NAŠ IZBOR

IVAN TOLJ: ČETRDESET I TRI LJETA MIOVSKOGA PUTOVANJA

Četdeset tri je ljeta, jeseni, proljeća, a i zima prohujalo od dana od kada je MI započeo svoje putovanje, koje, eto – vidi čuda – u narodu i Crkvi u Hrvatâ traje do danas, do ove  četrdeseti treći put izgovorene, miovske, božićne čestitke: “…Na dobro došao Dijete, Gospode, Bože! Na dobro došao u narod Hrvatâ. U ovo sumorno doba. U zemlju posutu crvenim, bijelim i plavim trnjem iz kojeg će ove iste ruke koje Ti mašu u slavu Tvoga rođenja isplesti krunu trnovita tropleta…” Zašto kažem “miovske”? Pa zato da se zna i pamti da je  ova čestitka-pjesma nastala u teškim, složenim i neizvjesnim vremenima, a na zamolbu utemeljitelja MI-a, Joze Marija Tolja. Njegova želja da se na poseban način u MI -u , čestita Božić naišla je – bijaše li to slučajno – na s(p)retnu ruku, koja ju je ispisala na komadiću sad već požutjela papira. I danas mi izgleda nevjerojatno  da su te riječi moji prsti istipkali na strojopisu “Olympia”, koji sada leži, ostavljen i prašnjav od prohujalih godina u kutu moje sobe, zboreći mi nešto što samo nas  dvojica, – ovaj stroj s “dušom” i ja – znademo: kakve smo bojeve bili i bitke – jesmo li – završili?! I ne znam hoće li se moj “umirovljeni” stroj na mene  umirovljena ljutiti, spomenem li – barem toliko – ona  konspirativna vremena, kada je sklonjen na skrovitu mjestu čekao da se na njemu otipkaju neki važni tekstovi. Naime, očekivali su su se u uredništvu MI-a policijski, udbaški upadi i pretresi i bilo je vrlo važno da ne otkriju ni ruke ni stroj na kojem su se redala imena i pseudonimi, koji su do očaja dovodili sve te žbirove i jadnike. Na sve su moguće načine, posebice preko svojih ubačenih ljudi, tkz. doušnika, pokušavali  razbiti ideju i ustroj HKZ-a MI. Teme i sadržaji  za koje se predpostavljalo da bi mogli izazvati posebnu  pozornost jugoslavenskih, komunističkih “organa” bili su u zadnji čas dostavljani i o njima ništa nisu znali čak ni urednici u listu. I oni su takve tekstove dobivali u tiskari, gdje su pred samo otiskavanje na njima radili  korekturu. Hodalo se, pisalo se tada po samome rubu, koji je dijelio list od zabrane, a stizale su kritike i upozorbe s mjesta od kojih se to i ne bi očekivalo.  Umjesto  solidarnosti i ohrabrenja uslijedile su optužbe za nacionalizam, konzervativnost i isključivost. Miovska trojstvenost izražavana kroz bogoljublje, crkvenost i domoljublje – Bog, Crkva, Domovina – u nekim je bratskim glavama izazivala jake glavobolje – migrene – za koje smo uporno nudili lijek vjernosti: neodustajanje od ideala koje smo  zacrtali i nastojali ostvarivati do današnjeg dana. List MI borio se, točnije rečeno, branio se i od krivog iščitavanja. U to hudo vrijeme stigla je čak optužba u jednome katoličkom listu – što je bilo van svake pameti – da se zastupa ideologija Blut und Boden (krvi i tla) na što se moralo odlučno i žestoko odgovarati. Budući događaji pokazali su da je MI bio u pravu i da je navještanje ove trojstvenosti nešto što ne podliježe zubu vremena. Nakon svih mogućih povijesnih promjena – urušavanja komunističkog totalitarizma, navještaja  demokracije, ustanovljenja hrvatske Države, Domovinskoga rata u kojem se valjalo izboriti za slobodu i platiti je u krvi hrvatskih sinova i kćeri – nastupilo je rastakanje vrijednosnog sustava, nazadovanje u gotovo svim područjima društvenoga i narodnog života, neviđena devastacija gospodarstva, krađa bez presedana u našoj povijesti, mito, korupcija, depopulacija i novo veliko napuštanje Domovine. Grijeh strukturâ – sintagma kardinala Bozanića – uzima svoj danak. Narodu i strukturama valja ponovo ponuditi lijek za ozdravljenje: djelatno, svjedočko naviještanje – bogoljublja, crkvenosti i domoljublja – trojstvenosti života svakoga pojedinca, obitelji i društva.

Četiri desetljeća i tri godine je iza MI-a. Ozbiljan broj godina za ljudski život, pa i za život naroda, a kamoli ne lista, (ne)podržavana dovoljno da višegodišnje sijanje urodi obilatijim plodovima. Moguće je manje-više, kao i dosad, ignorirati dugogodišnji fenomen i činjenicu MI-a-, posebice od odgovornih (u)strukturiranih pojedinaca. Bez obzira na sve to, ovo četrdesetogodišnje djelo bit će  zapisano u nacionalnoj i vjerskoj povijesti. Možda će ipak odmahivanja rukom, podcjenjivanja i etiketiranja zamijeniti bratski, kršćanski i hrvatski koloplet zajedničkog nastojanja da sebe, obitelji, Crkvu, narod učinimo boljim, životnijim i svjesnijim svoje povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Tim više što su se nad svijetom  ponovo nadvili teški, tmasti i olovni oblaci: zbog posijanih ratova diljem svijeta i velikih migracija, zbog terorizma i posvemašnje nesigurnosti  nastupaju vremena velikih kušnji i  raste potreba da mi u našem narodu zbijemo redove i budemo jedno srce i jedna duša. Crkva – narod Božji, laikat u Hrvatâ pozvani su da dadnu svoj doprinos. Pri tome, nikako ne treba zaboraviti strukture. One u Državi, a i one u Crkvi. Moliti Boga da revnije osvjetljuju putove po kojima nam je hoditi i da upravljaju lađama na kojima nam je ploviti po sve  nemirnijem i olujnijem moru osobnoga, obiteljskog i narodnog života.

Svim miovcima i čitateljima čestit Božić i blagoslovljeno Novo ljeto 2020.

Zanima nas Tvoje mišljenje!