Aktualno

OLUJA JE ODVALILA KAMEN S GROBA HRVATSKE SLOBODE!

Povijest je Hrvatima uvijek bila više od „učiteljice života“ – bila im je „majka i odgojiteljica“ jer ih je poučavala ne samo o tome tko su nego i zašto su, i zašto su takvi kakvi jesu tu gdje jesu. Poučavala ih je i poučava ne samo o uvjetima i okolnostima nego i o temeljima i razlozima njihove nacionalne egzistencije kroz povijest, uvijek tražeći od njih da budu bolji. Stoga borba za slobodu i uspostavu samostalne države Hrvatima nikada nije bilo tek puko pitanje opstanka između čekića i nakovnja vidljivih nositelja moći u svijetu. Ta moglo se komotnije opstati i „bolje prolaziti“ u poslušnosti tuđim diktatima

No Hrvati su u svojoj povijesti uvijek imali „ono nešto“ drukčije i tražili više. Narod je to intuitivno osjećao, a naši su velikani na različite načine izražavali spoznaju da iznad fizičkog reda stvari postoji metafizički i da etički red uvjetuje politički. Povijesni tijek pružao je obilje argumentacije za to, a jedan od najčvršćih argumenata je – Oluja. Kao kvintesencija naših bitaka za slobodu i državu, Oluja je vojno-politički fait acompli „hrvatskog pitanja“. Ona je urezala hrvatsko ime na globus, dajući mu punu povijesnu valorizaciju i satisfakciju, ne samo u očima svijeta nego i u očima samih Hrvata. Jer, ne zavaravajmo se: unatoč proglašenju samostalnosti i međunarodnom priznanju, Hrvatska bi bez Oluje do danas bila politički provizorij.

U pjesmi „Željezni zastor“ tragični naš genij Viktor Vida napisao je i ove stihove: „Sanjao sam da je Uskrs. Za istim stolom sjedimo moja majka, vremešna ženica, sva ko u pamuku tišine, moj otac, pognut pod teretom godina, ja, i meni sučelice Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac, Metropolit Hrvatske. On nas blagoslovi. Potom reče: ‘Mi nemamo neprijatelja, i njihovi mrtvi zajedno su s nama’…“.”

Mi nemamo neprijatelja i njihovi mrtvi zajedno su s nama“, no – neprijatelji imaju Hrvatsku. U svijetu duhovnih realiteta, gdje se stvari više intuiraju nego što se mogu racionalizirati, povijesna uloga Hrvatske izmiče „čistim“ političko-ekonomskim realijama jer je ona prije njih i iznad njih metafizička i – etička. I upravo etički karakter pravednosti i viteštva daje više značenje i vojno-političkim aspektima Oluje.

Podsjetimo se da je predsjednik Tuđman sutrašnji blagdan nazvao „Danom domovinske zahvalnosti“, bez „trijumfalizma“ „pobjede“, koju je nazivu pridodala trećesiječanjska vlast. Nije sadržajno neispravno bilo to dopuniti, ali Tuđman je, primarno odgojen naucima Starčevića, Radića i nacionalno svjesne hrvatske ljevice, „zahvalnošću“ sjajno naglasio ukorijenjenost Oluje u etički duh obrane hrvatskih povijesnih pravica, koji svoje krajnje utemeljenje ima u kršćanskom razumijevanju uljudbe i kulture, što je Tuđman ne samo razumio nego i isticao.

No postoji fenomen koji bismo mogli nazvati „abhorrentia realitatis croaticae“ – grstiti se hrvatstva. Njime inspirirani, kad već ne mogu poništiti njezine vojno-političke učinke, osporavatelji Oluje iz godine u godine žele dovesti u pitanje njezinu etičku vrijednost. Istu averziju nedavno smo doživjeli tijekom nacionalne radosti zbog uspjeha naših nogometaša, i to nakon što se čitav svijet, unatoč porazu u finalu, upravo etički poistovjetio s Hrvatskom. Razni kontestatori hrvatskoga duha misle naime da „mala zemlja“ mora biti puki nasljedovatelj tuđih velikih ideja i vrijednosnih obrazaca, ne shvaćajući da Hrvati oduvijek imaju ne samo velike ideje nego i zadaće. Ili, kako je u pjesmi „Domovina i misao“ napisao umni Vlado Gotovac, „moja mala domovina može podnijeti i najveću misao… s jednostavnom prisutnošću vječnosti na njenim putevima“.

 

Oluja je rođena iz te misli i tih putova. Ona znači ne samo točku preokreta u povijesnoj emancipaciji hrvatskoga naroda nego svojim etičkim karakterom trajno postavlja pred nove generacije visok cilj izgradnje etičke Hrvatske. I stoga, dok zbog nje vedra čela mogu biti ponosni na svoje nacionalno ime i znamenja svoje države, Hrvati su istodobno, katkad prekritički, nezadovoljni državom kao političkim „aparatom“ u funkciji etičkih ciljeva.

Znakovito je pritom kako upravo Hrvatski sabor, gdje sjede neposredno izabrani narodni predstavnici, dobiva najslabije etičke ocjene, pa stoga nije čudno što zahtjevi za promjenu izbornog sustava imaju tako veliku potporu. U tome smislu, i odlazak ljudi iz Hrvatske zapravo je prije svega protest protiv politika koje ne ispunjavaju njihove etičke kriterije i težnje.

Godine 1947., meditirajući hrvatsku povijest i započinjući svoju sjajnu knjigu „Božji kotači“, napisao je književnik i mislilac Ivo Lendić i ove riječi: „U punini vremena, kad Bog bude htio, odvalit će se kamen i s groba hrvatske slobode, a na nama je da se spremimo biti dostojni tog velikog časa.“ Kamen s groba slobode je odvaljen. Od tada svatko od nas stoji pred pitanjem: jesam li je dostojan?

1 Comment

Zanima nas Tvoje mišljenje!