Pitanja

PETER KREEFT: ŠTO JE PRAVA RADOST?

Piše: Peter Kreeft

 

Radost je više od sreće, baš kao što je sreća više od zadovoljstva. Zadovoljstvo se odnosi na tijelo, a sreća na um i osjećaje. Radost je, pak, duboko u srcu, u duhu, u središtu bića. Put ka zadovoljstvu tvore moć i mudrost. Put ka sreći čini ćudoredna čestitost. Put ka radosti jest u posvećenju: ljubiti Boga svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe.

Svi teže za zadovoljstvom. U jednom dubljem smislu, svi ujedno žele i sreću. Na najdubljoj, pak, razini, svatko teži za radošću.

Freud kaže kako je duhovna radost zamjena za tjelesno zadovoljstvo. Ljudi bi po njemu postajali sveci uslijed frustracija na području spolnosti. Istina je, međutim, sasvim suprotna. Sv. Toma Akvinski kaže: „Nitko ne može živjeti bez radosti. Radi toga se ljudi lišeni duhovne radosti predaju tjelesnim užitcima.“ Svetost nikada nije zamjena za spolnost, ali je zato spolnost često nadomjestak za svetost. Najjednostavniji dokaz, koji se baš nikako ne može pobiti, da je Sv. Toma u pravu, a Freud u krivu, jest iskustvo. Nije tu posrijedi isključivo pitanje vjere. Sve je ovo potvrđeno je iskustvom nebrojeno puta. Možete ponoviti taj pokus i to sami sebi dokazati. Možete biti posve sigurni da je tako, kao što ste sigurni da je oganj vruć, a led hladan. Ipak, postoji „kvaka“: morate to stvarno učiniti, a ne samo razmišljati o tome.

Milijuni ljudi već tisućama godina iskušavaju taj pokus i nitko još nije ostao iznevjeren. Svi koji traže, nalaze to nije samo obećanje za budući život, u kojega se valja vjerom ufati, već ujedno i obećanje za sadašnji život, što ga valja iskustvom dokazati, pokusom iskušati.

Nitko tko je ikada Bogu iskreno, od srca, rekao: „Budi volja tvoja“, nije ostao uskraćen za radost i to ne samo na nebu, pa čak niti negdje u budućnosti u ovom svijetu, već u ovom trenutku, ovdje i sada. Radost je već u samom činu predanja sebe Bogu. Ne tek kasnije, kao posljedica, već u tomeistome trenutku. Upravo je jednako dragovoljnom predanju žene muškarcu u spolnome činu. Mistici često kažu kako su sve duše u odnosu na Boga ženskog roda, a i to je jedan od razloga zbog kojih je Bog uvijek simboliziran u muškom rodu. Dakako da je posrijedi samo simbol, ali je to istinski simbol – simbol nečega što je istinito. Ta simbolika pritom nikako nije „šovinistička“. Ona jednako tako vrijedi i za muškarčevu dušu. Tek kada oni koji se ljube napuste svaki nadzor i kada se bez ikakva ograničenja predaju jedno drugom tijelom i dušom; tek kada nadiđu strah koji zahtijeva nadzor, pronalaze najdublju radost. Frigidnost – bila ona na spolnoj, ili pak duhovnoj razini – plod je sebeljublja.

Svi poznajemo ljude koji su hladni, sumnjičavi, nepovjerljivi, nesposobni odreći se grčevitog nadzora. Ti su ljudi uistinu jadni i bijedni. Ne nalaze radost, jer nisu u stanju imati vjere, pouzdati se. Za ljubav je potrebna vjera, dok je ljubav potrebna za radost. Vjera, ljubav i radost, idu zajedno. Svaki puta kada sam Bogu rekao „da“ za nešto što se, makar i u najmanjoj mjeri, doticalo cjeline moje duše; svaki puta kada nisam samo rekao: „Budi volja tvoja“, već sam to zaista i mislio, uzljubio to, čeznuo za time  redovito sam u tome trenutku pronašao radost i mir. Štoviše, točno do one mjere do koje sam to rekao i mislio, pronašao sam radost. Vjera, ljubav i radost idu zajedno.

I svaki drugi kršćanin koji je ikada živio, susreo se s tom istom stvari u vlastitu iskustvu može to posvjedočiti. Posrijedi je pokus koji je ponavljan nebrojeno puta, uvijek s istim ishodom. Neupitan je poput sile teže. Zvuči predobro da bi bilo istinito?! Zvuči poput pobožna pretjerivanja, „ribičke priče“? Trenutačna radost? Sve što trebate učiniti jest predati se Bogu? U čemu je kvaka? Ona uistinu postoji, i to velika, iako jednostavna: morate to zaista učiniti, a ne samo o tome razmišljati. Učiniti to u dokraja zahtijeva nešto što nam nije baš nimalo drago: umiranje. Ne smrt tijela. Tijelo ne predstavlja nikakvu prepreku. Ego je prepreka. Samovolja je prepreka. Bojimo se napuštanja nadzora još i više no što se bojimo predavanja svoga tijela smrti — iako je ego – ono što Sv. Pavao nazivlje „starim čovjekom“ u nama, ili Adamom u nama, izvor svih naših nevolja. To se staro ja, naime, prodalo đavlu. Ono je njegov mikrofon. Sjedi tu iza naših ušiju i priča. Kad se želimo predati Bogu, smjesta nam šapće: „Pazi! Nemoj! Ne približavaj mu se previše. On je opasan. Štoviše, ubojica je.“ To je donekle čak i istina. Čak i đavao mora započeti s dijelom istine, da bi je onda sve iskrivio u laž. Istina je, Bog ubija. Ako mu dopustiš, usmrtit će tvoje staro, sebično, nesretno, bijedno, nepovjerljivo, ljubavi nesklono ja, koje se k svemu tome još i dosađuje. No, učinit će to samo ako ti to želiš, kao i samo do one mjere do koje želiš. Bog je pravi gospodin. Nikada neće tvoju dušu uzeti na silu, već će joj se samo udvarati. Kada to učini, shvatit ćeš jedan od razloga zbog kojih je spolnost tako drugačija, tako posebna, tako sveta: ona je slika toga neba, konačnog smisla, sudbine i svrhe tvoga života.

Čak je i najmanji predokus raja, što ga svi možemo doživjeti ovdje na zemlji predajući se Bogu, daleko radosniji od najviše ekstaze što je spolnost može pružiti, baš kao što je biti u društvu voljene osobe daleko radosnije negoli samo gledati njenu sliku. Ovo ili vjerujete, ili ne. Ako vjerujete, učinite to! Ako pak ne vjerujete, makar pokušajte. Svidjet će vam se.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!