NAŠ IZBOR

TOMÁŠ HÁLIK – PROŽIVLJAMO TEŠKU DUHOVNU LIJENOST I SINDROM „POPODNEVNE“ DEPRESIJE

 

Za miportal izabrao i preveo: dr. fra Tomislav Pervan


Praški svećenik Tomáš Halík slovi kao jedan od najprofiliranijih europskih teologa. U svojoj najnovijoj knjizi o ispovijedi tumači on svoja iskustva u dušobrižništvu u svjetlu stanja Crkve i društva u 21. stoljeću. Gostovao je u Niels-Stensen-Akademiji (Osnabrück) te se u predavanju posvetio pitanju, je li Europa ateistička.

—————-

Profesore Halík, u Češkoj ste nekoć, dok su Crkvu progonili komunisti, djelovali kao psihoterapeut. Što razlikuje ispovijed od terapeutske sesije?

Ponajprije postoji stanovito zajedništvo. Najprije treba strpljivo slušati i saslušati. Psihoterapija se bavi prvenstveno s pogrješnim, neurotičnim osjećajima krivnje. Kod ispovijedi naprotiv u fokusu, u središtu je stvarna čovjekova krivnja. Ispovijed je duhovni put pri kojemu svećenik ima ulogu neke vrsti primalje pri porodu. Razgovor je to koji pokajnik, onaj koji se ispovijeda, razgovara zapravo sa samim Bogom. Psihologija je uzela iz ispovijedi samo jedan dio, naime, priznanje. Ispovijed je pak daleko više. Ona je dio sakramenta pomirenja. A cjelina je proces pri kome nakon refleksije, promišljanja i  preispitivanja, slijedi pokora i obraćenje.

Vi govorite o opetovanim motivima prilikom ispovijedi. Koji su to?

Slušati ispovijedi, pogotovo kod mladih ljudi, za mene je nalik kao da primam signale iz budućnosti. Ispovijed je nešto poput Geigerova brojača. Tu ćutim osjenjene ili ozračene strane naše civilizacije. Primjerice, sve veću osamljenost u masi, čežnju za tišinom u svijetu, koji je stalno sve bučniji. Osjećam strahove i depresije. Tomu pridolazi i kriza obitelji. Stoga je sve bitnije da svećenik bude ne samo propovjednik nego i duhovni pratitelj.

Tek kad na temelju razgovora u ispovijedi poznajem kompliciranu situaciju u životu pojedinca, kadar sam održati nešto više od jeftine moralističke propovijedi te očitovati Kristovo milosrđe. Razgovor, ljudski susret jest bitan. Inače postoji opasnost da se ispovijed izrodi u mehanički ritual.

Vi velite, ispovijed zorno prikazuje kako je okuženo duhovno i moralno ozračje u društvu te kako se zlo globalizira….

Da, ima, postoji nešto radikalno zlo u našemu društvu. To je fascinacija nasiljem. Nakon prosvjetiteljstva religija je postala racionalističkom, moralističkom religijom. Ono „sveto“ u izvornom smislu riječi je nestalo, kako je to ispravno analizirao teolog Rudolf Otto.

Namjesto toga nasilje i seksualnost postali su sve više i više „mysterium tremendum et fascinans“, jednom zastrašujućom ali istodobno i fascinantnom tajnom. Nasilje i seksualnost danas, osnaživani i promicani putem medija, postali su za mnoge ljude nadomjestkom za duhovnost.

Ne samo svijet, i Crkva, barem u Europi prolazi kroz tešku i duboku krizu

I u krizi postoji jedna šansa. Neki će reći, kršćanstvo je na umoru. Drugi misle kako je još uvijek u dječjim cipelama. A ja velim: proživljavamo upravo podnevnu stanku. Acedia. Teška duhovna lijenost, gotovo kao sindrom „burnout“ (sagorjelosti), depresije. Kad pak malo pobliže pogledamo crkvenu povijest, vidjet ćemo: Bilo je mnogo zimskih doba u Crkvi, pa je uvijek iznova nastupalo i proljeće. Nikad to nije jednostrani proces. Zbilja je mrtva ona religija koja nije kadra provesti nikakve promjene. Ali, ja vrlo problematičnim doživljavam kako mnogi ljudi u previranjima i potresima vjere žele natrag u nekakve stare sigurnosti. Žele u nekakvo srednjovjekovno kršćanstvo, ili bolje kazano, natrag u romantične predodžbe koje si stvaraju o onodobnom kršćanstvu i Crkvi. To je fundamentalizam. Drugi opet žude za nekom jednostavnom vjerom iz svoga djetinjstva, bez refleksije. Međutim, nemoguć je bilo koji put natrag. Nemoguće je dvaput zakoračiti u istu rijeku.

Vi se u svojim knjigama posebno žestoko obračunavate s tradicionalistima. Pišete kako je to religiozna bolest.

Tradicionalizam je stvarno jedna moderna hereza. Tradicionalisti se zapravo usmjeruju sami protiv tradicije. Pogledamo li povijest Crkve, teologije i duhovnosti, znamo kako je religija bila uvijek stvarateljska predaja, pokret, gibanje. Ti pak ljudi kušaju zaustaviti maticu Duha Svetoga te iz toga širokoga pojasa i zračenja za sebe izdvojiti samo jedan mali komad, jednu zraku. Upravo je to hereza.

Na koga mislite pod tim „ti ljudi“?

Nedavno sam bio u Poljskoj i ondje sam doživio prosvjedni marš dvadeset tisuća slušatelja Radio Marije. Ono što se ondje događa i okuplja oko bivšega poljskoga premijera Kaczynskog savez je između nacionalizma i vulgarnog katolicizma. Politička zloporaba religijskih simbola. I kod nas u Češkoj ima tih krugova. Ali ti su u manjini. Dakako, stanoviti novinari rado im ustupaju mjesto da bi pokazali javnosti kako je katolicizam glup. Religijska desnica napose je snažna, i prije kao i danas, u SAD.

Vi uspoređujete krizu Crkve s Kristovom mukom. A gdje je uskrsnuće?

Prema mome poimanju oba su krila – i fundamentalizam s jedne ali i sekularizam s druge strane – veoma slična. Zagovornik sam srednjega puta. I papa Benedikt vrlo se trudi oko saveza između razuma i vjere. Ovdje bih spomenuo prije svega dijalog, razgovor što ga je još kao kardinal vodio s Jürgenom Habermasom u Katoličkoj akademiji u Münchenu god.  2004. Vjera bez snage mišljenja čini mi se jednako opasnom kao i racionalizam koji bi htio izići na kraj bez duhovnih i moralnih poticaja sa strane vjere.

Još samo 13 posto stanovnika bivše Istočne Njemačke vjeruje da postoji Bog. Pa i Vaša domovina Češka slovi kao najsekularnija država u Europi. Što je u takvu okružju poseban izazov za Crkvu?

Raduje me da sam svećenik u jednoj zemlji u kojoj religija odavna nije samorazumljiva stvar. Nakon prevrata 1989. utemeljio sam akademsku župu u Pragu i otada sam pratio u vjeri mnoge ljude. Bio nešto kao mistagog. Više od tisuću osoba pripremao sam za krštenje. Prije je vjera, napose u ruralnim područjima, bila neke vrst folklora te je bila snažno vezana uz stanovito sociokulturološko okružje, milieu. Nestankom toga miljea gubi se iz društva istodobno i u pravilu nedovoljno utemeljena vjera. U sekularnom ozračju, i gradovima sve više i više ljudi teži prema krajnje osobnom pristupu k vjeri.

K tomu imam iskustvo da mnogi koji se izjašnjavaju kao ateisti ili nevjernici time zapravo niječu samo stanovitu primitivnu predodžbu o Bogu. Upravo u toj točci započinjem svoj dijalog s njima. Bog je tajna. Ako je netko samo protiv nekakva određenog teizma, dakle, protiv određenoga oblika vjere u Boga, ne znači to istodobno da je on i bez Boga ili da je protiv Boga. Takvi ljudi imaju ponekad jedino drukčije pojmove, ali su zapravo vrlo otvoreni za apsolutnu Tajnu.

Čini se da nije posve iščeznuo stari tip vjere. Na mnogim mjestima vjernici se još uvijek orijentiraju prema običajima. K tomu, u Njemačkoj postoji riječ o „kršćanima iz podmornice“, koji se pojave, izrone, samo nakratko za velikih blagdana, primjerice, za Božić, a zatim ponovno potonu, izčeznu.

Sličnih dosjetki ima i u Češkoj. Tu se veli, svećenik ne treba biti uopće obrazovan, ne treba obrazovanja, jer se s ljudima susreće samo tri puta u životu. Prvi put za krštenja, kad čovjek još nema racionalnog rasuđivanja, drugi put za vjenčanja, kad je kod mnogih zaljubljenih nakratko razum „iskopčan“, i konačno, na smrtnoj postelji, kad zapravo mnogi i nisu više kadri razložno misliti… Nu, šalu na stranu. Prije pedeset godina u crkvenim klupama sjedili su mnogi jer su mislili kako ondje moraju biti i sjediti. A danas ta manjina dolazi posve slobodno i dragovoljno.

Bojim se da mnogi svećenici još uvijek ne shvaćaju dovoljno ozbiljno te radikalne promjene. Čovjek koji osjeća obvezu ići u crkvu podnijet će možda neku glupu propovijed pet puta. Ali čovjek koji dolazi iz nutarnje potrebe očekuje nešto posebno. Izostat će ako mu se više puta servira površna propovijed.

Trajno ističete i naglašavate kontemplaciju i sabranost. Što mislite o izričaju Karla Rahnera kako će „kršćanin budućnosti biti mistik, onaj koji je nešto iskusio, ili ga ne će biti?“

Naravno, vjera bi trebala biti duboko osobno, egzistencijalno iskustvo. Međutim, opasno je prejako naglašavanje iskustva. Da, u Crkvi postoji stanovita vrst kulture iskustva, doživljaja. Možda se to moglo činiti ili biti značajno u nekakvu bivšem autoritarnom društvu kao protuteža potiskivanju čovjekovih emocija. Ali nakon kulturne revolucije 68. pretjerano se naglašava princip samoostvarenja i samoočitovanja. Ranije sam se susretao s tom gladi i žeđi za iskustvom napose u karizmatskim skupinama. Vjera ipak mora biti daleko dublja zbilja od nekakva iskustva.

Moramo li se pomiriti s tim kako Crkva nije više masovna manifestacija ni masovno događanje? Ili bismo trebali svoju liturgiju prilagoditi, jer je to ipak većma nešto za „posvećene“, upućene?

Liturgija je govor. Za ljude izvana ona je strani govor. Ali i za ljude koji je ne razumiju zna ona biti ili zvučati vrlo nadahnjujuće. Dade se to usporediti možda s nekom francuskom pjesmom. I tu treba stanovita „inicijacija“. Naravno, ne smijemo se pretvoriti u sektu. Moramo imati ponudu za sve, ali isto tako prihvatiti činjenicu da odavna svi to više ne prihvaćaju.

Krist je govorio o „soli zemlje i svjetlu svijeta“. Za kuhanja ne treba nam mnogo soli. Nitko ne želi živjeti u „preslanom“ društvu. Ali, manjka li posve sol, jelo postaje nepodnošljivo, bljutavo. Bitna je naša prisutnost. Kvaliteta. Kršćanstvo nije stvar ni pitanje kvantiteta.

Ali ako nas je kršćana stalno sve manje i manje, ne bojite li se da će iz svijeta iščeznuti kršćanske vrijednosti? 

Pa iz Evanđelja znamo kako mnogo sjeme treba najprije umrijeti prije nego donese plod. Prethodno sam tematizirao problematiku „sagorjelosti“ (burn out), podnevni umor Crkve. Danas nam više nego ikada prije treba odvažnosti za poslije podne. U psihologiji popodne slovi kao najznačajniji period u životu.

Dopodne se oblikuju, osiguravaju i razvijaju vanjske strukture. A onda dolazi vrijeme da se krene u dubinu. Izvanjske stvari postaju većma nebitne. Ne smijemo se kao Crkva bojati popodneva.

A za to nam treba kenotička teologija. Izvlaštenje, ispražnjenje Kristovo. On se sam lišio božanskih prerogativa, postao čovjekom. Treba nam mistika. Tu se kriju i počivaju vrutci za inspiraciju moje teologije. To mi pomaže gledati u budućnost bez depresije unutar sve više i više sekularizirana svijeta. Nisam optimist. Ali gajim nadu.

(Intervju vodio Andreas Kaiser- prijevod fra Tomislav Pervan)    

Zanima nas Tvoje mišljenje!