Aktualno

DR. FRA TOMISLAV PERVAN: ŠTO JE PORCIJUNKULA I SMISAO POTPUNOG OPROSTA? (1)

2. kolovoza slavi se franjevačka svetkovina Gospa od Anđela ili Porcijunkula, a kod nas se posebno časti i slavi u Čakovcu. Toga dana, prema učenju Crkve, vjernici mogu dobiti potpuni oprost. Dr. fra Tomislav Pervan nam u tri nastavka enciklopedijski podsvješćuje sve što o tome treba i valja znati.

******

 

Tijekom crkvene povijesti pitanja i prijepori glede oprosta i potpunoga oprosta bili su u žarištu teoloških raspri, napose u vremenu reformacije i Lutherova raskola. I danas nerijetko smo pred pitanjem oprosta bez pravoga odgovara, što bi on značio i koji mu je pravi smisao. U dvojbi smo što bismo s tim pojmom počeli i gdje bismo ga svrstali.

Primjerice, kad je riječ o tvz. Porciunkulskom oprostu koji se obavlja i moli u kolovozu, o blagdanu Gospe od Anđela, ili pak za Dušni dan, o spomenu svih vjernih mrtvih. Riječ je o duhovnoj stvarnosti koja se nerijetko krivo shvaća, tumači, osporava ili je pak zaboravljena, a zapravo predstavlja skriveno blago u krilu Crkve. O čemu je riječ kad se govori o oprostu?

U svojoj buli Lice Milosrđa papa Franjo govori o oprostu. Što se želi time izreći? Ponajprije treba reći da oprost nije odrješenje, oprost grijeha. Oprost grijeha događa se u sakramentalnoj ispovijedi. Zato treba unaprijed reći: Nema oprosta grijeha ni potpunoga oprosta vremenitih kazna bez sakramentalne ispovijedi.

Što želimo postići za porciunkulskoga oprosta? Koja je misao vodila Asiškoga sveca da traži od Pape oprost koji se dobiva u maloj crkvi – Porciunkuli? Za Franju crkva Gospe od Anđela – Porciunkula bijaše mjesto gdje je na poseban način primao od samoga Svevišnjega objave za sebe osobno, za svoj red i njegovu budućnost.

On se uvijek iznova vraćao u tu crkvicu koju su, kako sam Franjo svjedoči, pohađali nebeski duhovi. Tu, u toj crkvici, utemeljio je red, tu je primio i sv. Klaru, osnovao red klarisa. Tu je i preminuo, prema vlastitoj želji, gol na goloj zemlji. To bijaše opipljivo i iskustveno mjesto Duha i vjere, tu iščitavamo povijest vjere i franjevačkoga reda, ono je svjedok iskustvene povijesti njegova obraćenja, tu imamo živo surječje života i pokore, obraćenja i milosti, novoga života.

Prema predaji Franjo je zamolio papu Honorija 1216. (dakle, ove godine slavimo osamstotu obljetnicu od toga nadnevka!) da bi svima koji pohode tu crkvicu, nakon što okaju i ispovjede svoje grijehe, dobili potpuni oprost od kazna i krivnje za počinjene grijehe.

Naime, kao što znamo, u samom činu oprosta grijeha u sakramentalnoj ispovijedi grijesi se opraštaju, ali ostaju rane, tragovi, ožiljci, naplavine, ostaje ona čovjekova egzistencijalna impregniranost, obilježenost grijehom. Ostajemo grješni ljudi, grijehom zaraženi, kontaminirani, a jednako su tako okoliš i zrak koji udišemo grijehom onečišćeni. Udišemo otrovne zrake i pare, grijehom ozračenu atmosferu.

U Franjino vrijeme bijaše praksa da se za grijehe određivala i tjelesna pokora, tjelesna djela milosrđa, a za imućnije hodočašće u svetišta. Jeruzalem, Santiago, Rim: hodočašće bijaše nešto kao nutarnje pročišćavanje, povezano uz djela milosrđa ili milostinju za siromahe ili uzdržavanje svetišta.

To bijaše egzistencijalni proces povezan s rizicima. Franjo je znao da nisu svi kadri krenuti na daleki put, mnoštvo je bijednika i siromaha koji nisu mogli ništa odvojiti od svojih usta, njima je već život u bijedi bio zbiljska pokora i muka. Zato je u njegovoj zamisli hodočašćenje u malu crkvicu u Asizu duhovni hod i susret s radikalnim životom prema Isusovoj riječi. Franjo je krajnje radikalno činio pokoru i živio evanđeosku poruku.

To bi trebao biti poticaj vjernicima, slijediti, naime Franjin primjer. Pohod i molitva u crkvi bijaše i povod za usrdnu molitvu za drage pokojne i preminule, izričaj nutarnje povezanosti s pokojnicima, prema Pavlovoj: Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo (Rim 14,8). Granica i razdjelnica nije smrt, nego pripadnost ili nepripadnost Gospodinu. Sve bijaše veliki poziv na molitvu, unatoč zloporabama koje su se znale ušuljati. Vjernici su u tišinu ulazili i izlazili iz crkve za blagdan Gospe od Anđela, u molitvi. Milost se osjećala u zraku. Nakon Sabora to je nekako zamrlo u praksi Crkve.

Upravo bi to htio naglasiti i Papa u svojoj buli kad govori o oprostu. U sakramentu pomirenja Bog oprašta, uništava grijeh, ali u svakome od nas ostaju negativni tragovi grijeha koji se ne daju lako izbrisati. Tragovi ili ‘ostatci’ grijeha ostaju u mislima, osjećajima, osjetilima, u ozračju u kome živimo. Grijeh je oprošten, ali ostaju posljedice koje su nerijetko dugotrajne, truju zrak koji udišemo, sputavaju nas u našim odlukama. (Nastavlja se)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!