Mala škola demokršćanstva

PROF. DR. PETER KREEFT: PRIJE NEGOLI ODEM…

Evo kako se od svojih najdražih – još pri punoj svijesti i snazi – „oprašta“ prof. dr. Peter Kreeft, poznati američki katolički filozof.

  1. Od mrtvih za žive

Ova je poruka nastala na temelju moga promišljanja čuvenih riječî doktora Samuela Johnsona: „Nije mi poznata nijedna druga misao koja bi tako savršeno usredotočila um čovjeka kao pomisao da će ga baš sutra ujutro objesiti.“ Smrt je jedna od rijetkih izvjesnih životnih prognoza. Napisao sam na desetke knjiga, koje su pročitale na tisuće neznanaca; krajnje je vrijeme da napišem jednu oporuku za moju djecu.

Ljubav roditelja prema svojoj djeci gotovo je jednako sveprisutna koliko i smrt. No, kada roditelj umre, prekasno je za podijeliti s drugima svoje najdragocjenije znanje. Stoga se roditelj nalazi u dilemi: kada umre, više neće moći govoriti; a prije nego što umre, njegove riječi nemaju težinu onih preminula čovjeka i gube se u moru drugih riječi. Riječi čovjeka na umoru ističu se u odnosu na mnoštvo drugih riječi, jer se onaj koji ih je izgovorio nalazi na rubu. Nijedno dijete ne zaboravlja posljednje riječi roditelja na umoru, i obratno. Posljednje riječi moga oca glasile su jednostavno: „Volim te“, a ja sam njemu rekao to isto, i dodao: „Pođi, tata, ususret Milosrđu!“

 

  1. Najbolja stvar u životu

Draga moja djeco – jer vas ljubim najviše na svijetu – želim vam dati ono najbolje u životu. No, ono što je zaista daleko najbolje od svega, ne mogu vam dati, jer posrijedi nije nikakva stvar, kao niti nešto što uopće možemo darivati jedni drugima. Svatko od nas mora to za sebe osobno postići i zadobiti. Ja to nisam primio od svojih roditelja, iako su mi oni neizmjerno pomogli. Niti vi to ne možete primiti od mene, iako vam mogu pokušati pomoći – a ova je knjiga upravo dio toga pokušaja.

Što je to ono najbolje u životu? Najveće dobro?

Sve u životu nečemu služi, ali možda postoji nešto što je dobro za sve nas – ono najbolje što postoji. Svi znaju kako se u svemu krije nešto dobro, no ne znaju svi kako postoji nešto u čemu prebiva sve dobro. Jedna riječ za to nešto glasi: Bog! Bog je potpuna, beskonačna dobrota. Ako to nije istina, tada Bog nije Bog, pa svi slobodno možemo biti ateisti. Ali, kako zadobiti tu „najbolju stvar u životu“? Kako „primiti“ Boga? I što to uopće znači „imati“ Boga?

Razumije se da Boga ne možemo „primiti“ niti posjedovati. Posjedovati ne možemo niti druge osobe, iako bezumnici neprestano pokušavaju upravo to. Ali, Boga možemo poznavati, a ne samo znati za Njega. Možemo biti Njegovi prijatelji. Možemo se duhovno zaručiti s Njim! Možemo mu u svome životu dati mjesto koje jedino i zaslužuje: ono prvo!

Sve je to vrlo jednostavno: On je zaista tu i zaista Ga susrećemo u molitvi, osjećali li mi to ili ne, On nam uistinu uslišava molitve, uviđali li mi to ili ne. Taj se odnos naziva „religijom“ (riječ „religija“ doslovce znači „odnos“). To je ono najbolje što možemo učiniti u ovom životu, jer ćemo upravo to činiti u vječnosti; jedino što će nam ondje donositi radost, koje se nikada nećemo zasititi.

Svi ljudi na svijetu to dobro znaju. Svi mi, duboko u sebi, osjećamo nešto. Kršćani, međutim, znaju nešto više: budući da nismo bili u stanju uzdići se do Njega, On je sišao među nas i postao jedan od nas. S Neba je spustio svoje „Jakovljeve ljestve“, a te ljestve nisu ništa drugo doli Osoba, koja ima svoje ime, lice, i mjesto kojem pripada. Tu Osobu; to lice, to ime i to mjesto, možemo pronaći vrlo lako: dovoljno je pogledati na Raspelo. Ono je najvažniji zemljovid svijeta.

  1. Kada biste imali vremena reći samo jednu stvar

Kada bih znao da nam je preostala još samo jedna minuta za razgovor, nakon čega se više nikada nećemo vidjeti na ovom svijetu, što je to što bih vam najviše želio reći i čuti da vi meni govorite?

„Volim te,“ dakako. No, također i: „Opraštam ti.“ Jer, ljubav ima neprijatelje, a opraštanje ih sve redom uništava.

Isus je opraštanje smatrao toliko važnim pa je i naše spasenje učinio ovisnim o njemu. Želi da molimo ovako: „Bože, oprosti nam naše grijehe onoliko koliko mi opraštamo onima koji su nam nanijeli zlo.“

Stoga vas molim za oproštenje što sam vas zanemarivao, što vas nisam razumio, što se nisam bolje trudio, što nisam preuzeo veću odgovornost za vaše živote i što vam nisam povjeravao više svojih osjećaja, snova i mudrosti (u čemu god da se ona sastojala). Unatoč svemu tome, uvijek sam vas volio i uvijek ću vas voljeti: znam da to znate. Znam i da vi volite mene i da mi opraštate sve nedostatke. Znam da prihvaćate moje oproštenje za one sitne gluposti koje ste učinili. (Dobrodošli među ljudski rod!)

Zaista ste divna djeca, koju nije teško voljeti. Zadali ste nam daleko manje brige nego što je to danas slučaj s većinom djece. Zaslužujete biti voljeni još i više i zato sam sretan što postoji Bog – jer On može sve ono što ja ne mogu.

  1. Sve je ljubav

Ne samo da je ljubav sve – već – sve je ljubav. Ljubav je sve! Ona je srž svega što vrijedi. I najdragocjeniji dar na svijetu bezvrijedan je ako je poklonjen bez ljubavi; i najskromniji je dar, darovan s ljubavlju, neprocjenjiv.

No, vrijedi i ovo: sve je ljubav! Sve što vrijedi satkano je od ljubavi. Sve što postoji, počevši od vas samih, pa do svakog pojedinog zrnca pijeska, Božja je ljubav koja je postala vidljivom, koja se uprisutnila – ljubav u obliku stvorenoga. Riječi što ih je izgovorio da bi stvorio sve u svemiru: „neka bude“ – bile su riječi ljubavi. Sve je postalo po Njegovoj ljubavi. Svemir je izložba ljubavi. Prostorija u kojoj se sada nalazite, „kvadratura“ je čiste ljubavi Božje. Vrijeme je „životni vijek“ ljubavi. Povijest je pozornica na kojoj se odvija drama ljubavi. Tvar je tijelo ljubavi. Sila teže je snaga ljubavi, kojom pokreće ne duše, već zvijezde, kamenje i oluje. Djeca smo ljubavi. „Nastanite (‘uđite u postojanje’) – znači: „ljubim vas“. I samo je vaše postojanje znak da vas Bog ljubi. Ljubav je smisao života, smisao religije i općenito smisao svega.

  1. Najvažnija osoba

Najvažnija je osoba Bog. To je jednako točno kao i što je 2 + 2 = 4. Istinito je bez obzira na to znali vi to ili ne; vjerovali li vi to ili ne. Stoga je bolje to prihvatiti i vjerovati u to.

Druga najvažnija osoba na svijetu je vaš bračni drug. Nitko se drugi s njom/njime ne može usporediti. To je bit braka. Ako to ne znate, onda kao da i niste u braku. Potom slijede vaša djeca.

A onda vi sami. Brinite se prvenstveno za sebe – osim, dakako, za svoju djecu – svoga bračnoga druga i svoga Boga. Jer, ako prvo sebi ne uzmete masku s kisikom, nećete moći pomoći nikome drugome staviti je.

Onda dolaze vaši prijatelji. Nikada nemojte izdati prijatelja.

Potom slijede svi ostali koje poznajete, vaši bližnji.

I, na koncu, ostatak svijeta.

Potom slijede stvari, sve redom: novac i sve ono što se njime može kupiti: kuće, automobili, putovanja. Ljudi uvijek moraju biti ispred stvari. Služite se stvarima i volite ljude, a ne obratno.

Na koncu, apstrakcije: zamisli, ciljevi za koje se zalažete, organizacije, političke stranke, itd. Sve je to u službi svega prethodno navedenog. Usput, Crkva nije „organizacija,“ već obitelj. Nikada još nisam susreo „organiziranu religiju,“ već samo neorganiziranu (spontanu), poput Noine arke.

  1. Memento mori

„Sjeti se da ćeš umrijeti.“ Srednjevjekovna je to izreka, dobar ispit za perspektivu. Smrt (naša vlastita) dovodi život u ispravnu perspektivu. Stvari koje su se činile važnima, postaju beznačajne kada umirete – stvari poput slave, novca i slično. A ono što obično zanemarujemo: ljubav, pouzdanje, čestitost, sebedarje i opraštanje – odjednom i u svjetlu smrti, poprima neizrecivu važnost. Mračna svjetlost smrti itekako je zapravo jarka!

Sve ono što ne možete ponijeti sa sobom, nakon rođenja postaje tek posteljica. Ono, pak, što možete uzeti sa sobom, to je novorođenče. Kada su Elizabeti pogrešno postavili dijagnozu smrtonosnog tumora na mozgu, čudio sam se kolike su nebrojene stvari odjednom postale nevažne: plaćanje računâ, izvršavanje obveza na vrijeme i općenito briga o dobru ugledu i glasu. Sve je to odjednom moglo pričekati. Doći će dan kada će morati čekati zauvijek.

Upitajte se što ne možete ponijeti sa sobom? Jednom kada to utvrdite, odmah prestanite brinuti o tim stvarima. Upitajte se potom što možete; što ćete, što morate ponijeti sa sobom? Vaš odgovor ukazat će vam na ono što vam već sada mora biti važno. „U suton svoga života, bit ćemo suđeni po ljubavi.“ (Sveti Ivan od Križa) Umirući najčešće žale zbog toga što svojim roditeljima ili svojoj djeci, nisu govorili koliko ih vole. Najpogubnija je pogreška u životu nepraštanje, jer je ono prvina ljubavi.

Što će vam biti važno na smrtnoj postelji? Neka vam to već sada postane važno, jer, već jeste ondje. „Netom se rodimo, u smrti smo.“ Nitko s ovoga svijeta ne odlazi živ. Doktor Johnson bio je u pravu: pomisao na vlastitu smrt doista „čudesno razbistruje um.“ Neka vam um postane bistar već sada.

Zanima nas Tvoje mišljenje!