DUHOVNA MISAO

ČUDO I ČUDESNOST ČOVJEKOLJUBLJA

Izabrao i preveo: Dr. fra Tomislav Pervan

Maronitski kršćanin, libanonski slikar, mislilac i pjesnik Halil Džubran imao je dvanaest godina 1895. kad je spjevao pjesmu u obliku molitve Nebeskom Ocu.

Naslovio ju je:

ISUS KUCA NA NEBESKE DVERI

Sa žudnjom i osjećajnošću jednoga duboko religioznoga dječaka zamišlja si on kako na kraju svoga života i smrti na križu Isus stupa pred svoga nebeskoga Oca te mu predaje i povjerava sve one ljude koje je susretao za života, kako su živjeli u bezdušnom društvu i svijetu koji je imao samo zakon i propise. Zapravo nisu mogli živjeti, nije im bilo dopušteno živjeti, osobe koje je on podigao na noge i vratio u život te ih stoga uzima sa sobom u jedan drugi, očinski i majčinski svijet. Pjesma mladoga Džubrana glasi:

Oče, Oče moj, otvori svoja vrata!

Vodim sa sobom sjajno društvo, biranu pratnju.

Otvori svoje nebeske dveri kako bismo mogli unići.

Svatko od njih jer svi su oni zajedno djeca tvoga srca.

Otvori, Oče moj, otvori svoja vrata.

 

Oče, moj Oče, kucam na tvoja vrata.

Vodim sa sobom kradljivca koji je danas sa mnom bio raspet.

Pa i on je samo jedna topla i meka duša,

Htio bi biti tvoj gost, u tvom domu.

Ukrao je kruh jer su mu djeca bila gladna.

Znam, svidjet će ti se žar iz njegovih očiju.

 

Oče, moj Oče, otvori svoja vrata!

Dovodim i jednu ženu koja se predala ljubavi,

ali su pograbili kamenje da je kamenuju.

Znao sam da je tvoje srce ljubi i sačuvao sam je.

Ljubice nisu uvenule u njezinim očima,

a tvoj travanj još uvijek je na njezinim usnama.

Njezine ruke još uvijek drže žetvu tvojih dana,

a sad bi htjela unići sa mnom u tvoj dom.

 

Oče, moj Oče, otvori vrata.

Vodim ti i jednoga ubojicu,

čovjeka sa sjenom na licu.

Išao u lov za svoju djecu,

Ali je lovio nerazborito.

Toplina sunca bila mu je na rukama,

sokovi tvoje zemlje u njegovim žilama;

bio je u potrazi za mesom svojoj čeljadi,

jer je meso bilo uskraćeno.

Ali su u luk i strijela bili prehitri,

počinio je ubojstvo.

Stoga je sada sa mnom.

 

Oče, moj Oče, otvori svoja vrata!

Vodim sa sobom i jednu pijanduru

koji je žudio za drugim a ne ovim svijetom.

Htio je sjediti za tvojim stolom, s jednim peharom,

ali samoća s njegove desne,

a očaj s lijeve strane.

Duboko je zurio u pehar,

i ugledao je kako se tvoje zvijezde zrcale u vinu.

I pio je punim gutljajima

jer je htio dosegnuti tvoje nebo.

Htio je dosegnuti svoje veće ja,

ali je zalutao na putu i posrnuo.

Vani, ispred krčme,

Oče, podigoh ga i

on se zaputi za mnom.

Pola puta se samo smijao.

I sad je i on u mome društvu

Ali sav je uplakan, jer ga boli dobrota i prijaznost.

Stoga i njega dovodim na tvoja vrata.

 

Oče, moj Oče, otvori vrata!

Dovodim i jednog kockara,

čovjeka koji je zamijenio srebrnu žlicu

za zlatno sunce.

I poput jednoga od tvojih paukova

i on je pleo svoju mrežu te

čekao muhu koja također lovi

malene mušice.

Ali je sve izgubio

kao i svi kockari.

I kad sam ga pronašao

lutao je ulicama grada.

Pogledao sam mu u uči i

spoznao da se njegovo srebro nije

pretvorilo u zlato,

A nit njegovih snova bijaše potrgana.

Ponudio sam mu tvoje društvo te mu rekao:

„Pogledaj lica svoje braće,

i moje lice.

Hodi s nama, idemo plodnoj zemlji

onkraj životnih brežuljaka.

Hodi s nama.“

I zaputio se!

 

Oče, moj Oče, otvorio si svoja vrata!

Pogledaj: sve sami moji prijatelji!

Tražio sam ih u daljini i blizini.

Bili su prestrašeni, nisu htjeli doći sa mnom

dok im nisam objavio tvoja obećanja i tvoju milost.

Pa sada kako si otvorio svoja vrata

te primio i uputio dobrodošlicu mojim drugovima,

nema više na zemlji grješnika

koji bi bili odvojeni od tebe i tvoga dočeka i prijama.

Nema više ni pakla ni čistilišta.

Postoje samo ti i tvoje nebo,

a na zemlji čovjek,

dijete tvoga predivnoga srca.

15 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!