Premda su u predizbornoj kampanji, kako to često biva, mnogi stari i novi politički akteri najavljivali neke nove snažne vjetrove, koji će u Hrvatsku donijeti velike i značajne promjene – hrvatski su se birači (kako oni koji su na izbori izašli, tako i onih 53 % upisanih birača koji su od izbora apstinirali) odlučili za – kontinuitet i stabilnost. Činjenica je to koju mnogi „revolucionari“ koji, i nakon što su u izbornoj noći rezultati već bili uglavnom poznati, i dalje najavljuju kako „njihovo vrijeme tek dolazi“ a u hrvatskoj politici od jučer „više ništa neće biti isto“ – zasad još uvijek odbijaju priznati.

Mogu li kršćani, katolici, kao najbrojniji čitatelji našega Portala ipak biti zadovoljni ovim izborima?

Odgovor na to pitanje ovisi prije svega od toga što su pojedini od njih od ovih izbora – ali i izbora i političke borbe uopće – očekivali? Ukoliko su se bojali ponovnog povratka na vlast „ateističke ljevice“, koja je najavljivala smanjivanje uloge Crkve u hrvatskome društvu – ponovnim „protjerivanjem“ vjeronauka iz škola, revizijom tzv. „Vatikanskih ugovora“, pa i slabljenjem državne potpore njenim institucijama koje se bave socijalnim, kulturnim i obrazovnim institucijama, a na simboličkoj razini i „povratkom Tita“ u hrvatski javni diskurs … – onda svakako mogu. Jer, svi su se ti strahovi pokazali znatno neutemeljenijima, negoli se to moglo zaključiti iz predizbornih anketa i medijske prisutnosti nositelja takvih ideja. Dapače, barem na prvi pogled, Hrvatska na ovim izborima nije „skliznula“ ulijevo, nego je ostvarila skoro pa dvotrećinsku prevlast desnice i desnoga, konzervativnog centra. Strah od povratka „komunizma“ i novi „progon“ Crkve i vjernika iz javnoga prostora, barem s pozicija onog „starog“, marksističkog ateizma, makar su u Sabor ušli i neki/e zastupnici/ce čija retorika uvelike podsjeća na vremena otprije 30 godina – ipak se pokazao neutemeljenim.

No, svi oni koji su se nadali obnovi „kršćanskoga svijeta“, poretka u kojem će se kršćanske vrijednosti, kao samorazumljiv temelj zapadne civilizacije, opet moći „braniti“ silom zakona i svjetovne vlasti – s rezultatima proteklih izbora poprilično se teško mire. Kako je moguće – pitaju se mnogi među njima – da „katolička Hrvatska“ („87 cijelih nešto %“) svoje povjerenje ponovno tako uvjerljivo poklanja stranci koja je pristala na „Istanbulsku i Marakeš“?! Još su razočaraniji oni koji, poistovjećujući svoje vjerske i nacionalne osjećaje i stavljajući se u poziciju moralnih arbitara, rezignirano zaključuju kako Hrvatska nikako da postane zemlja „pravih Hrvata katolika“. Oni zagriženiji među njima, barem ako je suditi po pojedinim komentarima na društvenim mrežama, pa i ispod pojedinih objava našeg Bitno.net-a, za takvo stanje ponajprije optužuju „izdajnike“, koji su svoj glas dali „anacionalom“, „briselskom“ HDZ-u, savezu „Pupija i Plenkija“. Ništa manje nisu glasni ni oni koji se, premda ih očito nema dovoljno niti za prelazak izbornoga praga, iz izbora u izbore uporno nadaju kako će Hrvati napokon prepoznati da su upravno oni jedini „pravi“ zaštitnici hrvatskih i katoličkih ideja i vrijednosti. A stvarnost ih, još upornije, u tome ama baš svaki puta demantira.

Razočarani su, riječju, oni koji su od ovih izbora imali prevelika, nerealna, očekivanja.

Ponajprije, očekivati da se danas, u 21. stoljeću, u okrilju zapadne civilizacije, kršćanske vrijednosti nekomu društvu još mogu „nametnuti“ odozgor, koristeći mehanizme osvajanja i korištenja vlasti, sve se jasnije pokazuje kao najobičnija utopija. Crkva i druge vjerske zajednice u suvremenom se zapadnom svijetu više uopće ne bore za „prevlast“, nego za kakvu-takvu javnu prisutnost/relevantnost i traženje novih modela življenja i širenja evanđeoske poruke. Povratak u neko staro, „srednjovjekovno“ kršćansko društvo u kojem je Crkva bila neupitni autoritet i društveni kohezivni faktor jedva da je i zamisliv, a kamoli ostvariv. No, čak i kad bi to bilo moguće, pitanje je koliko bi to bilo u skladu s istinskim duhom kršćanstva koje je, u vrijeme kad se pojavilo, bilo religija koja se nudila kao slobodna ponuda, zajednica od Boga „sazvanih“, koja računa na posve slobodan izbor i prihvaćanje. Stoga, ako će se za što u budućnosti valjati istinski zauzimati, pa i na području političke borbe, bit će to prije svega za slobodu svih, pa i Crkve i kršćana, da sasvim slobodno žive i svjedoče/nude svoj „pogled na svijet“.

No, da se u ovome komentaru ipak ne bismo i previše odmaknuli od njegove osnovne teme, vratimo se netom provedenim izborima: mogu li, napokon, kršćani u Hrvatskoj biti zadovoljni njihovim rezultatom? Meni se čini da, unatoč mnogim neispunjenim očekivanjima tolikih, ipak mogu. Zašto? Pa iz niza razloga.

Ponajprije, u Hrvatski je sabor i u ovome sazivu, možda i više negoli u mnogim ranijim, ušao i niz političara kršćana – i to na različitim listama! – od kojih su mnogi svoja kršćanska uvjerenja dosad u više prigoda posvjedočili bilo u području političkoga djelovanja bilo, još i više, u području civilnoga društva – društvenog aktivizma, djelovanja unutar vjerskih zajednica i pokreta, medijske i publicističke djelatnosti … Neki od njih, poput našeg kolumniste Marina Miletića (da si u ovome komentaru dopustim i spominjanje barem jednoga imena), koji je u političko djelovanje, pa i na izbore, „dovukao“ mnoge mlade koji su za takva područja djelovanja dosad bili sasvim nezainteresirani, što je samo po sebi uspjeh vrijedan spomena. Sasvim je, pak, drugo pitanje – koje po svojoj važnosti zavrjeđuje i zaseban tekst – hoće li ulaskom u politiku brojnih dosadašnjih katoličkih „aktivista“ za „kršćansku stvar“ biti više koristi ili štete, odnosno jesu li na području društvenoga djelovanja imali širi manevarski prostor, pa onda i potencijalno veće rezultate, negoli će ga u budućnosti imati u onome političkome. No, pokazuju to i rezultati ovih izbora, šanse će im biti utoliko veće, ukoliko u toj, za mnoge od njih novoj, političkoj areni, svladaju i vještine političkoga „zanata“, za što su neki među njima nakon ovih izbora po prvi puta dobili pravu priliku.

A to njihovo buduće, političko, djelovanje – barem se meni tako čini – nipošto ne bi trebalo biti usmjereno samo na „jednu temu“ ili jedan set tema, poput onih svjetonazorskih ili bioetičkih, kolikogod i one bile važne i kolikogod se ni od njih nikad ne smije odustajati. Birači su, naime, i na ovim izborima pokazali kako od politike i političara očekuju više od toga: od načina suočavanja s gospodarskom krizom koja je (opet) pred vratima i pitanja povećanja životnoga standarda, preko tema poput sigurnosti i razvoja, pa sve do međunarodnoga položaja Hrvatske u svijetu, a osobito u sklopu ujedinjene Europe. Uvjerljivo su najveću potporu birača, naime, dobili oni koji su im na tim i mnogim drugim područjima ulijevali najveće povjerenje.

No, kolikogod pobjeda HDZ-a na prvi pogled djelovala uvjerljivom, a dolazak do parlamentarne većine bio kudikamo jednostavniji negoli nakon prošli izbora, ni vodstvo i članovi te stranke ipak ne bi trebali zanemariti neke signale koje joj je poslao velik dio (dojučerašnjeg) biračkoga tijela. Ponajprije, ta je stranka na ovim izborima u apsolutnim brojkama osvojila 10-ak posto glasova manje nego na izborima 2016., a na krilima velikim dijelom upravo njenih dojučerašnjih glasača stasale su čak dvije nove, po broju glasova i mandata respektabilne političke opcije – Domovinski pokret i Most. Uz to, i na lijevoj strani političkoga spektra niču nove političke snage koje će iz oporbenih klupa budno pratiti način na koji će ta stranka u godinama koje su pred nama obnašati vlast koja im je povjerena. Dodamo li tomu i činjenicu kako bi vrijeme novoga mandata moglo obilovati i svakojakim javno-zdravstvenim, gospodarskim i drugim izazovima, čini se kako bi se ta stranka svakako trebala suzdržati od moguće slavodobitnosti, te bi novome mandatu trebala pristupiti u duhu odgovornosti, stvarne „nulte stope“ za „nestašne“ u svojim redovima te stvarne želje za služenjem općem dobru.

I, na kraju, vjernika (ili barem „vjernika“ po mjeri nekih samoprozvanih mjeritelja tuđe vjere) u Hrvatskoj očito nema dovoljno da bi njome mogli „vladati“ (što, zapravo, možda uopće i nije tako loše kao što na prvi pogled zvuči), ali ih u različitim političkim opcijama ipak ima itekako dovoljno da u ovome društvu budu prisutni i vidljivi. No, još i više, kako bi tom društvu mogli i istinski služiti – unoseći vrijednosti kršćanskoga socijalnog nauka u sva područja javnoga života, pa i ono političko. Koliko će oni među njima koji su izabrani u novi, 10. saziv Hrvatskoga sabora, u tome i uspjeti, ovisit će ne samo o njihovim motivima i željama (kolikogod i oni bili važni), nego i o njihovim umijećima: od stvaranja ideja i okupljanja (i) „boljih od sebe“, preko umijeća kreiranja javnih politika, pa sve do uspostavljanja nove političke infrastrukture na terenu. Ali i o umijeću uspostavljanja ne samo međusobne suradnje, nego i suradnje sa svima onima s kojima možda i ne dijele baš sve vrijednosti i uvjerenja, ali se (pro)nađu makar na nekim, općem dobru usmjerenim, zadacima i ciljevima. U svemu tome: neka im je sa srećom!

Urednički komentar Ante Mikića: Mogu li kršćani ipak biti zadovoljni izbornim rezultatima?