Mala škola demokršćanstva

SIR ROGER SCRUTON: OPLAKUJEM GUBITAK KRŠĆANSKE VJERE

Sir Roger Scruton, konzervativni filozof širokih ostvarenja bio je desetljećima gromobran za ideološke munje s ljevice. Pisac je više od 50 knjiga o moralu, politici, arhitekturi i estetici. Roger Scruton posebno je poznat kao stručnjak za estetiku, s osobitim obzirom na glazbu i arhitekturu. Sudjelovao je u suvremenim političkim i kulturnim debatama kao snažan konzervativni mislilac i polemičar. Hrabro je branio kršćanstvo suprotsavljao se različitim pogubnim smjernicima u filozofiji i teologiji.

Rođen je 27. veljače 1944. i borio se s rakom posljednjih šest mjeseci. Umro je 12. siječnja 2020., u dobi od 75 godina.

Donosimo prilog kojeg smo preveli i svojedobno objavili u časopisu „MI“.

Govorio je o različitim temama, poput Richarda Dawkinsa, te o istočnom grijehu, islamu, spolnosti, znanosti,…

*****

RAZMIŠLJANJA ROGERA SCRUTONA

– Dvojba je dvosjekli mač

Velika prednost filozofije koja je ujedno i njezin veliki nedostatak jest činjenica da sve svoje korake čini u duhu dvojbe.

 

Znanost nije kadra sve objasniti

O poimanju prema kojemu je znanstvena metoda jedina metoda otkrivanja istine, dalo bi se puno toga reći. Naravno, ukoliko pod istinom podrazumijevate to da je svijet, u konačnici, sustav organizirane tvari. Međutim, ja osobno branim kognitivni dualizam: da je svijet moguće pojmiti na potpuno drukčiji način, koji također posjeduje svoje istine što ih se ne da „prevesti“ u znanstvene istine. Stoga moramo razmatrati različite načine na koje organiziramo taj materijal što nam ga znanost objašnjava.

 

Ne vjerujte svemu što Richard Dawkins kaže

Richard Dawkins i njegovi sljedbenici „reciklirali“ su teoriju evolucije ne kao biološku teoriju, već kao teoriju svega: što je čovjek, što su ljudske zajednice, što su naši problemi te kako to zapravo i nisu naši problemi, već problemi naših gena. Oni kažu: mi smo jednostavno odgovori što su ih naši geni uspjeli „sklepati“ te je poprilično zastrašujuće biti odgovor na nečije tuđe pitanje, osobito kada taj „netko“ zapravo uopće niti nije osoba. Unatoč svemu, ljudi to svejednako „gutaju“.

 

Skreniranje mozga ne može nam reći što je to ljubav

„Neuro-besmislice“ događaju se onda kada ljudi prihvate navodna otkrića neuro-znanosti – sve one fotografije mozga koje nam govore, primjerice, da smo sada točno otkrili što je ljubav: to je ona mala stvar u hippocampusu, pa sada više nemamo potrebu pitati se što sve te stvari znače. Ipak, te fotografije nemaju ništa više smisla od kemijske reakcije u pokusnoj epruveti. Iz toga proizlaze najrazličitije besmislice, pri čemu do besmislica obično i dolazi onda kada nam znanost ili pak razne nazovi-znanosti otmu našu vlastitu ljudsku narav, tvrdeći pritom kako su nas sposobne objasniti, a da se uopće niti ne upuste u pitanje tko smo.

 

Neka su pitanja drevnija od znanosti

Postoje velika pitanja na koja znanost ne odgovara, kao što je: zašto nešto uopće postoji, umjesto da vlada ništavilo? Na to nije moguće dati znanstveni odgovor, jer je taj odgovor stariji i od same znanosti. Postoje još razna pitanja poput ovoga koja se nalaze na samome rubu znanstvenoga istraživanja, ali se u umu roje pitanja poput crvićâ: „Što sam ja, što je ta riječ ‘ja'”? Odnosi li se ona na nešto? Ako pokušate obuhvatiti “ja”, nije ono to što obuhvaćate, već objekt, što znači da je posrijedi zapravo ništa, ali o tome „ništa“ ovisi sve drugo. No, to „ništa“, o čemu sve ovisi, sebe doživljava slobodnim. To je filozofsko pitanje koje sve zabrinjava, ali ga uopće nije moguće formulirati.

 

Svetost nam je važna

Mnogi će ljudi, pod utjecajem znanosti, a osobito onoga što osobno volim nazivati „neuro-besmislicama“, reći kako je svetost tek zastarjeli pojam i tek oblik „mamurluka“. Međutim, vrlo je lako uvidjeti da to nije slučaj, budući da svi itekako dobro prepoznaju kada svetost biva narušena: postoje stvari koje svi cijene, a koje, ukoliko ih se uprlja, nisu tek narušene, niti pak uništene, već obečašćene. Posrijedi je nešto od životne važnosti ne samo za pojedinca, već i za čitav svijet. Ljudi imaju taj osjećaj kada vide kako se razara tkivo njihovih gradova, da bi mjesto posred njih zauzele gromade betona. Dovoljno je pogledati Aberdeen kako biste vidjeli što se događa jednome prekrasnome mjestu kada ga u svoje ruke ščepaju  skrvnitelji.

 

Mona Liza nije tek pigment

Istina jest da od znanosti možemo naučiti puno o tome kako funkcioniramo, ali je opasno  razmišljati da nas znanje o tome kako funkcioniramo dokraja opisuje. Ako ste kemičar kojega zanimaju optička svojstva pojedinih pigmenata, možete raščlaniti Mona Lizu i iscrpno je opisati, ali pritom nećete spomenuti njeno lice, u kojemu upravo i leži sav njen smisao. Na taj način neuro-znanstvenik može sastaviti neizmjerno dojmljivu sliku mozga, ali pritom nikada neće opisati ono što se u njemu događa kada reagiramo na neku drugu osobu.

 

Glazba nam progovara iz jedne posve druge stvarnosti

Postoji pitanje što je to ljepota i zašto nam je ona važna. Brojni nazovi-filozofi pokušavaju odgovoriti na ta pitanja pa nam govore da odgovora nema. Pritom mislim napose na umjetnost i književnost, a osobito glazbu, jer je ona prekrasan primjer nečega što je u ovome svijetu, ali nije od ovoga svijeta. Velika nam glazbena djela progovaraju iz jedne druge stvarnosti, iako nam govore putem „običnih“ fizičkih zvukova.

 

Spolnost je nešto sveto

Ljudi obezvrjeđuju svoje veze, osobito kada je riječ o vezama koje uključuju spolne odnose. Svima je poznato da naše društvo pogađa prava pošast pornografije, koja iz tjelesnoga zagrljaja briše ljudsko lice, ostavljajući za sobom nešto što ne samo da nas nije dostojno, već nas ujedno i iz svijeta u kojemu postojimo kao slobodna bića srozava na razinu predmetâ, još k tomu okaljanih. Način na koji ljudi na to reagiraju daje mi naslutiti da ipak posjeduju osjećaj za svetost, dok je ljudska spolnost dijelom toga. Kako, dakle, oživiti to poimanje? Nije riječ o poimanju koje bi imalo svoje mjesto u znanstvenoj teoriji, a opet je sveprisutno u našemu iskustvu. Upravo je to jedna od uloga filozofije.

 

Vrijednosti prosvjetiteljstva nas odjeljuju

Jedan je od velikih darova prosvjetiteljstva taj što možemo stvarati zajednice, a da se nužno u konačnici ne slažemo oko njihovih metafizičkih temelja. Poznato nam je kako su načela društvene koordinacije u velikoj mjeri djelo ljudskih ruku: priznajemo pravo drugoga na postojanje. To je nešto po čemu se naš dio svijeta razlikuje od Srednjeg istoka.

 

Ne krivite religiju za nasilnost islama

GK Chesterton jednom je rekao kako je kritizirati religiju zbog toga što ljude nagoni da jedni druge ubijaju jednako kao kritizirati ljubav, jer i ona ponekad dovodi do istoga. Sve ono najbolje što posjedujemo, ukoliko se zlorabi, dovodi do teških posljedica. Potreba za žrtvom, za poslušnošću, za darivanjem života postoji u svima nama i posrijedi je nešto nadasve duboko. U današnjem islamskom svijetu ljudi se pokušavaju vratiti drevnom i zastarjelom vjerovanju, a posljedica je toga masivno nasilje u susretu s ljudima koji ne čine to isto. Mogli bismo reći da je osjećaj za žrtvu dobar, ali samo ako žrtvujete vlastiti život. Onoga trenutka kada žrtvujete tuđi, prevršili ste mjeru!

 

Vrijednost kršćanstva

Vjera bez djela nije nam ni od kakve koristi. No, prakticiranje je vjere dvojako: obredno – koje je neizmjerno važno ljudima koji se njime bave, te moralno – živjeti život na jedan bolji način. Možete moliti pet puta na dan, a da svejedno ne živite moralno. Mi u našim zajednicama stavljamo veći naglasak na moralni život, negoli na obred. Ne želim reći da, kako bismo obnovili ono što nam je potrebno, trebamo biti vjernici u strogom smislu, iako oplakujem gubitak kršćanske vjere, jer je – u nekim njenim uzvišenijim oblicima – doživljavam kao razmjerno miroljubiv način da se ljudima omogući pristup upravo toj zamisli.

 

Istočni je grijeh koristan pojam…

Nauk o istočnom grijehu, sadržan u Knjizi Postanka — kao jedna od najljepših koncentriranih metafora koje postoje — govori o načinu na koji smo mi ljudi prešli iz toga da se jedni prema drugima odnosimo kao prema subjektima, na odnos kao prema objektima. Iz toga odnosa proizlaze ljubav, poštovanje i praštanje. Kada se jedni prema drugima odnosimo kao prema objektima nastaju koncentracijski logori.

 

…jer ujedno može zgodno poslužiti i kao izlika za bijeg

Poput svake druge ljudske ustanove i religija je okaljana istočnim grijehom. U teškim sam se trenutcima uvijek oslanjao na istočni grijeh, jer na taj način prebacujem krivicu sa sebe na sve ostale.

 

Savjet nadbiskupu Canterbury-ja

Da sam ja nadbiskup Canterburyja, što dosad još nije predloženo, sasvim bih sigurno rekao da se obrednik Crkve mora prilagoditi očekivanjima ljudi, ali je jedno od njihovih najvećih očekivanja upravo to da obrednik ne bude podložan prilagodbama. (The Guardian, 15. kolovoza 2014.).

JOŠ JEDAN DOBAR TEKST:

JURE VUJIĆ – IN MEMORIAM ROGER SCRUTON-VEČERNJI LIST

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!