Vjera

M. O’BRIEN UZ BLAGDAN GOSPE OD SUZA – PLETERNICA: SVJETLOST IZ TAME I RADOST IZ SUZA

Pleternica: svjetlost iz tame i radost iz suza

Piše: Michael D. O’Brien

Primio sam poziv da budem gost u dalekoj zemlji Hrvatskoj, točnije u Slavoniji, u gradiću Pleternici. U prvi mah skroman čovjek pomisli na Boga, na Duha Svetoga, na Premilostivu Majku Mariju… jer ljudska logika je u svemu ovom presiromašna.

Kako odgovoriti i zahvaliti za ničim zasluženu ljubav, pitao sam se, i sretan sročio odgovor: „Preko tih Hrvata Bog me voli! Ljubav za ljubav… Zavolio sam čudnim putem i ja njih!»

Pleternica sa svojom Gospom od Suza jest stožer milosti i vjere, gdje svatko od nas može donijeti svoje brige, tuge i nadanja. Tu možemo odmoriti slabašna ljudska i vjernička srca na Njegovu velikome Srcu koje kuca te pronaći snagu i utjehu.

Kako je lijepo, plemenito i veličanstveno kad mali čovjek poput mene, katolik i otac šestero djece koji cijeli život bije bitku za opstanak – na rubu svijeta, tamo gdje u Kanadi «zalazi sunce» – primi poziv da bude gost u dalekoj zemlji Hrvatskoj, točnije u Slavoniji, u gradiću Pleternici. U prvi mah skroman čovjek pomisli na Boga, na Duha Svetoga, na Premilostivu Majku Mariju… jer ljudska logika je u svemu ovom presiromašna. Čovjek si postavi ponizno i zahvalno pitanje: tko su ti ljudi koji me vole i žele vidjeti, biti milosna satisfakcija za sve moje muke koje ja prikazujem Bogu, a svijet ih, eto, doživljava kao veliki uspjeh, kao veliki literarni dar. Kako odgovoriti i zahvaliti za ničim zasluženu ljubav, pitao sam se, i sretan sročio odgovor: „Preko tih Hrvata Bog me voli! Ljubav za ljubav… Zavolio sam čudnim putem i ja njih! Naš Bog je naša spona. I Ljubav, da samo Ljubav…“

I došao sam koncem kolovoza 2008. u taj hrvatski kraj, u tu opjevanu Pleternicu, u tu malu ikonu ljepote, ikonu cijele vjerne i vjerničke Hrvatske, u kojoj se – saznao sam kasnije – zrcali sve ono najljepše od integralnog hrvatstva i katoličanstva sa svih strana drage hrvatske zemlje. U tim danima provedenim u Pleternici bio sam doslovce pomazan miomirisima i blagoslovljenim iznenađenjima dok sam istraživao povijesna i duhovna ishodišta ovog velebnog svetišta.

Posebno nas je u sjedištu biskupije u Požegi velikodušno dočekao biskup dr. Antun Škvorčević sa suradnicima, koji su nam pokazali drevnu katedralu s ožiljcima turske mržnje i izložbu slika glasovitog Ive Dulčića koja je tih dana tamo bila postavljena. Kasnije u Pleternici osjetio sam ljepotu vinograda, izvornost Božje prirode, vozeći se po okolnim brežuljcima u konjičkim zapregama uz gradonačelnika Lucića. Te nebrojene divne trenutke ću zauvijek pamtiti, osobito bratski domjenak u ladanjskoj kući gosp. Markote. Dojmili su me se ljudi što smo ih ondje susreli: Marinko, Tomislav, Franjo… Satima smo se družili svečano objedujući kao da su nam ovo zadnje mrve sa zemaljskog stola, pričali priče, recitirali pjesme, prepričavali šale i razgovarali o brojnim temama: ponekad ozbiljno, ponekad kroza smijeh, a ponekad i u suzama. Kroza sve to me pratio snažan osjećaj kako te ljude do u srce poznajem, iako smo se netom susreli. Tada sam shvatio kako smo u Tijelu Kristovu zaista jedna obitelj, pa i onda kada susretnemo ljude s kojima nas spaja zajednički jezik, već su s nama sjedinjeni u Duhu Svetome. Na nov način učimo kako smo braća i sestre – jedna obitelj i jedna Božja crkva.

Unatoč svim ovim predivnim iskustvima, najvažnija se stvar u mojoj duši dogodila za vrijeme samoga hodočašća bremenitog simbolikom i značajem. Priča o suzama kojima je Gospa oplakala žalosti svoje djece, svjedočanstvo o svetom župniku koji je očistio lokaciju razorene crkve što ju je komunistički režim bio pretvorio u smetlište, ustrajnost molitve vjernih za vrijeme toga razdoblja hrvatske povijesti duboko su dirale srce. Vjera ljudi Pleternice bila je tog časa znak za čitav svijet, baš kao što su i suze Svete Djevice bile znak ljudima te župe za vrijeme razdoblja torture, kao i znak koji i dalje sjajno svijetli svima nama.

Na večernjoj svetoj misi zadnjega dana tisuće se ljudi o zalasku sunca okupilo oko vanjskoga oltara; toga oltara, izgrađena na mjestu stare crkve, što su je ono komunisti bili razorili. Na tisuće i tisuće ljudi očiju punih ljubavi i srca punih vjere preplavilo je čitav brežuljak. Tada sam shvatio da zlo može razarati zgrade crkava i svaki izričaj vjere otjerati u ilegalu; u zatvore, skrivanje i grobove. No, Crkva će se uvijek ponovno izdići živa, upravo kada je neprijatelji Božji proglase mrtvom. Poput našega Gospodina i ona vazda ustaje iz groba, jača no ikada. To je ono što sam te večeri vidio na svetoj misi – kako je u ovoj zemlji i na ovome mjestu đavao mislio kako je pobijedio Krista, ali je Bog donio još veću pobjedu po trpljenju svoje djece i po zagovoru Gospe od Suza.

Sada, puno godina nakon prvotnih događaja, Crkva u Pleternici ponovno raste. Svake godine dolazi sve više i više hodočasnika. No, čudesno je kako su među njima većinom mladi ljudi, cijele mlade obitelji s brojnom djecom. Duh koji je u njima, sličan je onome što sam doživio na Svjetskome danu mladih, kao i na drugim hodočašćima diljem svijeta, ali ono u Pleternici ipak posjeduje jedinstven značaj. Kada smo se klanjali Euharistijskome Isusu i kada smo podizali svijeće u čast naše Majke Marije, pjesma se zaorila iz nebrojenih srdaca. Tako zanosne, jednodušne molitve i pjesme teško je igdje drugdje čuti i vidjeti… Protrnuo sam do same srži. Nikada u životu nisam čuo tako snažno pjevanje, vidio tako ozarena lica. Bila je to pobjeda svjetla nad tamom. Iako je tama mrzila svjetlost, nije je mogla nadvladati. Mnoštvo svijeća je zasvijetlilo, mnoštvo duša uskliknulo iskazujući Bogu slavu…

Kasnije sam, uz dopuštenje preuzvišenog biskupa dr. Škvorčevića, zamoljen uputiti nekoliko riječi. Za mene je to bio trenutak uvelike obilježen poniznošću, jer sam se osjećao tako malenim, u odnosu na ostale hodočasnike. Dolazim iz zemlje u kojoj je Crkva materijalno bogata, ali i nerijetko prazna i gdje vrlo malo mladih časti Boga. Na misi u Pleternici plakao sam istovremeno i od žalosti i od radosti; radosti zbog predivna izljeva i ponovna rađanja vjere što sam ga ondje vidio, a žalosti nad vlastitom domovinom, gdje đavao materijalizma uništava vjeru daleko djelotvornije od svake brutalne tiranije. Ti su hrvatski hodočasnici odvažno pretrpjeli nešto što mi u Sjevernoj Americi nismo. Bili su stavljeni na kušnju, a mi nismo.

Mnogi su izdaleka došli pješice, umorili se i puno toga žrtvovali da bili ovdje. Što sam im ja mogao reći? Molio sam se Duhu Svetomu i moje su neznatne riječi došle ravno iz srca. Zahvalio sam hodočasnicima na njihovoj vjeri koja je za mene znak, za njihovo svjedočanstvo koje je veliki znak za čitav svijet. Toga trenutka nekoliko kapljica Majčinih suza, nekoliko kapljica vode iz blagih očiju što nas s ljubavlju gledaju postajale su žustar potok, a potom moćna rijeka milosti koje će se i dalje izlijevati. Ona je sada nevidljiva, no jača no ikada. Ta rijeka ljubavi iz Srca Majčina napaja pustinju našega doba. Hvala ti, Hrvatsko, za tvoju hrabrost i ljubav, za tvoje nebrojene žrtve, za tvoje raspeće i tvoje uskrsnuće. Hvala ti, puče Pleternice, što činiš da ovo hodočašće postaje sve poznatije. Siguran sam da i u budućnosti još mnoge duše ovdje nalaziti snagu i ozdravljenje. Ovo sveto mjesto je puno mira, puno Božje ljubavi za čovjeka i čovjekove ljubavi prema Bogu! Pleternica sa svojom Gospom od Suza jest stožer milosti i vjere, gdje svatko od nas može donijeti svoje brige, tuge i nadanja. Tu možemo odmoriti slabašna ljudska i vjernička srca na Njegovu velikome Srcu koje kuca te pronaći snagu i utjehu. I ovdje, blizu Njegova Srca i Suza Dobre Majke, koji se časte predivno u Pleternici, leži pobjeda nad svom tamom svijeta. Valja, stoga, odgovoriti ljubavlju na sve darove, na sve milosti, na sve nade što ih vjernici ovdje primiše jučer, čime se osvježiše danas, čime će se napajati sutra i sve dok zadnje srce kuca i moli: „Gospe od Suza, smiluj se nama…“

Zanima nas Tvoje mišljenje!