DUHOVNA MISAO

PORUKA ZBOROVOĐE DANIJELA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Naša je kršćanska zadaća učiniti vidljivim u svijetu otkupljenje koje se dogodilo u Isusu Kristu jer je u nas položio zalog – Duha Svetoga koji po nama treba učiniti vidljivim djelo otkupljenja ovdje i danas, dati mu stvarni oblik. Iščitati se to dade primjerice iz filma Kaya Pollaka Kako na nebu, koji je mjesecima bio svjetska uspješnica. O čemu je riječ?

Čuveni švedski dirigent nakon srčanoga udara povlači se s međunarodne pozornice u svoje rodno selo, negdje u snijegom zavijenu sjevernu Švedsku. Najobičnije provincijsko mjestance. Razlog njegova infarkta bijaše duboko nezadovoljstvo s glazbom te glazbenim svijetom kakva je iskusio kao znani dirigent. Glazba se prema njegovu poimanju svela na čistu komercijalu, zanimanje, a glazbenici se prepustili osrednjosti, nezainteresirani za ono što rade. A on, Danijel, još od djetinjstva bijaše u potrazi za istinskom glazbom koja se krije u svakome čovjeku, u svakome tonu, za glazbom primjerenom svakomu čovjeku, glazbom koja je uvijek krajnje osobna.

Rodno je mjesto napustio sa svojom majkom još kao dijete jer su ga brutalno pretukli vršnjaci zato što se kao mali posvetio violini i divno je svirao. Vraća se u svoj zavičaj, smješta se u staru školu, a u mjestu nalazi crkveni zbor u bijednu stanju. Kako je mjesto zborovođe ispražnjeno, na nagovor samoga pastora te unatoč nutarnjim otporima, spreman je preuzeti ‘raštimani’ zbor. Uslijedilo je nešto neočekivano. Danijel postaje nešto kao otkupiteljski lik načinom na koji postupa s ljudima, kako s njima ophodi, kako svakomu od njih pomaže da pronađe put do sebe, da iz sebe izvuče ono najbolje, najkvalitetnije.

Biti sposoban ustati

Svi ti ljudi u malome mjestu imaju svoje kosture u ormaru. Svatko ima svojih potisnutih problema, ‘neprokuhanih’ i neraščišćenih odnosa u vlastitom životu, obitelji, braku. Jednu ženu ljubomorni muž danomice premlaćuje. Drugi je zbog svoje pretilosti trajno ismijavan. Neka mlada žena u potrazi za ljubavlju mijenja poznanstva kao haljine. I župnikova žena pati zbog pastorove ukočenosti. Za njega je posvuda samo grijeh. Neki starac priznaje nekoj ženi kako je voli još od školskih dana, iz djetinjstva, a to joj nikada nije mogao reći. I tako redom.

Sve to vremenom izlazi na vidjelo, u malome selu, gdje se svi poznaju. I što više ti ljudi spretnom rukom vrsnoga glazbenika spoznaju sami sebe, svoje patnje i svoje potrebe, tim lakše prepoznaju i spoznaju put do sebe te prihvaćajući sebe prihvaćaju se međusobno. Oni naprosto ustaju, uskrisavaju na novi život, iz svojih potiskivanja i zarobljenosti. Doživljavaju sebe novim očima, jedni su drugima međusobno obogaćenje.

A Danijel, zborovođa, dirigent? Za jedne je on utjelovljeni ‘otkupitelj’, a za druge – ukočene i uvrnute, napose za frustrirane muževe – on je neprijatelj, jer u potrazi za primjerenom glazbom iznosi na vidjelo životnu istinu članova svoga zbora. On pojedince osposobljava da ustanu, da se izdignu iz onoga što ih tlači, od čega pate, što ih u životu koči i priječi da budu istinski ljudi. Uzročnici tuđih nevolja i patnje žele ga brutalnom silom ili na suptilan način ukloniti s puta. – Da, u pitanju je glazba primjerena svakome pojedinom čovjeku. Dirigent – za jedne otkupitelj, za druge remetitelj mira, neprijatelj. U scenariju samoga filma daju se nazrijeti i neke crte Isusova bića.

Dirigent se trudi oko svakoga pojedinca. Svatko mu je bitan. Svaki pojedinac. Upravo kao i Isusu. Isusu je vrijedan pozornosti svatko, i ona nesretna žena koja je zgrčena, i udovica iz Naina, i onaj slijepac pored puta koga pita: Što želiš da ti učinim?” (Mk 10,51). Isusovi pratioci otkrivaju u njegovim riječima “riječi vječnoga života” (Iv 6,68). Treći ga pak od samoga početka žele ukloniti s puta, na brutalan način, svim raspoloživim sredstvima.

A otkupljenje? Nalik je to novomu činu stvaranja. Ljudi se jednostavno osjećaju preporođeni, oni su novi, otkupljeni. U preporođenu seoskom zboru pjevaju zanosno, skladno, svi uglas. Ako je tko u Kristu – novi je stvor – staro je nestalo, novo je sve nastalo, poručuje Pavao zajednici u Korintu (2 Kor 5,17). Drugim riječima: Ne stenjemo više savijeni pod teretom grijeha i krivnje; naš život nije obilježen samo promašajima, uzaludnostima, križevima pod kojima padamo. Ne padamo više pod vlastitim grijesima i promašajima, sve teško ostaje iza nas.

 

Pred Bogom vrijedi dobro, lijepo, harmonično

Sve je dio našega života, svi tereti i grijesi. Kao vjernici moramo biti svjesni, u Kristu i po Kristu novo smo stvorenje. U svakome od nas svira Bog melodiju našega života. U svakome od nas nazočna je po Duhu ljubav Božja, ona je razlivena u našim srcima. U svakome je od nas novi svijet, otkupljeni – ovdje i sada, unatoč drukčijem iskustvu.

Otkupljeni ljudi. Bog gleda u svakome od nas novoga čovjeka stvorena i otkupljena u Isusu Kristu. Bog nas ne gleda ljudskim, nego svojim, Božjim očima. Ne bavi se on našim grijesima. Pred njim ne vrijedi naša krivnja, naši grijesi i promašaji, nego kajanje i raskajano, obraćeno srce. Ono što ostaje jest zamisao koju je Bog imao stvarajući nas, ili kao kad su se Adam i Eva prvi put susreli, diveći se ljepoti stvorenja. Bog pati zbog naše otuđenosti, pati promatrajući našu muku i nevolju, gledajući nas kako zaostajemo za svojim mogućnostima. Vrijedi otpretati u sebi zapretana novoga čovjeka, skinuti s premaze, prepustiti Bogu da zabruji melodija vječnosti iz svakoga od nas. Zamijetiti zvuk, suzvučje novoga čovjeka u čovjeku pored sebe – i to onda mijenja naš vid i sluh, naše predodžbene sposobnosti.

Zamijetit ćemo da se mijenja moj bližnji, ako ga doživljavam, ako ga slušam i promatram kao otkupljena čovjeka – unatoč svemu što mi kod njega ide na živce, što mu možda trajno prigovaram. Zapazit ćemo da se mijena cijeli moj život, ako naučim promatrati sebe sama, unatoč tolikim kritikama glede vlastitih pogrješaka i slabosti te osobnih grijeha, kao otkupljenu osobu, ako sebe mogu doživjeti u novom svjetlu.

Zborovođa Danijel zgrće u stranu, kao nagomilani snijeg, svu prljavštinu i smeće s ljudi s kojima radi. Nije to ugodan ni lagan posao. Iziskuje to i od njega i od ljudi s kojima se bavi silnu energiju. Treba ukloniti stare strukture, naplavine, navade, prema kojima su ljudi svoj život uređivali, stanja s kojima su se suživjeli. Jedva se daju otvoriti a kamoli promijeniti svi pretinci i ladice, kategorije u koje smo svrstavali druge, ljude pored sebe. Iziskuje to smionost da se čovjek zaputi u samoga sebe, ili kao što se u filmu događa, da dopusti da ga drugi ponesu, zanesu. Otpori su snažni. Ljudi misle da znaju za ono što imaju, ali ne znaju za ono što ih čeka, što nadolazi. I to onda zna ugoniti strah i blokirati.

I od nas se traži dovoljno odvažnosti da ponovno slikamo slike svojih bližnjih koje smo povješali u muzeju svojih predodžaba u koje svakodnevno gledamo. Treba slikati nanovo ljude oko sebe, u novim izdanjima, novim predodžbama, u novim bojama. Ne samo u crnobijeloj tehnici. Treba nam više odvažnosti da i sebe osobno promatramo drugim očima, da od sebe tražimo i sebi vjerujemo, pa i ono što nismo smatrali mogućim. Vjerovati čak i u nemoguće u sebi, sa sobom i u drugima.

Novi svijet u kome odzvanja pjesma novoga života

“Sredstvo” kojim ravnatelj Danijel uspijeva ljude ‘otkupiti’, nanovo stvoriti, preporoditi jest krajnje jednostavno i razvidno: On se jednostavno zanima za osobe s kojima radi, prema svakome ima naklonosti i ljubavi. Ljubav je sila koja mijenja svijet. On ljubi sve bez razlike. Neki ga stari prijatelj pita: Kako si otkrio glazbu upravo u tim ljudima? Glazbu za kojom si uvijek težio? Odgovor je kratak i jednostavan: Jer ih ljubim! Da, zato jer ih ljubim. Dok promatramo jedni druge pogledom ljubavi, te kad smo uvjereni da iza svega odbojna, negativna, što nas ‘živcira’, ranjava i iskrivljuje sliku bližnjega, možemo ‘ot-kriti’ novoga čovjeka, otkupljena. Tako će i bližnji otkriti sami sebe kao osobe koje ljube i koje su ljubljene, koje ljube sebe i druge.

I na kraju još jedna crta koja se dade povezati s Isusom u spomenutom filmu. Danijel na kraju umire neslavnom smrću. Umire u kupaonici, od kljenuti srca. Ali dok umire njegov zbor pjeva na pozornici na nekom međunarodnom natječaju i svojim pjevanjem zapaljuje cijelu dvoranu koja uglas pjeva završni himan.

Od Isusove smrti i uskrsnuća cijelo stvorenje pjeva novu pjesmu, novo Aleluja. Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U onima koji su ispunjeni njegovim Duhom odzvanja ta pjesma cijelim svijetom: “Ako je tko u Kristu, novi je stvor. Staro je nestalo, novo je, gle, sve nastalo” (2 Kor 5,17). Ta se činjenica ne da zanijekati, to je povijesni događaj, neopoziv, stvaran. Bog mu je sami jamac! Na kraju imamo svijet u kome će svi ljudi a s njima i cjelokupno stvorenje pjevati svoju pjesmu slobode i novoga života – kako na nebu – tako i na zemlji!

Zanima nas Tvoje mišljenje!