Priče iz života

OTAC U NOĆI

Piše: Michael O’Brien

Svaki otac znade kako u životu obitelji postoje razdoblja kada se nevolje gomilaju, a duh klone. Bio je to jedan takav mjesec u našemu domu. Početkom prosinca snijeg je obilno ispunio usku dolinu Rocky Mountainsa u kojoj smo tada živjeli. Tjednima je padao i padao te ne bijaše niti tračka sunca. Rekordne su količine snijega prijetile slomiti krovne grede, dok se pod strehom nakupio led, izazivajući prave male slapove posvuda po kući. Već sam po treći puta te zime stajao do struka u snijegu i mahnito ga razgrtao, svejednako uživajući u novosti toga događaja. Djeca su se neizmjerno zabavljala spuštajući se s vrha, da bi se sigurno dočekala na dnu. Triput sam čistio krov, te je bijela gomila sada sezala sve do strehe. Morali smo otkopati rupu do prozora dnevne sobe kako bismo došli do makar malo svjetlosti. No, kada je bilo potrebno i po četvrti puta razgrtati snijeg, na kralježnici mi se pojavila izraslina koja je trovala čitavo moje tijelo. Bila je potrebna operacija, ali je na nju poradi gužve u bolnici valjalo čekati i nekoliko mjeseci. Trpio sam velike bolove te nisam mogao sjediti, stajati niti ležati bez tegoba. U siječnju me bol više uopće nije napuštala te nisam bio u stanju gotovo ništa raditi, što glavi kuće, razumije se, pada najteže od svega. Bespomoćno promatrati i čekati da vas živa zatrpaju uistinu je užasan osjećaj. Obitelj i bliski prijatelji bili su predaleko da bi nam došli u pomoć, a kroz zatrpane se ceste bilo nemoguće probiti. Svi su ostali mještani bili u jednako očajnoj situaciji kao i mi sami.

Toga je istoga tjedna nepažljivi vozač izletio iz pokrajnje ulice i zaletio se u naš auto. Na sreću, nitko nije bio ozbiljno ozlijeđen, ali smo sada još ostali i bez prijevoznoga sredstva. Takve su se “male” nesreće gomilale, pri čemu je jedna od najupečatljivijih bilo začepljenje toaleta što ga je izazvao stanoviti mlađi član obitelj, bacivši u nj autić-igračku i povukavši vodu, “da vidi što će se dogoditi,” kako je kasnije nedužno objasnio. “Mislio sam da ću time razveseliti tatu,” dodao je.

Budući da je lokalni vodoinstalater bio odsutan, tjednima smo se koristili starom noćnom posudom, što je djeci bilo vrlo originalno i zabavno. Te i slične stvari i dalje nam nisu priječile prihvatiti činjenicu kako nam život donosi neočekivane valove obilja, ili pak oskudice. No, ubrzo smo ipak izgubili svaki smisao za humor. Tata se više nije smijao. Sve nas je, naime, u nezgodno vrijeme, pokosila iznimno jaka gripa. Liječniku nismo mogli telefonirati jer je snijeg uzrokovao pad mreže. Njegova je ordinacija bila udaljena stotinu kilometara te se ionako ne bih mogao probiti zakrčenim cestama.

U vremenu izobilja postoje načini kako se nositi s nevoljom. Ako ste dovoljno bogati ili utjecajni, zdravi i moćni, dugo se vremena možete opirati nevolji. Možete sve oblagati, ublaživati i razonoditi se, kako biste upotpunili tlapnju da ste sve uspješno svladali. Jedina slabost ove naizgled savršene metode leži u tome što tada svoj život morate posvetiti oblaganju, ublaživanju i razonodi. Većina nas to do određene mjere i čini. Ne možemo si pomoći: bol jednostavno nije zabavna, dok je bespomoćnost upravo zastrašujuća. No, u određenome trenutku, svaka duša koja želi rasti u vjeri mora proći kroz “uzana vrata” Križa. Trpljenje nas sve sustiže, prije ili kasnije. Nemoguće se sakriti dok ste u obiteljskome životu naročito izloženi pogiblima ljudskoga postojanja. Sv. Franjo Saleški kaže kako “bračno stanje zahtijeva više kreposti i ustrajnosti od bilo kojega drugoga: ono je trajno vježbanje mrtvljenja.”

Cijena je sretne obitelji umiranje sebi. Otac mora umrijeti ako želi dati život svojoj supruzi i djeci. Iako ova pomisao možda nije ugodna, ona je svakako istinita. Moguće je provesti čitav život izbjegavajući je. Jednostavno nije dovoljno osiguravati sve potrebno za život i štititi. Razumije se kako su po sebi osiguravanje potrebnoga i zaštita valjane i nužne stvari. To je naša odgovornost. No, otac svojoj obitelji može osigurati čitavu gomilu materijalnih stvari i braniti je od najrazličitijih nevolja, misleći kako može biti miran jer je obavio svoju dužnost, a da pritom zapravo propusti ono suštinsko: pozvan je biti slikom ljubavi i istine Očeve. Kuća koju je podigao, bila ona koliba ili palača, u svojoj jezgri mora imati srce koje moli, srce spremno uvidjeti vlastitu bijedu, srce dovoljno ponizno kako bi zavapilo za pomoć. Bog ispunja posudu koja priznaje kako je prazna i otvara se primanju stvarne snage. Sve dok se pouzdajemo u vlastite snage, pamet i lukavu sposobnost izdržavanja, mislit ćemo kako sve ovisi o nama. Ponašat ćemo se kao djeca bez oca. Izgradit ćemo životni stil uklanjanja poteškoća pod svaku cijenu. Potrebno je jako puno “oblaganja” ako želite izbjeći ono neobjašnjivo, nepravedne udarce koji donose trpljenje. Doći će, međutim, vrijeme kada će Bog dopustiti da se taj pomno izgrađeni obrambeni sustav sruši u komadiće.

Dobro se sjećam zimske noći kada su moje vlastite barikade stale padati. Te noći nisam mogao spavati radi bolova u leđima i brige oko bolesne djece. Briga je stala nagrizati moju dušu. Dolazilo je do sitnih okršaja s obeshrabrenjem iz kojih sam još uvijek izlazio kao pobjednik, ali je pobjeda postajala sve teža, a okršaji češći. Ne samo da sam se prestao smijati, već sam prestao i moliti. Usred “gluhog doba noći”, oko tri izjutra, beba je stala očajnički plakati u svojoj sobi. Tijelo i volja njene majke popustili su nakon njegovanja još od ponoći. Jednostavno više nije mogla reagirati na plač djeteta, jer je i sama bila vrlo bolesna i iscrpljena. Imala je još samo dovoljno snage kako bi zavapila: “Molim te, hoćeš li je ti uzeti?”

Otac je ispustio umoran uzdah, teškom se mukom izvukao iz kreveta i uputio hodnikom do izvora buke. Vani je snijeg padao u velikim vlažnim pahuljama kao i protekla tri tjedna. Stao sam malko prigovarati. “Došašće je prošlo,” pomislio sam, “a, čekaj, Korizma još nije niti počela. Ovo nije u redu!” Uvelike sam se samosažalijevao.

Beba je imala godinu i pol dana te je bila zjenica našega oka, blistava, kovrčava i slatka. To je dijete izašlo iz utrobe doslovce gučući, a sada je posjedovalo divan dar domišljatosti i smijeha. No, te je noći glasno prosvjedovala protiv svoje nevolje, stišćući prečke svoje kolijevke poput nepravedno osuđena zatočenika. U njenu se glasu mogla osjetiti i doza straha, jer je teško disala. Slabo je noćno svjetlo otkrilo kako su joj i oči i nos potpuno začepljeni.

Podigao sam je, nježno je tješeći samo našim zvukovima koje bih bio pripravan ispustiti još jedino u prisustvu njene majke. No te noći čak ni naše male nježnosti nisu djelovale. Jednostavno ju je bilo nemoguće utješiti. Srušio sam se u strganu stolicu za ljuljanje pored kolijevke i stao joj brisati nosić i krmeljive oči. Udovi su joj bili napeti, ručicama je čvrsto zgrabila moj ogrtač, dok joj je čitavo tijelo podrhtavalo u mome naručju. Pogledao sam jesu li joj možda pelene pune, i osvjedočio se kako je hitno treba premotati. No, nije htjela da je ispustim iz naručja te se njena tegoba pretvorila u pravu histeriju kada sam je položio na stolić za presvlačenje. Iako je bila uistinu mokra, to joj nije odgovaralo. Nemirnom je nožicom pribadaču koja je pridržavala pelene zabila u moj palac. Drugim je trzajem sadržaj čitave pelene prolila po mojim rukama, sebi i stoliću. Potom je nekako ustima dosegla do moga uha i stala iz svega glasa zapomagati. Otac je stisnuo zube. Bljesak ljutnje prošao je kroza me i ubrzo nestao. Nikada je još nisam vidio takvu, iako mi je njena majka rekla kako se to znade događati. U polumraku nisam dobro vidio što radim. Upalio sam lampu i odjednom nas je preplavila zasljepljujuća i bolna svjetlost.

Ponekad je istina takva, pomislih. Svjetlost koja obasjava strahom zaklonjene predjele našega bića, tamne sobe u koje se skrivamo i odbijamo vjerovati. Preispitao sam svoj bljesak ljutnje i posramio se. Znao sam kako je ljutnja ukorijenjena u strahu, nedostatku pouzdanja. Otac u noći može se prestrašiti čitavoga niza stvari: bolesti, siromaštva, kaosa, izolacije, rušenja krova, ponovnog kvara na automobilu, vlastite smrtnosti… ili, bolje rečeno, bespomoćnosti u suočenju sa stvarnošću. U toj zastrašujućoj tami može otkriti tajnu: u dubini svoje duše osjetiti kako on sam nije Bog i kako mu je potreban Spasitelj.

Majka je doteturala iz sobe, pitajući oca treba li mu pomoć. No otac je, savršeno mirnim glasom (iako mu je pomoć itekako bila potrebna), odgovorio kako je sve u redu, pod nadzorom te neka se slobodno vrati u postelju. Bilo je to i točno, jer je djelić fizičkoga poretka bio vraćen. Svjetlo se ugasilo. Odnio sam djetešce natrag u stolicu za ljuljanje – onu čija je slomljena noga škripala (kada li sam ono zadnji puta odložio popravljanje?) Ljuljao sam je i ljuljao, držeći je na grudima. Škripa i stenjanje udružili su se u pravu malu simfoniju. Nikako nije prestajala plakati, iako u njenom plaču više nije bilo histerije.

U noći se očevi tanki živci mogu stati očitovati, a njegovi strahovi i skrivene neuroze niču iz mraka poput gljiva poslije kiše. Nebrojene male kušnje i napetosti vezane uz podizanje obitelji mogu se udružiti u popriličan teret, osobito ako, kroz pravu oluju tisuća svakodnevnih zahtjeva, otac pomalo stane zaboravljati odakle mu dolazi snaga. Otac, naime, znade kako mora biti jak.

Jest. Ali otac mora znati također i kako biti slab. Jer, slabost nam svima dolazi te predstavlja blagoslov ili prokletstvo – ovisno o tome kako na nju reagiramo. U noći ocu to može biti teže shvatljivo, jer mu se pogibli života ukazuju pred očima poput strašila: načete vrijednosti u društvu, brzina kojom narodi dolaze do samoga ruba sukoba, gospodarstvo na rubu propasti… ako si to samo dopusti, ovaj se popis može nastaviti unedogled. I nesvjesno može posegnuti za oružjem kojim se obično služe oni koji nemaju vjere. U noći, preplavljenoj tamom, dok je tako sam i u strahu, napast može biti vrlo velika.

“Gdje je Bog” – zavapilo je moje srce – “je li nas možda napustio ovdje u tami, u gluhoj i hladnoj dubini zime?”

Mjesto odgovora, u pamet mi je došlo sjećanje: na dan kada se ovo djetešce rodilo, njegovu je majku riječima napao neki neznanac u bolnici. Mojoj se supruzi isprva učinilo kako je riječ o inteligentnu i uspješnu čovjeku, “djedici” koji dobro podnosi svojih sedamdesetak godina te je zabrinut brojnim društvenim pitanjima. U tijeku razgovora upitao ju je li joj to prvo dijete. Kada je ponosno kazala kako je to naše četvrto dijete, lice mu se objesilo te ju je stao s gorčinom napadati što “onečišćuje” njegov svijet prekomjernim brojem djece. Ona je s njime razgovarala svojim uobičajenim darom strpljivosti i razumijevanja, ali je on svejedno odjurio dobacivši još nekoliko uvreda. Iako to nije uobičajeni događaj, svakako predstavlja znak vremena. Čitavoga dana ju je to mučilo, sve dok joj jedna od sestara nije kazala kako je upravo toga jutra nastrijeljen papa Ivan Pavao II. Naš je mali udarac preplavljen ovom velikom ranom nanesenom Crkvi te smo na trenutak doživjeli otajstveno jedinstvo svih koji trpe u Tijelu Kristovu.

“Dakle, ja sada svakako trpim,” pomislio sam. No, zašto nemam osjećaj kako je to moje trpljenje duhovno i smisleno? Zašto je riječ o posve sirovu, ružnu, bijednu trpljenju bez ikakvih mističnih nijansi i nutarnje utjehe? Pokušao sam moliti, ali mi se Bog učinio dalekim, a riječi suhima poput Adamove prašine. Bio sam prazan, prazna srca koje nema više što dati. Niti trunke nježnosti prema tome jadnome trpećem stvorenju što sam ga pomogao stvoriti, bez pobožna osjećaja sjedinjenja s Kristom na Križu. Ništa! No – podsjetio sam sebe – preostala mi je makar volja. Mogu odlučiti predati posljednje ostatke onoga što se nalazi na dnu ove prazne posude. Potom ću ostrugati dno posude i nastaviti tako – ako je potrebno, i cio život! Stao sam mrmljati riječi jedne stare pjesme. Pokušao sam je zapjevati. Sve je to tako čudno zvučalo da je privuklo bebinu pažnju.

Pogledao sam svoju kćer i ona mi je uzvratila pogled. Ti su nam melankolični stihovi oboma odgovarali. Raspoloženje nam je bilo isto. Ritam pjesme stopio se sa zvukom potrgane stolice za ljuljanje te su čovjek i njegova kćer blago uvučeni u more, u velike vode Božje tišine. Njen je plač oslabio, a potom utihnuo. Bila je tiha pod teretom i toplinom moje ruke. “Dakle,”  pomislio sam, “kada ti je sve oduzeto, možda ti ostane nekoliko sitnica poput ove: jedine vrste snage koja nešto znači. Tople ruke i pjesme.”  Malim me ručicama potapšala po ramenu, poput majčice koja tješi svoga tješitelja. Oboje smo se osjećali ponešto bolje.

Potrajalo je, ali je napokon utihnula. Otac je sada imao obilje vremena za razmišljanje. “Zima je, noć je,” pomislih, “a Božić je prošao.” Vjerojatno su upravo u ovo doba godine sv. Josipa i Majku Mariju zadesile velike nevolje. Anđeo je rekao Josipu neka uzme Mariju i Dijete i bježi u Egipat. On ih je poveo i uputio se u nepoznato. Je li Josip znao što se događa iza njih u Bethlehemu?

Mesijin grad bio je preplavljen krvlju djece! Nije li to bio kraj Izraelovih nadanja i nije li bilo još apsurdnije pobjeći natrag, u drevno poprište Izraelova ropstva? Kakve li su se misli i osjećaji rojili u Josipovu srcu dok se negdje noću bio utaborio u pustinji? Je li se bojao, je li makar i za trenutak posumnjao? Je li se sjetio anđelova upozorenja i pitao nije li možda riječ “tek o snu” – što bi njega samoga učinilo ludom i sanjarem?

Je li ga strašila naizgledna ludost toga čina: pobjeći od vlastita naroda, iz vlastite zemlje te dragovoljno prijeći u progonstvo? Je li se spomenuo kako je Abraham prije njega bio pozvan napustiti svoju zemlju te je poslušao, iako nije shvaćao? Je li Josipu dan kratak pogled na potomstvo, “brojnije od zvijezda na nebu,” što će mu biti dano po Isusu, po njegovu činu poslušnosti, iako nije shvaćao?

Dok sam tako sjedio ljuljajući se u mraku, upitao sam se je li možda Josip u noći uvelike nalik na ovu sjedio pored vatre u tmini i hladnoći, razmišljajući o životu, dok su mu žena i dijete spavali kraj njega. Je li na nebu tražio onu veliku zvijezdu i pitao se hoće li je ikada više ugledati? Možda je bio blagoslovljen savršenim mirom i posvemašnjim pouzdanjem u Božju providnost. A možda je i, poput ostatka čovječanstva, bio prepušten osjećaju kako mu u kostima žare samoća i nesigurnost ljudskosti. Dani su mu veliki znakovi, anđeli u snovima, zvijezda, mudraci… ali čovjek ne može živjeti od znakova jer bi ubrzo postao ovisan o njima. Čovjek živi po vjeri te se s vremena na vrijeme zastor nakratko razdvoji, kako bismo primili ohrabrenje za neki naročiti zadatak ili snagu za neko osobito teško razdoblje što ga drugačije ne bismo podnijeli. No, najpotrebniji nam je upravo dar vjere. Vjera je velika učiteljica i oblikovateljica naših srdaca. Vjera oplemenjuje naše duše kao što se zlato kuša u vatri.

Kada nas sve druge snage iznevjere, u dubini svoje prazne duše možemo otkriti čudesno tiho bogatstvo. Ondje, na dnu posude, leži stvarna snaga, koja se ne sastoji niti u sili niti u sredstvima; niti u ovozemaljskoj mudrosti niti u čvrstu obrambenu sustavu, već u odlučnosti da nastavimo ljubiti i živjeti u istini. Ljudska volja! Ta neobična sposobnost koja nerijetko poseže za iluzornim bogatstvom i silom, oružjem te u najgorem slučaju i konačnom tlapnjom kako smo mi sami gospodari nad svime što posjedujemo. No, kada ostanemo bez ičega i spoznamo svoju temeljnu ljudsku slabost, vjera nam prošapće blagu, začudnu i vrlo radosnu vijest kako mi nismo Bog, već nam je potreban Spasitelj. Štoviše, kako taj Spasitelj uistinu i postoji.

Sv. nam je Josip bio jednak u svemu. Nešto je od ovoga zacijelo i sam morao naučiti na težak i mučan način. Je li osjetio svoju slabost? Je li ga na trenutak u tmini preplavio taj nemoguć zadatak štićenja i čuvanja toga tajnovitoga Djeteta kojega je svijet već mrzio i kojega se već bojao? Je li Josip zaplakao? Je li zavapio u tišini pustinje ili podigao oči k noćnome nebu u potrazi za znakom nade? Je li molio Boga za riječi ohrabrenja? Je li ih možda i primio? Možda je pretraživao drevne pjesme i zazive svoga naroda u potrazi za riječima utjehe. Je li Josip pjevao drevne psalme, govoreći: “Pohitaj, Gospodine! Pomoći moja, spasitelju moj, Gospodine moj, ne kasni!”

Je li potom pogledao usnulo dijete i počeo shvaćati kako bi njegov krhki sin upravo mogao biti Božji odgovor, Riječ koja će u svojoj slabosti i poslušnosti biti snažnija od svega straha i mržnje što su se nakupili u svijetu. Je li u tome usnulome djetešcu bio kadar pročitati nevjerojatnu poruku: kako Gospodin nije okasnio, već naprotiv uranio. Otac je preduhitrio sve naše strahove; beskrajne dvojbe i pitanja te sišao dolje kako bi s nama boravio u liku još nijema djeteta.

Začudo, i moje se srce sada bilo umirilo. Što sam više razmišljao o tom iznimno dobrom i vrlo stvarnom čovjeku koji je nekoć davno sjedio na posve nesigurnu mjestu, znao sam da mi Otac progovara iste one riječi što ih je bio uputio njemu. Riječi su to upućene tjeskobnim srcima svih očeva. Osjećao sam to. Ali još uvijek nisam mogao dobro čuti. I dalje sam se bojao – bojao se vlastite slabosti.

Ako bude potrebno, pomislih, ljuljat ću ovu djevojčicu čitave noći kako bih čuo. I bijaše mi to vrlo ugodno. Ako me treba, ljuljat ću svoju djevojčicu čitavu noć.

“Da,” prošaptao sam, “nemam što dati. To ti, Gospodine, predajem. Da.”

Odjednom, bez upozorenja, blago i snažno, riječi što sam ih žudio čuti čitava svoga vijeka kao supruga i oca, bile su tu:

“Ja sam taj,” reče Riječ, “Ja sam taj kojega umivaš kada joj mijenjaš pelene. Maloga Isusa nosiš kroz noć. Ja sam s tobom. Ja sam uvijek s tobom. U tvojoj slabosti. U tvojim zimama. Hoćeš li se pouzdati u Me?”

Čuo sam te riječi u najdubljemu dijelu svojega bića. Tada ja, i sam još dijete, bijah utješen. Bog nije bio daleko, već me privio na svoje grudi sve dok i moji jecaji nisu utihnuli.

Tada sam počeo slušati. Kasnije, kroz mjesece i godine koji su uslijedili, često mi se događalo da zaboravim ono što sam čuo. Ponekad bih u to prestao vjerovati, posred mnoštva rastresenosti i tereta, trpljenja, slavljenja i radosti. No, riječi bi mi se vraćale. Sjetio bih se velikoga mira i tišine koji su te noći ispunili čitav svijet, iako se činilo kako se on raspada. Stao sam moliti psalme kad god ne bih mogao zaspati ili kada bih izgubio put u pustinji modernoga doba. Utvrdio sam kako su psalmi riječi Duha Svetoga izgovorene u srcu kralja Davida te kako su te riječi vapaj čovječanstva koje zaziva i traži Očevu ruku. Moleći ih, sjedinio sam se s Božjom djecom svih vremena i mjesta.

Mislio sam kako Bog šuti. Otkrio sam, naprotiv, kako sam ja gluh. I dalje učim slušati, ali sam te noći u tami to prvi puta svladao. Začuo sam glazbu za koju nisam niti znao kako je tu: pjesan svetog siromaštva, dijete koje napokon može nesmetano disati, krik noćne ptice, poeziju vjetra i šapat snijega. U dubini noći oglasio se vlak. Meni se u toj tišini učinio kao odraz posljednje trublje, velikog i zastrašujućeg početka negdje u daljini. Tada su mi životi moje žene i djece došli pred oči s većom jasnoćom no ikada. Nisam vidio zvijezdu niti čuo anđele, ali sam u naručju držao dijete čisto poput anđela, pa i više od anđela, jer je ona živa slika Kristova, slika Boga nevidljivoga, dosad neizgovorena i posve neponovljiva riječ.

Bila je istovremeno i vrlo krhka i veoma snažna. Probudit će se i spoznati svoju svrhu, pronaći svoj jezik, ispjevati svoje nebrojene pjesme. Iako gradovima našega vremena više no ikada dosad teče dječja krv, njena će se riječ čuti i tama je neće moći ugasiti, pa makar bila slaba poput vatrice koja gori u pustinjskoj noći.

Podigao sam je i odnio u kolijevku. Uzdahnula je i okrenula se, namjestivši se po volji. Blago sam je pokrio, a onda stao moliti bez riječi. Vidio sam kako se vani snijeg gomila, nalik na Božje milosrđe koje se razlijeva svijetom.

Dok sam zatvarao vrata, blago je rekla: ” ‘Noć, tata!” Krhka poput kolibe, siromašna poput Nazareta. Legao sam u postelju. A onda sam, od svojih malih trpljenja, istkao riječi zahvale.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!