Priče iz života

IN MEMORIAM – BISKUP MILE: PRIČA IZ ŽIVOTA

Piše: Mate Krajina

 

Snažne partizanske jedinice navalile su na Slunj i okolicu. Mile je osjetio, igrajući se na brežuljku iznad kuće – moglo je to biti 12. ili 13. studenoga 1942. – ugodan miris koji se širio iz kuhinje. Majka Manda kuhala je juhu, tzv. žepu s prženim maslacem. Taj miris se već usjekao u Milina osjetila i znao je – bila je to već uobičajena praksa – da je k njima stigla njegova draga teta Jagica. Ali ovaj put nije bilo vremena za sretne trenutke, jer je sada došla obavijestiti rodbinu da moraju napustiti ognjište i bježati od kuće u smjeru Karlovca. I dok se Mile spremao za progonstvo zapazio je onako gladan i opijen mirisima kako majka u tkanu crnobijelu torbu naprtnjaču stavlja tek ispečen kruh, lib kako su ga zvali koji se od pšeničnog brašna i s prigodnim ukrasima spravljao samo za Božić. U posebnu i svečanu priliku – oh, da je barem komadić pojesti! – prometnula se u dječakovoj mašti ova velika opasnost i nevolja.

I tako natovareni Bogovići: majka, desetogodišnji sin Ivica, sedmogodišnja kći Mare i četverogodišnji Mile krenuli su prema Gornjem Taborištu kod bake Kate, stare majke kako su joj tepali, da zajedno nastave bijeg prema sigurnosti. Na Brkašici, prije crkve Sv. Nikole u Cvitoviću dogodila se prva, istina sitna nevolja. Malom Mili u blatu je ostala natikača. Već je zaostao za kolonom tražeći je, ali na majčin prijekor krenuo je naprijed. Preostalo mu je samo da i onu drugu izuje i bos je krenuo dalje. Išao je sve teže jer su mu kamenčići i izlomljeni led ranjavali stopala. Ipak dječak okolnosti nije shvaćao tragično. Mislio je samo na trenutak kad će dobiti komad onog slatkog majčina kruha. I stariji Ivica je već tražio palente. No, nije bilo vremena. Majka je odgovarala da je iza sljedećeg brda sloboda i da će tamo kuhati palentu i jesti. Slasno su pojeli po komadić kruha koji im je dala. Tu slast Mile nikad neće zaboraviti. I tako su, dok su se iz daljine čuli topovi i različiti pucnji, djeca počela padati od umora. Hodali su gotovo spavajući i sanjajući.

Partizani su zalegli iza leđa žena i djece. Na stratištu ustrašeno su majke grlile  i zaklanjale djecu, a starci svjesni nevolje, kao živi zid poredali se ispred kolone kojoj je prijetila smrt. Djeca i stariji već su poslije ubitačnog hoda padali u blato. Studen je stezala i iz bića izvlačila svaki atom snage. Valjalo je prijeći rječicu Radonju. Most je na njoj bio porušen. Ostali su samo pokrajni nosači i poneka greda koja je horizontalno još omogućavala prijelaz na drugu stranu. Ustrašena majka Manda nosila na leđima sina Milu. On je sve vrijeme držao zagrljen oko vrata. I baš u čas preko prijelaza preko mosta dok se ona držala objema rukama za ostatke mosta, on je zaspao, ruke su mu od čvrste omče postale slabe i padao je prema nabujaloj rijeci. Srećom, izvijeni veliki čavao pomogao je da se dječakova košuljica zapne za njega. Priskočio je stari osamdesetogodišnji susjed po nadimku Cavle, uhvatio je dijete, snažno ga zagrlio i prenio na drugu obalu. Mile je preživio, a poslije starom susjedu za života, iz zahvalnosti, redovito punio kutiju duhanom.

Zanima nas Tvoje mišljenje!