VLČ. ILIJA JAKOVLJEVIĆ: OBITELJ MILOVAN I BL. MIROSLAV BULEŠIĆ

Govor vlč. Ilije Jakovljevića uz promociju knjige Milovani – za vjeru i narod koju je organizirao Hrvatski katolički zbor “MI” – Istra (Pula, 20. veljače)

Antun Milovan, istarski narodnjak, zauzeti pastoralni suradnik svećenika, duhovna vertikala obitelji i sela, odgojen u kršćanskom duhu neće se dati podjarmiti niti jednom sustavu u 20. stoljeću koji je duboko bio antiljudski i antikršćanski.

Antun Milovan najprije postaje suradnik svećenika Ivana Pavića kad mu pomaže u apostolatu katoličkoga tiska, o čemu svjedoči Danica iz 1927., kad Antuna novodi među povjerenicima za katolički tisak (Hrvatski katolički tisak). Duh narodnjaštva Antun upija od istarskih svećenika te postaje jedan od njih. Istarski antifašizam duboko je u sebi narodnjački i klerikalni, počiva na evanđeoskim vrednotama te je izvorni istarski antifašizam civilizacijsko dostignuće na zasadama evanđelja. Antun je antifašista, te mu je stran svaki oblik fašizma, nacizma i komunizma. Što bi trebalo biti svakom vjernikukoji svoj život temelji na evanđeoskom nauku. Istarski svećenici, „Glasnik Srca Isusova“ iz Zagreba, Katolički tjednik i drugi tisak oblikovati će ne samo duhovni profil Antuna nego i njegov svjetonazorski. On je u svojoj sredini bio apostol katoličkoga tiska te monolitni stup čistoće vjere i njezin navjestitelj u izuzetno teškim vremenima.

Antun je kao zauzeti vjernik nedjeljom i blagdanom predvodio pučku pobožnost uz moljenje krunice i pjevanje crkvenih pjesama u obližnjoj crkvi sv. Germana. On se svojim pastoralanim djelovanjem nameće kao duhovni lider tog kraja te će uživati veliki ugled među mještanima, što se posebno vidi kad u ime svih vjernika pozdravlja nove svećenike kad dođu na službu. Antun je čovjek kontemplacije te vjeru ne živi na način obdržavanja određenih crkvenih propisa već vjera oblikuje njegov život i iz vjere djeluje. Dana, 6. rujna 1940., Antun Milovan sa svojom obitelji se u prisutnosti župnika, o čemu postoji pisana potvrda, posvetio Presvetom Srcu Isusovu.

Antuna u njegovom djelovanju podržavali su svećenici: Ivan Pavić, braća Cukarić, Miroslav Bulešić, Božo Milanović ….

Obitelj Milovan i Bulešić bili su i rodbinski povezani. Od samog početka ove dvije obitelji proživljavaju sudbinu istarskog čovjeka kojeg je ugnjetavao fašizam a poslije i komunizma. Međutim, od mlade mise, zasigurno i prije, pa do današnjeg dana isprepleće se život ovih dviju obitelji. Na koji način? Osim što su rodbinski povezani, posjećivali se i pripadali istoj Župi i djelili sudbinu 20. stoljeća; njih još nešto više povezuje: mučeništvo i vjernost Crkvi i svom narodu.

Na večeri kod mlade mise vlč. Miroslava, u ime rodbine svoju čestitku je izrekao i Antun Milovan, koju je napisao putujući vlakom u Pulu na posao. Samo nekoliko citata iz čestiteke: „Zahvaljujem Svevišnjem, s tobom, što se udostojao izabrati tebe iz naše porodice… Ti, novi Kriste, stajat ćeš čvrsto na braniku, kao nepomični stup, upirući prstom tamo gore otkuda jedino nam može doći pravi spas i blagostanje…. (U istinu Miroslav je stajao kao stup, 23. kolovoza 1947. u župnoj crkvi u Buzetu kad nije dopusti da komunisti oskvrne svetohranište, tad im je poručio: možete samo preko mene mrtva). Svoju čestitku Antun je završio riječima: „Živio Krist Kralj. Živjela naša sveta vjera. Živio naš mladomisnik. Živjeli naši svećenici. Živjeli naši bogoslovi i sjemeništarci.  Živjela naša domovina.“

Sve sudionike ove mlade mise, svećenike i Antuna Milovana, Ivan Motika će opisati kao narodne neprijatelje. Za njega je mlada misa već u travnju 1943. bila neprijateljski čin. Nekoliko njih s ove mlade mise je ubijeno: vlč. Miroslav Bulešić, vlč. Ratimir Beletić, Antun Milovan.

Antun Milovan, početkom 1944. ide iz Poreča parabrodom u Trst i od vlč. Bože Milanovića preuzima hrvatske zidne kalendare koje poslije dijeli. Tad su komunističke vlasti u Istri za glavnog neprijatelja naroda držali vlč. Božu Milanovića, vlč. Zvonimira Brumnića, vlč. Miroslava Bulešiać i tražile njihovu glavu. Svaki onaj tko je s njima bio povezan bio je njihov neprijatelj. Antun u svom pismu bratu Mihi ovako opisuje komunističko djelovanje prema svećenicima: „Zlo se piše po svoj Istri, a osobito si svećenici postali ‘banditi’ (kao su ih nazivale komunističke vlasti). Bože pomozi i rasprši sotone!“

Antun Milovan bio je uhvaćen 22. ožujka 1945., samo par tjedana prije završetka drugog svjetskog rata i ubijen od partizana. Kad su navečer došli po njega oznaši pisao je pismo sinu Miroslavu koji je bio u sjemeništu u Poreču. To je pismo puno vjere i povjerenja u Boga ali i spremnost na križeve i vjera u uskrsnuće s Kristom. Anton je osuđen s krunicom u ruci izgovarajući riječi: „Umirem za svoj narod i za svoju vjeru!“

Sudbinu svog govornika s mlade mise doživio je i bl. Miroslav Bulešić. Bio je ubijen od istog sustava nakon dvije godine od završetka drugog svjetskog rata, zaklan nožem nakon krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947. Tko je Bulešića zaklao znamo. Ali i vlč. Miroslav kao i Antun Milovan imali su puno zajedničkog: ubijeni zbog vjere. Za Antunov grob ni danas ne znamo, a Bulešićevoj majci nisu dozvolili da sina pokopa u Svetvinčentu već je bio pokopan u Lanišću. Nakon 11 godina su dozvolili da se tijelo bl. Miroslava prenese u Svetnivnčenat, ali na grobu nije smio biti nikakav znak; čak ni ime ni prezime. Partiznaski tisak je nastojao obojicu ocrniti i opravdati one koji su počinili zločin.

Nije bilo lako obitelji Milovani i Bulešić; znali su da imaju mučenike vjere (in odium fidei) a vlast ih držala za zločince. Međutim, obitelj Milovan, djeca od Antuna nisu pokrenula proces za proglašenje svog oca blaženikom, nego su nastavili proces za vlč. Miroslava Bulešića. Antun Milovan je u ime rodbine pozdravio i čestitao mladomisniku Miroslavu; a u ime Katoličke Crkve, napose Crkve u Istri nastavio je proces za proglašenje Blaženim Miroslava, Antunov sin Ivan kao biskup porečki i pulski. Jedan od prvih dekreta, odluka, bila je imenovanje novog postulatora za proglašenje Sluge Božjeg Miroslava Bulešića blaženim. Pitanje tko će taj posao odraditi? Kocka je opet pala na Milovane; na drugog sina Antuna Milovana, Vjekoslava. Mons. Vjekoslav svojom sturčnošću, ali i osobnim poznavanjem bl. Miroslava doveo je dijecezanski postupak do kraja te nastavio biti pomoć mons. Juri Bogdanu u rimskom procesu. Antunovi sinovi, Ivan i Vjekoslav, svojim radom dali su najveći doprinos da Sveti Otac proglasi vlč. Miroslava Bulešića blaženikom Katoličke i Apostolske Crkve. Mučeništvo koje je živjela obitelj Milovan, koje i danas živi zbog nemogućnosti da joj se kaže gdje su zemni ostatci njihova oca, dovoljno govori o jačini duha prošlosti. Biskup Milovan, poput svog oca Antuna bit će spreman dati svoju žrtvu za svoju Crkvu i svoj narod.

Završavam ovo kratko razmišljanje s pitanjem: Zašto je ubijen Antun Milovan? Odgovor na to pitanje dao je don Rudolfo Toncetich: „Ubijen je, jer je bio svet čovjek!“