Vjera

Dr. Antun Lisec: Zaštitnik najmanjih

Piše: Elizabeta Rezić
„Što je Ivan Merz za mlade, to je dr. Antun Lisec za nerođene!“ spontana je izreka jednog vjernika povodom smrti dr. Liseca. Život Ivana Merza istrošio se u naporu da bude Srce Isusovo za mlade. Život dr.Liseca istrošio se u naporu da bude Isusovo i Marijino Srce za svu djecu, a osobito za najmanje – nerođene. Bio je ponosan na Božje djelo govoreći da su te male duše „najdragocjenija stanica-biće u svemiru“, a potresen kad bi govorio kako su njihova mala tijela rastrgana u pobačaju, ili su kao embriji zamrznuti, izloženi prodaji i svakoj zloupotrebi.

Dr. Lisec je rekao da je SVE počelo jednog jutra, kada su ga kao mladog anesteziologa svi požurivali da uspava jednu pacijenticu. Kad je saznao da je riječ o abortusu, on je samo sjeo i rekao:“Ja to neću učiniti!“ Svi su se sjatili oko njega, ljutili, bjesnili, ali njegovo NE je ostalo! Izdržao je pritisak okoline, očitovao istinu o sebi! To njegovo NE je bilo kamen spoticanja mnogima, ali je kasnije postalo veliki blagoslov, jer su mnogi prestali raditi pobačaj.

Povezanost s mojom pričom
Sjećam se, kad bih kao srednjoškolka dolazila u katedralu u Mostaru, da bi župnik, ponekad, na kraju mise, najavio dr.Liseca i zamolio vjernike da još malo ostanu. Dok bih ga slušala, preda mnom se otvarao jedan novi svijet, lijep, dobar i moćan, i ja bih još neko vrijeme živjela u tome…., i onda bi on nestajao. Možda je ostajalo samo čuđenje na tog čovjeka i njegovu priču. Sada vidim da je on već tada posijao u meni sjeme ljubavi za najmanje,  i da će ono tek donijeti plod, kada ga, mnogo godina kasnije, zalijem svojim suzama.
Dakle, godine su prošle, i ja sam postala supruga i majka. Nakon drugog djeteta imala sam spontani, i tuga je ušla u moj život. Nakon petog djeteta, također. Ljudi su mi govorili da ne brinem, da se to događa, da se okrenem svojoj obitelji, živoj djeci, i da na kraju budem sretna što sam živa. Bila sam jako zbunjena i potresena. Nadala sam se da ću na patologiji otkriti uzrok smrti svoga drugog djeteta, ali sam dobila samo papir na kojem je pisalo da je uzrok smrti nepoznat. Nisam čak ni tražila tijelo svoga djeteta koje je imalo četiri mjeseca, da ga pokopam, niti sam znala da imam tu mogućnost. Kad sam malo došla sebi, vidjela sam da sam izbačena iz smrti u život, da sam dobila petero svoje žive djece, kao pet kruhova, i dvoje koje su sada bile u nekom drugom svijetu, kao dvije ribe. I jedno i drugo je trebalo predati Isusu, da zahvali, razlomi i njima nahrani druge.
Ta bol koju sam osjećala tražila je utjehu i pomoć, i ja sam je obilno našla u vjeri, molitvenoj zajednici, obitelji i svom poslu. Sada doživljavam da su moja dva izgubljena sina-dva anđela koji vuku obitelj prema Nebu!
Svako dijete, bolesno i zdravo, živo i mrtvo, vuče nas Bogu, spušta na koljena, uči moliti i klicati u svetoj radosti. Tako sam i ja, zbog svoja dva anđela i Molitvene zajednice, bila jednim dijelom stalno u Božjem svijetu, a drugim dijelom među ljudima.Veliku utjehu sam dobila u jednoj ispovijedi, kad sam čula da to nije rastanak zauvijek, da ćemo i mi k njima gore, vrlo brzo.

Medicinska škola
U to vrijeme u našoj školi (gdje radim kao prof.hrvatskog jezika), bila je održana tribina Medicinski opravdan pobačaj. Djeca su se rado odazvala, hrabro raspravljala, a zaključak odraslih je bio da ne treba raditi pobačaj, nego koristiti kontracepciju. Pokušala sam tu donijeti glas istine, ali kao da se nije čulo. Srce mi se slamalo. Vidjela sam da se to „medicinski opravdano“ može nalijepiti kao etiketa bilo gdje i kako i dozvoliti zločin na najmanjima. Bilo mi je žao i djece koja su donosila takve zaključke. Vidjela sam da im treba svjetlo vjere, dar molitve, straha Božjega i zahvalnosti za život.
Nakon toga smo počeli u školi obilježavati Majčin dan Hodom ljubavi za nerođene. Vjeroučiteljica, Marijana Bokšić, i ja smo govorili djeci da je jako važno da se već sada, u srednjoj školi, odluče za život, čistoću u hodanju,  da bi dočekali vrijeme kad će od Boga primiti djecu, s radošću, a ne s mislima na pobačaj. Radili smo, a i sada to činimo, male plakatiće na kojima piše ZA život – Protiv pobačaja. Dok bi učenici to pisali i bojili,  mi bismo čitali tužne priče žena koje su napravile pobačaj, i sada traže izlaz, ispovijesti obraćenih ginekologa i sl. Tu nam je velika pomoć bio dr.Antun Lisec. Dovoljno bi bilo poslati kratki email, i on bi iz Požege došao u Mostar. Pomagao bi nam u Hodu za život, radovao se djeci i njihovom angažmanu. Usput bi pokupio (preuzeo,obavio, odradio)  još neke termine na radiju, školama ili crkvama, i tu „pjevao svoju pjesmu“ – da se svi zauzmemo za život najmanjih, da se pomogne djevojkama-trudnicama u SŠ, da se dobro savjetuju žene s rizičnom trudnoćom. U našoj i drugim školama, govorio bi djeci kako je važan dobar život u Bogu, čemu se sve izlažu ako žive nemoralno; o zamkama kojima se izlažu žene koje prihvaćaju kontracepciju, a iznad svega, da je to grijeh po kojem smrt zahvaća našu dušu.


Teškoće

Mnogi ga nisu ni htjeli ni mogli shvatiti. Govorili su da kao liječnik gubi svoje vrijeme i profesiju pričajući te gluposti, da je dosadan, da to svatko zna, da se petlja u tuđi posao, da su njegovi prospekti Dijete-dar Božji čista pljuska kompletnoj farmaciji…. Da, trebalo je i pretrpjeti za svaki novi život.
Hod ljubavi za nerođene
Kad bi dobio svojih pet minuta na našem Hodu Za život, on bi rekao:“Djeco, zbog ovoga što vi radite, netko će ostati živ… mnogi će ostati živi! Žrtve pobačaja nisu samo djeca, već i njihovi roditelji i liječničko osoblje, jer traže i donose smrt, umjesto da brane život.
S dr.Lisecom smo često razgovarali o inicijativama za život u Hrvatskoj. Govorio nam je o spomeniku za nerođene-djecu stradalu u pobačajima u Karlovcu. Potaknuti plemenitim aktivnostima za život, ginekolozi u Požegi su prestali raditi pobačaje i organizirali su savjetovanja i pomoć trudnicama u potrebi. Sami su organizirali sprovod pobačenoj djeci u hodu ljubavi, kada su bacali vjenčiće u rijeku, u znak kajanja i žalosti za njihovim životima.
U to vrijeme, moja prijateljica Jasna je imala spontani pobačaj. Žarko je željela pokopati svoje malo nerođeno dijete, iako tada nisu imali ni stan, a kamoli grobnicu. Dr.Lisec nas je uputio i ohrabrio da tražimo od Biskupa dozvolu za jednu posebnu grobnicu za nerođene. To smo učinili,molili, tražili, i dobili! Posebna pomoć u svemu tome nam je bio don Ivica Boras, koji je odvojio jednu grobnicu samo na tu nakanu, uredio je i blagoslovio. On je tada sahranio malog Svetozara, a kasnije još više od dvadeset  bebica koje su svoj život izgubile prije rođenja. Grobnica se nalazi u Raštanima. Posebna misa za djecu-anđele  se održava 2.listopada, na Dan anđela čuvara. Tada bude mala procesija do grobnice, i mi se sjetimo da su i naša braća, sestre i djeca naši anđeli koji nam pomažu da nađemo i ostvarimo Božju volju u svom životu i budemo s njima u nebu. Sada svi oni koji žele mogu svoje mrtvorođeno dijete pokopati u ovu grobnicu, uz crkveni obred i blagoslov! Roditelji mogu doći na grob svog djeteta, upaliti svijeću, iskazati ljubav i moliti za Božju pomoć.
Na ovaj način, životu koji je Božji dar i počinje začećem, dajemo dostojnu zahvalu i poštovanje.

Početak i obiteljski život
Dr. Lisec je rekao da je SVE počelo jednog jutra, kada su ga kao mladog anesteziologa svi požurivali da uspava jednu pacijenticu. Kad je saznao da je riječ o abortusu, on je samo sjeo i rekao:“Ja to neću učiniti!“ Svi su se sjatili oko njega, ljutili, bjesnili, ali njegovo NE je ostalo! Izdržao je pritisak okoline, očitovao istinu o sebi! To njegovo NE je bilo kamen spoticanja mnogima, ali je kasnije postalo veliki blagoslov, jer su mnogi prestali raditi pobačaj.
Na njegovom NE grijehu, Bog je izgradio svoje DA Antunu Lisecu. Otvorio mu je putove rada u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji, Češkoj, Slovačkoj, Rusiji… U svojoj misiji uvijek je tražio pomoć crkve kao njezin sin i predani kršćanin.
Na taj način i sam je pokazao da je crkva – stup Istine, učiteljica čovjeka i braniteljica života. Bog mu je dao da u crkvi nađe i svoju vjernu ženu Bosu. Ona je rodila tri divne kćeri: Jacintu, Klaru i Anu, na Antunovo veliko zadovoljstvo i radost. Napravio je i svoju obiteljsku kuću, i uz nju spomen-obilježje Gospi Gvadalupskoj-Majci života.
Smrt
Njegova zemaljska misija je završena 1.lipnja 2019. u večernjim satima, u požeškoj bolnici. Nakon nekoliko mjeseci bolesti, otišao je svom nebeskom Ocu i Majci Mariji.
Nada
Sat vremena prije smrti još je govorio svojoj supruzi:“Dat će Bog…“ Njegove misli su već bile u Nebu, među svim blagoslovima koji se tek trebaju spustiti na zemlju, njegovu obitelj, sve nas i nerođene.

Poticaj
Na nama je da čistimo svoje srce, kako bi u njemu bio Bog, i kao mali Isus zagovarao i činio djela koja brane život i proslavljaju nebeskog Oca, baš kao što je to činio i naš dr. Antun Lisec! Pokoj vječni, daruj mu Gospodine, i svjetlost vječna, neka mu svijetli! Rado ćemo ga se sjetiti u svima aktivnostima vezanim za život, a vjerujemo da nas on s neba gleda, blagoslivlja i navija (zagovara) za pobjedu svakog života!

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!