Mi i život

DR. FRA TOMISLAV PERVAN: VRIJEME ODMORA – S KIM I GDJE?

  • Poučna nam zgoda govori kako je neki čovjek bio nesretan zbog svoje sjene. Htio joj umaknuti, od nje pobjeći. Svaki put kad bi se okrenuo, sjena mu je stvarala u duši i srcu sve veće neraspoloženje. Nikako se nije mogao pomiriti s tim. I dao se u bijeg. Trčao i bježao od svoje sjene. Sjena mu je trajno bila za petama. Nije mogao učiniti koraka bez sjene. U sebi je rekao: Moram trčati još brže, sve brže. Trčao dotle dok nije iscrpljen pao mrtav na zemlju. Nije znao izvući po(r)uku: Da je stao u sjenu nekoga velikog stabla, nestalo bi sjene i bio bi miran. Da je sjeo pod stablo odmoriti se, ne bi više morao bježati. I mogao bi odahnuti. Na tu ideju međutim nije došao.

Znamo što je u psihologiji čovjekova sjena, napose nakon zornih spoznaja C.G. Junga. Sjena kao naša podsvijest, podsvijest u koju se „trpa“ potisnuto, i to onda ne da mira. Sjena kao ono što se krije od sebe i drugih, što je potiskuje u dubini duše i srca, od čega stalno bježimo. Danas ljudi bježe od svoje sjene, ne dolaze na pomisao sjesti mirno u hladovinu velikoga stabla i tu naći odmora. O sjeni stabla i krilâ govori Biblija kad slikovito pjeva: “Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih – duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži” (Ps 63,8) ili pak: “Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti” (Ps 91,4). Već biblijski pisac zna za ugrozu vlastite sjene, grijehâ koji nas opterećuju, jer “svaka pűt dolazi k tebi pod teretom grijeha – naši nas prijestupi taru – ti ih pomiruješ” (Ps 65,4). Rekli bismo, savršena psihoanaliza, bolja od Freudove, jer ovdje postoji grijeh koji čovjeka sapinje i tare, ali ih Bog prašta.

Čovjeka njegov grijeh tare, pritišće, opterećuje. To je ona sjena od koje čovjek bježi, pred kojom se krije. Bježi od sama sebe. Tko bježi od vlastite sjene, na kraju umire, od straha da se susretne sa svojom sjenom, da prihvati svoje neugodne životne i karakterne strane i značajke. Nikada ne nalazi mira. Trajni nemir, trajno lutanje od nemila do nedraga, što se onda odražava na krvožilni sustav i zdravlje srca. Ako se srce ne može smiriti, ono će kad-tad otkazati.

Srce je sjedište čovjekovih osjećaja, emocija, ljubavi i mržnje, simpatije i antipatije. Sve što je nepomireno uzrokuje srčane poremećaje. Ljudi kušaju pobjeći od svoga srca, ono se stalno javlja za riječ i sili nas da se njime trajno bavimo. Pojedinci su fiksirani na svoje srce pa stoga imaju nervozo srce, nalik čovjeku koji bježi od svoje sjene, i na kraju pada mrtav. Trebao se smiriti, sjesti u sjenu stabla i srce bi se smirilo.

Pojedinci misle da trajno moraju nešto činiti. Tipična menadžerska bolest. Baviti se svojom sjenom za njih je djetinjarija. Ali kad se javi srce i problemi, bave svojim srčanim tegobama, a trebali bi učiti iz Biblije i od pustinjskih otaca i monaha. Nemir je bolest epohe. Augustin je rekao da je nemirno naše srce dok ne otpočine i smiri se u Gospodinu. To bi bio najbolji savjet i našim suvremenicima. Upravo monasi iz ranih kršćanskih stoljeća mogli bi nam biti učitelji života. Temelj pak njihove životne mudrosti jest Sveto pismo.

Sam je Isus sagledavao i spoznavao nemir i strah suvremenika, onih s kojima se družio, pa ih je pozivao potražiti mir i spokoj upravo kod njega. „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni, odmorit ću vas! Dati vam spokoj i mir duše i srca. Rasteretiti vas, jer je moj jaram sladak, moje breme lako. Potražite kod mene istinski mir“ (usp. Mt 11,25 sl.) i to u drugovanju i prijateljevanju s Isusom. Za nas je bitan osobni odnos s Isusom, za našu vjeru i pobožnost. Sve druge pobožnosti izviru upravo iz odnosa prema Isusu. Marija je znala reći samo jedno onim slugama: „Činite što vam Sin moj kaže!“ – kao na svadbi u Kani Galilejskoj.

Od nas se vjernika upravo to traži. Napose na godišnjim odmorima. Biti prijatelj s Isusom, prijateljevati s njime. On nas je nazvao ne slugama, nego prijateljima. Znamo što je prijatelj prijatelju. Jednom je teolog Rahner zabilježio što znači biti prijatelj s Isusom, ljubiti Isusa. On veli da treba jednostavno pasti Isusu oko vrata, zagrliti ga. Nije to nikakav „sentiš“ ni izljev emocija, sentimentalnost. To je bitno za naš odnos prema Isusu Kristu. Zavoljeti ga kao što voli on nas, do križa. I sjesti upravo u sjenu Njegova križa (novo Stablo života!) te tu potražiti odmor. Kristov križ kao stablo u čijoj ćemo sjeni moći pronaći odmor za dušu i srce, ali i umorno tijelo.

Iz svakodnevnog ljudskog iskustva znamo da i onda kad su dvije osobe intimne, primjerice u braku, kad su i u najintimnijem jedinstvu, ostaju različite u sebi, in-dividue, ne-podijeljene. Nikada se ne mogu dokraja pretočiti jedna u drugu. Uvijek ostaje osobna razlika, unatoč ljubavi i blizini te jedinstvu. S druge strane znamo da i kod maksimalna vremenskog i prostornog odmaka ili daljine ostaje blizina i jedinstvo u ljubavi. Na bit ljubavi spada nadilaziti razlike, odmake te ono što dvije osobe prostorno ili vremenski dijeli. Čovjek je uvijek povezan s dragim osobama, makar su udaljene ili davno preminule.

Isusa ljubimo kao onoga koji nam je pored sve drukčijosti te odmaka uvijek bliz i blizak. Ne slijedimo Isusa samo kao jedino važeću normu i kriterij svoga života, nego govorimo s Pavlom da „u njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28) ili s Posl. Galaćanima (2,20) kako ovo što živimo, živimo u vjeri u Sina Božjega koji nas je ljubio i predao samoga sebe za nas. On je naš život, on ostaje naš prijatelj, koga ljubimo, unatoč svoj drukčijosti.

Na toliko mjesta govori Pavao o ljubavi prema Isusu Kristu ili Gospodinovoj ljubavi prema nama. „Njemu, koji nas ljubi… slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 1,5.6). Kristovu ljubav prema nama valja uzvratiti ljubavlju: „Ako tko ne ljubi Gospodina Isusa, bio proklet… Ljubav moja sa svima vama u Kristu Isusu“ (1 Kor 16,22.24).

Time smo dotaknuli temeljni problem prijateljevanja s Kristom. Isus Krist jest Božji Sin, njegova je ljudska zbilja ujedno i božanska. On se razlikuje od nas ljudi jer je u specifičnom odnosu prema Ocu. Zacijelo, on ima i ljudski odnos prema Ocu, on se moli, hrve se s Ocem, s voljom svoga Oca, poslušan je do smrti, umro je smrću na križu. Između zemaljske i božanske zbilje u Isusovoj osobi postoji jedinstvo tako da svojstva koja ima kao čovjek možemo pripisati i njemu kao Božjem Sinu.

Isus ima vremena za čovjeka. Razgovara on s rimskim stotnikom i s onom preljubnicom, izgovara milosrdne riječi oprosta, liječi Petrovu punicu, razgovara s carinikom Matejom, poziva ga na nasljedovanje, navraća prijateljski u kuću Marijinu i Martinu, nakon što ga Samaritanci nisu ugostili, ima vremena za Bartimeja slijepca pored puta koji viče iz petnih žila, za Zakeja carinika. On jednostavno ima vremena za maloga čovjeka, želi biti prijatelj i blizak svima.

Ima vremena za svoje prijatelje. Ima vremena za onu dvojicu na putu u Emaus, dva sata s njima hodi i prati ih, ne žuri mu se, dok im ne otvori oči i s njima blaguje. Sluša on njih, njihove tjeskobe i razočaranja, skida im mrenu s očiju, uzima strah iz srca. On je uvijek uz čovjeka, pojedinca, Isus pita i oslovljava. Više od 220 puta imamo upitnike iz njegovih usta u evanđeljima. Ostavlja on 99 u pustinji, ide u potragu za jednom izgubljenom. Danas bi možda ostavio ovu jednu koja je još vjerna i išao bi u potragu za 99 odlutalih, kojih nema više u crkvi na svetoj Misi. Traži on izgubljeni novčić, grli izgubljenoga sina. Ima vremena za male životne radosti i stvari. On ima vremena i zato ima prijatelje. Nema toga u drugim religijama.

Nakon uskrsnuća ne povlači se u općenitost, u nebesku daljinu, nego je svima nadohvat ruke i srca, stvarajući od svjesnih pojedinaca dio cjeline – Crkvu. On je punina u svemu i svakome pojedinome jer nas ispunja sobom. On je sve u svemu i sve u svakome, on je punina i smisao, sve nas ispunja sobom, ne daje Duha na mjerice.

Svakoga ispunja svojom ljubavlju koja se razlijeva u srcima našim po Duhu Svetome. To bi trebao biti smisao našega prijateljevanja s Kristom. Toga nema drugdje, u drugim religijama. U njima nema intimnoga odnosa između Boga i čovjeka. Danas ljudi ne susreću Boga jer se ne mogu dovoljno sagnuti. Bog je dolje, služi nam u Isusu Kristu, pere nam noge, poslužuje nas. Naučimo tu lekciju iz Isusova života, slijedimo ga i naći ćemo odmor dušama i srcima svojim. Sjednimo u sjenu njegova križa i naći ćemo odmor dušama svojim. I vratit ćemo se s odmora odmoreni i sretni jer smo s Gospodinom prijateljevali, Gospodina pronašli, otkrili.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!