Pitanja

ZAŠTO JE DEVASTIRAN ĐAČKI I STUDENTSKI VJERONAUK?

 

Ateizam nove vrste buja i na našem ozemlju, a posebice u medijskom prostoru. On postaje bojovan i netolerantan dok se istodobno podlo poziva na demokraciju i slobodu. Zaogrnut u demokratičnost, ateizam kao prestolonasljednik drevnog poganstva, gura se u svijest i podsvijest kao nova religija, jer promiče svoj vlastiti, u potpunosti razvijen pogled, na ishodište i značenje života. Ima i svoje „apostole“ koji jako spretno koriste medije i demokratske stečevine: pozivaju i demonstriraju, naizgled nešto novo grade rušeći naravne zakone i kršćansku praksu. Agresivno nudi svoj vlastiti oblik spasenja, te se prema drugim pogledima na svijet ili sustavima vjerovanja odnosi krajnje totalitarno i neliberalno. Stoga, Crkva u pitanjima vjere i morala ne smije i ne može ući u plitke kompromise i lažnu toleranciju. Ovo jednog školskog primjera iz EU za razumijevanje problema: prije nekog vremena visokopozicionirani katolički svećenik je na pitanje javne televizije o škakljivoj moralnoj temi poput abortusa komentirao ispravan katolički stav svoga mjesnog biskupa i sofistički odgovorio: “Preuzvišeni je to mogao i prešutjeti. No, reagirao je i sada više nema natrag.” Krasna kvalifikacija! A sasvim logično bi bilo čuti drukčiji odgovor: “Dobro je da je progovorio jer nije smio i mogao šutjeti.” I opet se vraća već viđeno na ovim našim europskim prostorima: ateizam bi mogao, uz estetsko i humanističko dotjerivanje, postati državnom religijom – ali ovaj puta pod vidom velikog slobodarstva – jednako kao što je to bio u Sovjetskome Savezu ili Albaniji u prošlom stoljeću, pa u određenoj mjeri i u Hrvatskoj. Jasno je, valjda i slijepcima, da u centrima moći postoje inkubatori u kojima se školuju predani mladi „apostoli nevjere“, pa je, unatoč temeljnoj zabludi, realno očekivati da će svoje novo (ne)vjerovanje inteligentno obrazlagati i javno pozicionirati.

Stoga, valja naglasiti potrebu za crkvenim zajedništvom mladih, za modernim katehezama temeljenim na prokušanom crkvenom nauku i na Svetom pismu, na životnom svjedočenju svetaca i blaženika, tih heroja koji su u sličnim ili još gorim okolnostima u centar svega stavili Krista i Crkvu. Vrijeme je da se na svim razinama revidira vjeronaučna praksa i odgoj katoličke mladeži, jer pitanje njihova vjeronauka postaje goruće, a o njemu se premalo govori. Prateći (ne)napisano po našem katoličkom tisku o tom važnom pitanju površan promatrač može pogrešno zaključiti da na tom planu vlada idila i da ništa ne treba mijenjati. Zavladao je, tako se čini, samodopadni muk koji poput naftne mrlje prekriva uzavrelo more problema. Posebno brine šutnja katoličkih roditelja koji od nekog drugog čekaju da se pozabavi vjerskim odgojem njihove djece i zaboravljaju obećanje dano već na krštenju da će svoju djecu u vjeri odgajati. Možda se vode onom „brigo moja prijeđi na drugoga“ i misle da vjeronauk u školi sve rješava. Očito je da svoju brigu prebacuju na Crkvu, na župnike i druge svećenike, redovnike i redovnice. A od njih, kako stvari stoje, sve je manje odgovora i inicijative, sve se nekako pogospodilo i specijaliziralo, a vjeronauk i stvaranje vjeronaučnih zajednica prepustilo stihiji. O tom najzornije govori gašenje župnih srednjoškolskih i studentskih zajednica primjerice u Zagrebu, ali i u drugim mjestima. I na tu činjenicu nitko da glasa digne? Zašto su zamučale trublje poslovično glasnih stručnjaka i različitih crkvenih povjerenstava kojima je ovo prioritetan zadatak? Nama treba jasan plan i pravilnik, živo zajedništvo i atraktivan župni vjeronauk bez kojeg je svaka župa jadna i kukavna. Ili, možda, da prakticiramo jogu? Njeni pobornici su već teoretski, promidžbeno i konkretno nacrtali plan i program. A mi se samo čudimo i zgražamo…

I onda usred ljeta najavljuju se novi izbori. Normalan život može slobodno stati. Počet će veliko iščekivanje. Kao da će se nešto bitno promijeniti, ako izostane duhovna i moralna obnova na koju godinama upozoravaju razboriti ljudi? Počet će zabava s različitim nebulozama i obećanjima, a sve će prosuđivati nesuvisli mentor s Pantovčaka i od cijele smijurije i magle, po potrebi vlastitog marketinga, pilatovski prati ruke. Genijalno! Kao neki dolje u blatnjavoj ravnici vode plemenske borbe, pa, “ako to žele, neka im bude.” Ionako, sve to će im pomoći da zaborave vjerski odgoj vlastitog potomstva! Jasno mora biti da šale sa izborima ne smije biti! Ali zbog izbora osobito crkveno djelovanje ne smije stati. Dosta je više čekanja da netko drugi mijenja našu sadašnjost. Vjernici trebaju dati svoj doprinos izborima pametnim biranjem, ali još više konkretnim djelovanjem, kao što je sustavan i snažan đački i studentski vjeronauk. To bi bio najveći doprinos ovim i svakim drugim izborima – dati zajednici i narodu odgovorne i odgojene ljude! Ali, bez vjeronauka to ne ide…

Nameće se nužnost i ad hoc formiranih timova koji će u pojedinim biskupijama ili na razini Crkve hitno davati odgovore na pitanja i konkretne programe. Zašto među narod ne iziđu prosjački i propovjednički redovi i ostali Božji miljenici. Dosta je čekanja da svijet dolazi samo u sakristiju, nego valja okrenuti smjer i ići ljudima i problemima u susret. Treba malo razbuditi časne i velečasne dužnosnike, gospodu svih profila u različitim službenim tijelima, laike i klerike, te dati programe duhovne i moralne obnove, osobito programe za vjerski odgoj mladeži. Neki će reći da to već sve postoji, da tzv. tijela djeluju i da tekstopisac otkriva toplu vodu. Ako je tomu tako, neka «tijela» daju sve na vidjelo. I u podne i u ponoć je vidljivo da je mladih sve manje, pa „i pod korom“! Po našim župama oči uglavnom vide skele i cigle, a uši čuju stalnu kuknjavu i prošnju. Ponekad i za pet stvari odjednom! A vjeronaučnoga plana za srednjoškolce ni blizu! Jednostavno – katastrofa!

Da, ponešto mladima nudi Crkva. Uglavnom je zajedništvo mladih danas vezano za pojedine redovničke zajednice. Suzilo se sve to da uže ne može biti. Čini se da se premalo radi na širini odgoja i kulturnog obrazovanja. Jedni posesivno drže postignute kote, a drugi kojima mladi sami dolaze izbjegavaju tu tešku odgovornost. Ima pojedinaca na nekim odgovornim mjestima i u Crkvi kod kojih i plastično cvijeće vene, a kamo li neće živa i zahtjevna mladenačka duša. Zdrave sredine sve je manje.

Bez dirigenata vjerojatno neće zasviriti nova melodija ni praksa, a dok njih čekamo ostaje nam barem zgražanje, jer je život tako lakši. Samo, dokle tako? (L)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!