DUHOVNA MISAO

JOSIP RUNJANIN – HRVATSKI SKLADATELJ

Piše: Prof. dr. sc. Mario Grčević

(Preuzeto iz knjige IME “HRVAT” U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA)

Najveće, masovno iseljavanje Srba s Kosova i Raške dogodilo se je 1690. godine pod vodstvom pećkoga patrijarha Arsenija III. Crnojevića (1633.—1706.). U jednom dijelu literature polazi se od toga da je zapravo tek tom seobom prvi put došlo do masovnoga naseljavanja Srba u Habsburškoj Monarhiji. Do njihova iseljavanja došlo je nakon habsburško-turskoga rata u kojem su habsburške snage 1688. i 1689. isprva duboko prodrle u prostor Osmanskoga Carstva, sve do Skoplja. Na strani habsburških snaga borilo se je i domicilno stanovništvo na čelu sa Stanišom Mlatišumom koji je bio blizak suradnik pećkoga patrijarha i raškoga mitropolita. Godine 1690. austrijska se vojska počela povlačiti, a, kao što piše Petar Petrović,

»Kompromitovano stanovništvo, srpsko i arbanaško, sa svojim vođama, nije smelo da dočeka osvetu Turaka. Ono je napusti- lo svoja ognjišta, najviše na Kosovu, Metohiji i iz oblasti Raške. Pećki patrijarh pošao je s narodom ka severu ispred turskog nadiranja s juga i uspeo da se na vreme prebaci u krajeve severno od Save i Dunava.« (Petrović 1984: 122)

Seobom 1690. godine odselilo se je »pretežno staro raško stanovništvo zajedno s onim delom dotada doseljenog dinarskog stanovništva iz Crne Gore i Hercegovine.« (Petrović 1984: 123). Do potpunoga iseljavanja ipak nije došlo jer su se stari toponimi koji se spominju u vrelima iz XIII. i XIV. stoljeća održali sve do današnjice (Petrović 1984: 197), a mnogi su se seobama, kao već i do tada, prenosili na nove lokacije.

Tijekom tih seoba jedna je obitelj vlaško-cincarskoga podrijetla iz sela Runjanin pored Loznice u Srbiji izbjegla tijekom XVIII. stoljeća u Habsburšku Monarhiju. Konačno se nastanila u Srijemu i potom u Vinkovcima, gdje je 1821. godine rođen i u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi kršten Josif Runjanin (1821.—1878.), u hrvatskoj javnosti poznat kao Josip Runjanin. On je 1838. godine otišao u vojsku i time započeo časničku karijeru u kojoj je napredovao do čina podpukovnika. Kao kadet je službovao u Glini pod komandom pukovnika glinskoga garnizona Josipa Jelačića (1801.—1859.). Jelačić je bio u Glini od 1841. do 1848. godine kada je bio imenovan hrvatskim banom. Runjanin je njemu u čast uglazbio pjesmu Ljubimo te, naša diko koju je napisao Ivan Trnski (1819.—1910.) 1844. godine. Njezin tekst glasi:

»Ljubimo te, naša diko, jer si glavar srcem, blag, jer si s našeg roda niko, svima mio, svima drag, zato na tvoj mili glas, eto svuda, eto nas: il u vatru il u boj, dušom tielom svak je tvoj! Vjeran miloj otačbini, ljubiš rod svoj, ljubiš nas; ne daš da nam otmu ini — pradjedova pravi glas; Za sirotu krajišnika — ti bi dao život svoj; ti ga braniš mučenika; jer po krvi brat je tvoj; Ljubav želiš, želiš slogu, — da ne dieli zakon nas; da po jednom vječnom Bogu — za nas svane srećni čas!« (Klaić 1893: 15—16) (podcrtavanje moje, M. G.)

Josip Runjanin u hrvatskoj je javnosti poznatiji po tom što je 1846. napisao melodiju za pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovića koja je objavljena 1835. godine u 10. broju časopisa Danice Horvatske, Slavonske i Dalmatinske. Taj njegov rad opisan je na mrežnim stranicama Srpskoga nacionalnoga vijeća pod rubrikom Znameniti Srbi ovako:

»Budući da je bio oduševljen zvučnošću i skladnošću teksta Antuna Mihanovića, Runjanin ga je odlučio uglazbiti, a pri tome su mu pomogli ostali posjetitelji kuće [Peleš]. Pjesmu su ubrzo prihvatili i puk i vojnici, i često se pjevala po mnogim gostionicama Vojne krajine. Dopala se i pukovniku Josipu Jelačiću, koji je u to doba također bio u Glini, pa ju je dao svom kapelniku Josipu Wendlu da je prilagodi za marš. Pjesma se proširila Hrvatskom tek nakon što ju je preradio skladatelj Vatroslav Lichtenegger i 1861. tiskao u Sbirci različitih četveropjevah mužkoga sbora.«

Podsjetimo se nekih stihova te Mihanovićeve pjesme koja se je mladoga krajiškoga časnika pravoslavne vjeroispovijedi i vlaško-cincarskoga podrijetla Josipa Runjanina toliko dojmila da ju je, kako bi njezina poruka bila što čujnija, odlučio uglazbiti.

Pojedini srpski autori često spominju da je Josip Runjanin bio »Srbin«. Pod tom pretpostavkom uvršten je i među »znamenite Srbe« na mrežnim stranicama Srpskoga narodnoga vijeća.

Kao dokaz da je Runjanin navodno bio »Srbin«, uzima se to što je bio pravoslavac, što je kršten s imenom Josif, i što mu je obitelj bila podrijetlom iz Srbije.

Nema podatka o tom da bi Josip Runjanin ikada igdje ikomu rekao ili napisao da je Srbin. S druge strane, više toga nedvojbeno upućuje na to da je sam sebe smatrao Hrvatom. Tu svoju etničku samoidentifikaciju mogao je usvojiti kao časnik u Vojnoj krajini, u kojoj je vojnički suživot »na braniku Hrvatske« pogodovao oblikovanju svijesti o hrvatskom zajedništvu tamošnjih pravoslavaca i katolika, no moguće je i to, vidjeli smo, da su već njegovi predci iz Srbije u Hrvatsku došli kao nositelji etnonima Hrvat. Tomu u prilog ide svjedočanstvo Runjaninove kćeri Wilhelmine Runjanin koja je za svoje pretke i s otčeve strane tvrdila da su se smatrali Hrvatima.

Wilhelmina Runjanin starost je doživjela u Grazu, gdje je nakon smrti svoje 96-ogodišnje bake po majčinoj strani pala u bijedu i neimaštinu.

(Baka joj je bila nositeljicom vojne mirovine.) Saznavši za tešku materijalnu situaciju u kojoj se je našla 69-godišnja Wilhelmina, trgovac Ivan Movre iz Koprivnice pokrenuo je njoj u korist humanitarnu akciju među hrvatskim domoljubima. To je ponukalo slovenskoga novinara Antona Kosija da usput u Grazu posjeti i razgovara s Wilhelminom Runjanin (Kosi 1936). Wilhelmina mu je ispričala da je njezina majka bila Otilija Peraković, kći umirovljenoga časnika. S njezinim otcem Josipom Runjaninom vjenčala se je 1864. godine. Njezin djed po otčevoj strani bio je također časnik, kapetan inženjerije. Iz Mitrovice je njezina majka u nekom trenutku otišla svojim roditeljima u Graz zbog operacije, gdje je ubrzo i umrla. Wilhelminu je nakon majčine smrti odgajala baka u Grazu. Kad je njezin otac Josip bio umro, imala je deset godina. Kaže da se dobro sjeća kako je znao lijepo pjevati i svirati na citri i gitari, te da je svirao i flautu. U razgovoru s novinarom Wilhelmina je nazvala sramotom to što je živeći u tuđini zaboravila hrvatski. To joj teško pada jer da su svi njezini predci s otčeve i majčine strane bili Hrvati i jer su u obitelji i u tuđini govorili hrvatski (Kosi 1936). Na isti je način Wilhelmina Runjanin i 1921. godine nacionalno opredjeljenje njezina otca opisala podmaršalu Karlu pl. Matasiću Blagajskomu:

»Prema svjedočenju podmaršala Karla pl. Matasića Blagajskog, na njegov ›upit o narodnosti njena oca‹, Wilhelmina mu je, uz začuđeni pogled, odgovorila ›Pa moj je otac Hrvat‹. (›Mein Vater ist doch ein Kroat‹).« (Tomašek 1991)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!