Aktualno

KAKO PITI POPUT SVECA?

Piše: DR. MICHAEL P. FOLEY

Michael P. Foley izvanredni je profesor patristike u okviru Great Texts Program Baylor. Napisao je više knjiga, a urednik je i novog engleskog izdanja Ispovijesti Sv. Augustina.

******

Istražujući za djelo Kako piti sa svecima, tražio sam pića koja bih mogao preporučiti za pojedine dane liturgijske godine. Nisam, međutim, očekivao da ću otkriti i lekciju kako ih piti. Ta se lekcija može svesti na pet ključnih točaka. Da bi se pilo poput sveca — odnosno, uživalo u alkoholu na način na koji je Bog to zamislio — potrebno je piti…

Umjereno

Umjerenost nije samo znak moralne odgovornosti, već ujedno donosi i više zadovoljstva.  Drevni su epikurejci bili umjereni u svojim apetitima ne stoga što su težili za krepošću, već stoga jer su željeli u najvećoj mogućoj mjeri uvećati tjelesno zadovoljstvo, a znali su da bi im pretjerivanje onemogućilo tjelesni cilj što su ga željeli postići. Kršćani mogu imati koristi od toga njihova uvida, jer Bog želi da nam ono što je stvorio donosi zadovoljstvo.

Umjerenost je važna i stoga jer pridonosi zdravlju, a to je upravo jedan od razloga zbog kojih Crkva tradicionalno dopušta, pa i podupire konzumiranje alkohola (dovoljno je sjetiti se srednjevjekovnih redovničkih zajednica te njihove proizvodnje piva, vina, viskija, i likera). U srednjemu vijeku, kao i nakon njega, alkoholom se pročišćavala zagađena voda, ili ga se serviralo kao zamjenu za vodu, dok se koristio i kao lijek za različite boljke. Još i danas, kada obole od prehlade, kartuzijanci u samostanu La Grande Chartreuse (smještenu visoko u hladnim francuskim Alpama) uzimaju žličicu svoga sjajnoga biljna likera chartreuse.

Naposljetku, umjerenost je ključ za ostvarivanje druženja. Popiti dovoljno kako bi nam se jezik malko razvezao, no ne i zabrazdio u razuzdane misli, znači osposobiti se za ugodan razgovor i druženje.

Sa zahvalnošću

Umjerenost je ujedno i znak zahvalnosti Bogu za dar grožđa i žitarica. Chestertonovim riječima: „Trebamo Bogu zahvaljivati za pivo i burgundac tako što ih nećemo neumjereno uživati.“  Zavalnost je danas uvelike zanemarivana krepost, jer smo sve više i više usredotočeni na svoja prava i povlastice, a manje na naše dužnosti prema drugima. Štoviše, neki moderni filozofi, poput Kanta, zahvalnost smatraju nečim lošim: prijetnjom našoj autonomiji, jer podrazumijeva kako nekome nešto dugujemo.

Međutim, za katolika je radost zahvaljivati Bogu koji nas stvara, otkupljuje i posvećuje te prepoznavati njegovu dobrotu u svemu što nas okružuje, pa tako i u onome što pijemo. Prepoznajte zahvalnost u sljedećim riječima svetoga Arnolda od Metza, zaštitnika proizvođača piva: „Pivo je došlo u svijet po ljudskome znoju i Božjoj ljubavi.”

Spominjući se

Središte je katoličke pobožnosti Euharistija, što znači „zahvaljivanje“ te stoga stav zahvalnosti treba prožimati sve vidove života katolika. No, Euharistija je ujedno i sjećanje, vršenje zapovijedi: „Ovo činite Meni na spomen.” Zahvalnost zahtijeva spominjanje, napose dobrih stvari što smo ih nezasluženo primili.

Jedna od ključnih razlika između zdrava i nezdrava uživanja u piću leži upravo u tome pijemo li da bismo zaboravili, ili naprotiv da bismo se sjetili. Uvidite razliku između načina na kojemu se u piću uživa na smjernim i dostojnim svadbama, i onoga što ga nerijetko viđamo za šankom.  Na doličnoj svadbi, više se naraštaja okupi kako bi proslavilo svečanu i časnu ženidbu vjerna muškarca i vjerne žene; okupljaju se kako bi proslavili ljubav toga nova bračna para, koji će, ako Bog dade, s godinama stvarati svoju obitelj i donijeti još više ljubavi kroz svoju djecu. A, kada tako budu činili, to će biti spomen na njihovu bračnu ljubav, na ljubav u braku njihovih roditelja, i tako dalje. Spomen je to na dug niz ljubavi, kojemu uistinu valja nazdraviti.

Usporedite ovu sliku sa sredovječnim čovjekom koji sam sjedi za šankom i pije.  Oplakuje svoju samoću, svoj dosadni posao, svoju izgubljenu mladost. Taj čovjek naručuje rundu za rundom, ne kako bi se spominjao dobra, već kako bi zaboravio zlo. Takvo služenje pićem daleko je od profinjena katoličkog umijeća pijuckanja.

Radosno

Još jedan način na koji možemo sagledati razliku između zdrava i nezdrava uživanja u piću jest razmatranjem pojmova „zabava“ i „radost.“  „Zabava“ podrazumijeva oblik razbibrige koji ne mora nužno biti loš, ali je većinom površan te se obično čovjek zabavljati može i kada je sam. Možda bi se mladić bolje zabavljao igrajući video igrice s prijateljima, no znademo da se na taj način može zabaviti i sam.

„Radost; razdraganost“, s druge strane, uglavnom podrazumijevaju dobro društvo i zajedništvo. Ljudi se obično na taj način ne raduju sami u sobi, već na nekome slavlju ili velikoj gozbi. Barem što se mene tiče, istinska radost i razdraganost podrazumijevaju zajedništvo, i istinski značajan te Bogu mio razlog za slavlje. Zato nije nemoguće reći „Radostan Božić!“, dok je malo teže zamisliti sljedeću čestitku: „Radostan vam dan stručnog usavršavanja!“ No, Božić dakako upućuje na teološki sadržaj, i to ne samo stoga što je riječ o Isusovu svetu rođendanu.  Kada nekome poželimo da bude radostan na dan Spasiteljeva rođenja, sasvim sigurni ne mislimo samo na to da se dobro provede.

Razumije se kako sve ovo podrazumijeva i stanovit rizik. Međutim, kao što Josef Pieper ističe u svome djelu In Tune with the World: A Theory of Festivity, /Usklađeni sa svijetom: teorija slavlja/, svako slavlje podrazumijeva „prirodnu pogibao i sjeme izopačenja“, jer neizbježno sadrži i element razuzdanosti. No, baš kao što razuzdanost ne mora nužno podrazumijevati dekadenciju, „radost“ u kojoj ponešto teče ne mora nužno podrazumijevati opći potop.

Sa stilom

Pieperova knjiga prizivlje u sjećanje još jedan vid smjerna radovanja: osjećaj stila; gotovo bismo mogli reći rituala, obreda. Pieper ide tako daleko te kaže: „Slavlje koje poprima oblik obreda najbolji je i najpoželjniji oblik slavlja.“ Kako to? Jer istinska radost i slavljenje nisu mogući bez Boga, kao niti bez predaje koja podrazumijeva iskazivanje časti Bogu, kao i određeni oblik žrtve. Bez vjerskoga obreda, zaključuje Pieper, praznovanje se promeće ne tek u „svjetovno slavlje“, već u nešto još daleko gore: isforsiranu i uštogljenu prigodu koja postaje „tek još jedan novi oblik naporna rada.“

Mi pobožni pilci možemo Pieperovu mudrost provesti u djelo uz pomoć dvije jednostavne prakse: prije svega, naša bi slavlja trebala pratiti liturgijsku godinu, tu veliku svakogodišnju pripovijest misterija Krista i Njegovih svetaca. Katolička liturgija, piše Pieper, zapravo je neprestano potvrđivanje „sveukupne stvarnosti postojanja,“ dok je blagdan svakoga pojedinoga sveca kako proslava njegova „DA!“ izrečena Gospodinu, tako i poziv svima nama učiniti isto.

Kao drugo, svako slavlje, ma kako skromno, treba sadržati stanovita obilježja obreda. To najlakše možemo postići obredom nazdravljanja. Običaj nazdravljanja star je praktično koliko i samo piće te posjeduje duboke vjerske korijene. Izvorna „napitnica,“ kao i stanovito zazivanje božanskoga, sastojalo se u izlijevanju prvoga natočena pića bozima. Prema jednoj predaji, običaj kucanja čašama kršćanski je, budući da njegov zvuk oponaša crkvena zvona što rastjeruju zloduhe. Mi katolici, trebali bismo po prirodi biti naklonjeni nazdravljanju, jer nam je obred u krvi: svjesni smo kako formalizam ne zamjenjuje spontanost niti pak radost, već je nadopunjuje, usmjerava, obogaćuje. Svekolika, pak, želja nazdraviti nečijem zdravlju pronalazi svoj novi smisao u uzvišenoj kršćanskoj težnji koja podrazumijeva više od sama izostanka tjelesnih poteškoća. Potrebna je samo jedna zdravica kako bi naša neodređena okupljanja pretvorila u istinski

U spomenutu djelu, Joseph Pieper s odobravanjem navodi sljedeći ničeovski aforizam: „Nije problem organizirati slavlje, već pronaći ljude koji će u njemu uživati.” Nakon što nam je poslije-moderno doba donijelo svoj nihilizam, pitanje nije smiju li kršćani smjerno uživati u piću, već hoće li se oni pokazati jedinima koji su to uopće u stanju. (Izvor: “How to Drink Like a Saint.” Crisis -12. svibnja 2015.)

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!