Pitanja

ZAŠTO JE ZAMUKNUO GOVOR O LAICIMA I LAIKATU?

Sve više smo svjesni realnosti da nema života bez muke i kruha bez motike. Poslije prelaska imaginarne europske crte, Hrvati su nerealno očekivali obilje i blagostanje. Premalo je drukčijih pitanja i razmišljanja. Vjerovalo se idila tek započinje. Euforija nas kontinuirano prati i zamagljuje pogled: zanos 1918., malo jači 1941., pa još jači 1945., pa još jedan 1991., pa ovaj zadnji početkom tisućljeća kad smo stupili u EU. Od euforije se živi, od euforije se umire. I nikad kraja tom zanosu i uvijek iznova probuđenim nadama. Dobro, možda je tako i najbolje: možda je narodu lakše živjeti sanjajući nego li suočavajući se s vlastitim mogućnostima, s vlastitim sjenama koje ne može preskočiti. Reče nam jučer jedna pametna glava s tzv. europskim iskustvima da pravo iskušenje tek slijedi: mlinovi će tek proraditi, neće ostati kamen na kamenu od stare baštinjene prakse u kojoj se znalo stati i meditirati, pobjeći od lažne časti, slasti i nametnutog uspjeha. I osrednji će biti osuđeni na margine. Na cijeni će biti samo uspješni, a to znači život dati za neku imaginarnu poslovnu aktivnost i ekonomsku statistiku. I da bi euforija još malo splasnula, barem za one koji vjeruju, pobrinula se i agencija Fides (tijelo Kongregacije za evangelizaciju naroda) iznoseći u dokumentu «Kriza obitelji u Europi» među mnogim zabrinjavajućim podacima i činjenicu da se u tom bogatom novovjekom carstvu događa pandemija abortusa. Lijepa li carstva, lijepa li uređenja koje poštuje sva ljudska prava! «Europa živi praktični materijalizam, po kojemu život koji ne izlazi na izbore i nije u stanju proizvoditi, ne vrijedi ništa.», istaknuo je u razgovoru za Radio Vatikan i predsjednik Pokreta za život gosp. Carlo Casini. Svjesni ovih činjenica znamo da će se u nama i oko nas morati promijeniti dosta toga. Morat ćemo postati širokogrudniji i otvoreniji i prema stvarima i pojavama koje nam se ne sviđaju. Otvorit će se nova pitanja na koja će valjati pametno odgovoriti. Nekritičko prihvaćanje europskog sekularizma može donijeti samo defetizam i pogubne posljedice za našu budućnost.

Razloga za ovakvu zabrinutost je mnogo: nema na vidiku rasprava, a još manje planova s kojima ćemo utjecati na europsko zajedništvo. Sve je još uvijek na razini deklaracija i političkog pragmatizma. Dobro, političare možemo razumjeti – pa to im je posao – ali od drugih čimbenika poput vlastite Crkve očekujemo nove pastoralne planove. Zašto se i u službenim crkvenim tijelima utišao govor o laicima i laikatu, zašto se ne radi više na duhovnoj i intelektualnoj formaciji? Zašto se ne razmišlja o novoj i pravednijoj podjeli materijalnih dobara koji su preduvjet za bilo kakvo djelovanje?

Valja učvrstiti kote i ojačati, zapravo proširiti, strukture i među katoličkim laicima. Svatko tko se na tom planu imalo angažirao znade kako je teško ostvariti bilo kakav projekt ili duhovni napredak bez jasne potpore i smjernica vlastite Crkve. A tko procjenjuje i uči što je, u konačnici, dobro Crkve? Laici, ako su imalo pristojni, to neće činiti! Vjerojatno će netko reći da među nama cvate stotinu cvjetića i da je stanje daleko bolje. Činjenice su, naprotiv, sasvim drukčije: kako protumačiti nezainteresiranost da nitko npr. ni nakon tridesetak godina ustrajnog laičkog djelovanja ne zapita nekog pojedinca, udrugu i zajednicu kakvo joj je zdravlje i stanje. Valja napraviti inventuru, upoznati ljude – reći im katkad Hvaljen Isus i Marija – a onda sjesti i proanalizirati htijenja i planove. Valja krenuti ab ovo ljudski i konkretno, ne bježeći od ljudi i problema. Osnažiti danas katolički laikat, orisati mu i održati strukture u crkvenom zajedništvu, bilo bi herojsko djelo, pravi doprinos Hrvatskoj u Europi i budućnosti. Sada se opet traži radikalizam za Krista i prihvaćanje paradoksalnog zakona Evanđelja da bismo ucijepljeni u novi realizam naše osobne i narodne egzistencije svjedočili bez sektašenja i licemjerja, bez kukavičluka i uskogrudnosti. A sve to ne ide bez međusobne solidarnosti i potpore, bez kršćanske ljubavi i otvorenog razgovora. Može se i mora! Dosta je hladnih obloga na rukama i srcima. Mnogi će pak reći, da je stanje zadovoljavajuće i da treba izbjegavati emocije, da se ne treba nikom zamjeriti. Mogu tako lagodno pjevušiti još stotinu godina, ovdje ili na Filipinima, svejedno… Samo: što će od tog pjeva ostati kad nam sutra leđa pritisne još jači europski sekularizam? Valja o tom već danas misliti bez euforije i pjesmica, rukavica i obloga – kršćanski realno i razborito… (L)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!