Aktualno

Papa Franjo – između čekića i nakovnja

Naučimo dječji govor!

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

Svojedobno je u jednom francuskom časopisu objavljena karikatura u kojoj je prikazano nekoliko teologa koji, svaki na vrhu svoga malog brda, napeto i pozorno gledaju prema obzorju ne bi li spazili Krista. Istodobno, dolje u dolini, djeca su ga već pronašla, koji, uzevši ih za ruku, s njima hoda pred očima teologa, ali ga nitko od njih ne prepoznaje. Ta karikatura izvrsno oslikava tzv. „super katolike“, odnosno, kako kaže papa Franjo „intelektualce kazuistike, koji ostaju samo na kazuistici: dotle se smije, odavde se ne smije, a bez pameti da pronađu, da tumače Boga“.

Očito je da mnogi visoko školovani, i visoko pozicionirani, teolozi imaju problema da razumiju papu. Kritiziraju ga, često na nedoličan način, jer misle, da on ne djeluje u skladu s tradicijom Crkve, točnije, jer je, navodno, u raskoraku sa svojim velikim prethodnikom papom Ivanom Pavlom II. „Intelektualci kazuistike“ zbunjeni su činjenicom, da u Papinom naučavanju ne mogu potkrijepili vlastite teorije, pa ne želeći odstupiti od svog uskog intelektualnog okvira, ne pokušavaju pritom pomnije (po)slušati iznenađujuću svježinu poruka pape Franje. Ne shvaćaju da je Evanđelje drevno, ali uvijek i novo. Njima je važnije spasenje ideja (salus idearum), a ne spasenje duša (salus animarum). Ljudi u antipapinom taboru pokazuju sklonost prema vrlo uskom razumijevanju primjene Kanonskog zakona, prema ropskoj i krutoj predanosti liturgijskom rubricizmu i zastarjelom eurocentričnom pogledu na svijet, koji je ukorijenjen u klasičnim grčko-rimskim filozofskim sustavima. Postoje, na žalost, i skupine „vjernika“, relativno male, koji papu čak i preziru. Svi ti papini kritičari, iako u manjini, vrlo su glasni, te dobro organizirani i postojani. Rječju: Kapitaliziranjem društvenih medija, odnosno korištenjem mogućnosti, koje im pruža kibernetički prostor, prikazuju se odgovornim dušobrižnicima i predstavnicima cjelokupnog katoličkog stanovništva. Na taj su način, na žalost, zavarali mnoge dobronamjerne i neupućene vjernike stvarajući dojam da je Crkva zapravo podjednako podijeljena u dvije skupine: na onu koja papu Franju voli i onu koji ga ne podnosi. Massimo Faggioli, profesor na Villanova sveučilištu (SAD) opisao je te osobe, koje se ljutito suprotstavljaju Papi i njegovim nastojanjima glede obnove Crkve, kao „katoličku internetsku (kibernetičku) policiju“.

Portal „Bitno.net“ je svojedobno donio zanimljivo razmišljanje slovenskog redovnika Rupnika, koji vrlo jasno raščlanjuje problematiku napada na Papu: „Mislim da je i Papi logično da se određeni dio tome odupire. S druge strane, važnu ulogu imaju društveni mediji, oporbene sile su za širenje negativnosti spretno iskoristile i društvene mreže. Čudi da se većina tih ljudi smatra tradicionalistima, žele se pokazati kao „super katolici”, a ujedno se osjećaju pozvanima kritizirati Papu i čak ga proglašuju krivovjercem. Čudno je da baš takvi katolici biraju postmoderne subjektivističke oblike u kojima je ja (!) mjerilo svega. Čudim se takvoj neovisnosti i samodostatnosti da mogu iz svojeg kutka (!) gledišta ocjenjivati, suditi i čak „izopćiti” Papu. Papa je zakoračio u smjeru, koji nam je Krist dao u Evanđelju: mi smo sol i kvasac. Pokazuje nam da moramo van iz kalupa u kojima smo se našli i zaživjeti kao manjina u svijetu.

Mnogi miješaju vjeru s teologijom ili kako se treba objašnjavati vjeru. Mnogi su u Crkvi, kao odgovor na Reformaciju, izjednačili vjeru sa svime u katekizmu. Naprotiv, teologija je uvijek nesavršeni pokušaj objašnjavanja vjere, koja je misterij. Teologija je jednostavno pokušaj objašnjavanja vjere koristeći najbolje mišljenje određenog doba. Tako je Augustin upotrijebio neoplatonizam, a Toma Akvinski aristotelizam i imao zbog toga velike probleme. „Pravovjerni“ pismoznanci i moralni i svjetonazorski bičonošc, odnosno „pravovjerni“ inkvizitori ne razumiju da nije posao teologa samo citiranje svetih Augustina i Tome Akvinskog, nego da nasljeđujući ih objasne vjeru sadašnjoj generaciji pomoću najboljeg razmišljanja svojeg doba.

Prigovora se papi Franji da njeguje razjedinjenost u Crkvi „poticanjem sinodalnosti što omogućuje i potiče različite doktrinarne i moralne, mogućnosti u Crkvi i može samo dovesti do veće teološke i pastoralne zbunjenosti.” Na obilježavanju 5. obljetnice Biskupske sinode Papa je rekao: „Sinodalnost kao tvorbena dimenzija Crkve, daje nam najprikladniji interpretativni okvir za razumijevanje hijerarhijske službe, ako razumijemo, kao što je to rekao sv Ivan Zlatousti, „da su Crkva i Sinoda istoznačnica (!)“, jer Crkva nije ništa drugo nego zajednički hod Božjeg stada na putevima povijesti da bi se susrelo Krista Gospodina. … Sinodalna Crkva je Crkva koja sluša, svjesna da je slušanje više od čuti. To je uzajamno slušanje u kojem svatko ima nešto za naučiti.“ Postoje očito ljudi, na žalost među njima su i neki kardinali, koji vjeruju da su pogrješni svi pogledi, koji se razlikuju od njihove teologije, pa čak tvrde da „takva sinodalnost nije mudra jer u praksi, radi protiv kolegijalnog jedinstva među biskupima.

Blaženi Pavao VI. je smatrao da biskupska sinoda treba reproducirati sliku ekumenskog koncila i odražavati njegov duh i metodu, te kazao predviđao je da se organizacija Sinoda može “poboljšati s vremenom“. Dvadeset godina kasnije sveti Ivan Pavao II. je ponovio tu misao izjavivši da se „ovaj instrument može još poboljšati. Možda bi se kolegijalna pastoralna odgovornost mogla u cjelini izraziti na Sinodi.“ Benedikt XVI. je 2006. godine napravio nekoliko izmjena u „Ordo Synodi Episcoporum“, posebno u svjetlu odredbi Kodeksa kanonskog prava i Kanonskog kodeksa Istočne crkve, koji su u međuvremenu bili objavljeni.

Zanimljivo je da kardinali, te ostali kritički raspoloženi svećenici i biskupi, koji su jako zabrinuti za stanje u Crkvi, nisu u svojem ponašanju slijedili uputstva iz dokumenta „Donum veritatis“ (Dar istine), koji je još 1990. godine objavila Kongregacija za nauk vjere u doba pape Ivana pavla II., te prefekta Kongregacije kardinala Josepha Ratzingera. „Donum veritatis“ je objavljen da bi se naglasila potreba da katolički teolozi održe zajedništvo s Učiteljstvom Crkve. U tom se dokumentu priznaje da teolozi mogu, dakako, imati problema s određenim naučavanjima Učiteljstva, pa stoga, ako su oni trajni, “dužnost je teologa da s problemima upozna učiteljske vlasti, bilo da oni proizlaze iz samog nauka, iz razloga kojim je obrazložen ili iz načina na koji je iznesen. Ali će tada ”to učiniti u duhu Evanđelja s dubokom željom da se razriješe poteškoće.“

Donum veritatis“ opominje teologe da poštuju ne samo „načelo jedinstva istine“, već i „zajedništvo ljubavi“. Također upozorava: „Teolog neće iznositi svoje drukčije mišljenje ili postavke kao da se radi o neprijepornim zaključcima.” Posebno je važna činjenica da „Donum veritatis“ upozorava da se teolozi ne smiju obraćati masovnim medijima: „Iz tih razloga oni će se odreći preuranjenih javnih izjava.“ A upravo je to obraćanje medijima neprihvatljiv čin na razini političara, koji tako žele zaraditi neke poene. Umjesto toga, trebali bi se obraćati nadležnom tijelu, „jer pokušaj stvaranja pritiska javnog mišljenja ne pridonosi razjašnjenju doktrinarnih pitanja i ne služi istini“. Usto, postoji opasnost stvaranja „usporednog učiteljstva“ teologa, što može „uzrokovati veliku duhovnu štetu suprotstavljanjem prema Učiteljstvu. Kada, naime, neslaganje uspije proširiti svoj utjecaj do te mjere da nadahnjuje javno mnijenje i teži da postane pravilo djelovanja, to samo može nanijeti teške štete Božjem narodu i dovesti do prezira prave vlasti.” To se, na žalost, događa.

Na „super katolike“ mogu se primijeniti riječi katoličkog filozofa Jacquesa maritaina iz njegove knjige „Cjeloviti humanizam“: „Kao da smo sukrivci u prijestupu nekog čovjeka, ako ga ne promatramo grešnim, te preko kakva društvenog znaka ne očitujemo čistoću svoje savjesti.“ A dublje razmišljanje o papinim činima, gestama i govorima, te o poruci pobudnice „Radost ljubavi“ može početi od možda najvažnije misli: „Ali ta ista savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara svim zahtjevima evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenome moralnom sigurnosti da je upravo to ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti nečijih ograničenosti, premda to još nije potpuno opredmećen ideal.“

Treba se čuvati onih koji, i danas, Isusove riječi tumače glavom, a ne srcem: ideologa koji ono što Gospodin kazuje pokušavaju tumačiti prema vladajućoj ideologiji i na koncu iskrivljuju evanđelje“, rekao je u jednoj jutarnjoj propovijedi na misi u domu „Svete Marte“ papa Franjo, a u jednoj drugoj propovijedi na istom mjestu i ovo: „Molimo danas Gospodina da naš govor bude jednostavan, govor djeteta, govor Božjeg djeteta, dakle govor istine s ljubavlju.“

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!