislim na mišljenje koje općenito prevladava u masovnim medijima i svijetu zabave, akademskoj zajednici i vladinoj birokraciji.
- Isto, 82-84.
- Za kratki sažetak, vidi Augusto Del Noce, Kriza modernosti, 87-92.
- “Gledatelji zapanjeni trojcem na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara” (27. srpnja 2024.).
- “Brzi prikazi ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Parizu – Lady Gaga, Heavy Metal, odrubljivanja glava, Celine Dion i queer polikula” (“Paris Olympics opening ceremony quick hits — Lady Gaga, Heavy Metal, Beheadings, Céline Dion, and a queer polycule”(July 26, 2024). (26. srpnja 2024.).
- Sljedeće se uvelike oslanja na Augusto Del Noce, Kriza modernosti, 184-85.
- Del Noce dostatnu količinu naglaska stavlja na nadrealiste, jedinstveno među političkim teoretičarima. Ova rasprava o nadrealistima je iz Del Nocea, The Crisis of Modernity, 170-177,184. Del Noce ističe vrlo značajnim prekid nadrealista s marksistima g. 1947. Odvojili su se jer nisu uspjeli u marksistima vidjeti nužni element odbacivanja kršćanskog morala kao preteču revolucije. Za njih, kao i za Wilhelma Reicha, bilo je apsolutno neophodno napasti kršćanstvo u njegovim kulturnim korijenima, a od marksista je bilo naivno misliti da mogu uspjeti s netaknutim kršćanskim uvjerenjima koja se tiču seksualnosti, braka i obitelji. Dalje treba napomenuti da je dokument koji je najavljivao prekid objavljen u povodu Međunarodne nadrealističke izložbe u Parizu 1947. Zanimljivo je primijetiti ovdje povijesni kontinuitet u Francuskoj.
- Georges Bataille, citiran u Augustu Del Noceu, Kriza modernosti, 184.
- Ibid.
- Augusto Del Noce, Kriza modernosti, 161.
- Ibid. Isticanje moje.
- Del Noce raspravlja o DeSadeovoj ulozi u brojnim točkama. Vidi Kriza modernosti, 88, 93,146,184, 235.
Dr. Thomas R. Rourke dobitnik je nagrade Aaron Wildavsky Američke udruge za političke znanosti, Sekcije za religiju i politiku za najbolju disertaciju na temu Religija i politika. Nakon što je doktorirao na Texas Tech 1994. predavao je na FIU in Miami prije prelaska na Sveučilište Clarion u Pennsylvaniji. Autor je pet knjiga i brojnih članaka, najnoviji: The Roots of Pope Francis’s Social and Political Thought (Lanham i London: Rowman i Littlefield, 2016.).
© Catholic World Report
Preveo i priredio fra Tomislav Pervan
- kolovoza 2024.